Reformacija je u šesnaestom stoljeću, pružanjem otvorene Biblije narodu, nastojala ući u sve europske zemlje. Neki su je narodi radosno pozdravili kao nebeskog vjesnika. U drugim zemljama papinstvo je u znatnoj mjeri uspjelo spriječiti njezin ulazak; i svjetlo biblijske spoznaje, sa svojim oplemenjujućim utjecajem, bilo je gotovo sasvim isključeno. U jednoj zemlji, premda je svjetlo uspjelo ući, tama ga nije obuzela. Stoljećima su se istina i laž borile za prevlast. Na kraju je zlo pobijedilo, a istina s Neba bila protjerana. “U ovome se sastoji sud: Svjetlo je došlo na svijet, ali ljudi su više voljeli tamu nego Svjetlo.” (Ivan 3,19) Nacija je morala žeti posljedice svoga izbora. Obuzdavanje koje je vršio Božji Duh povuklo se od naroda koji je prezreo dar Njegove milosti. Bog je dopustio da zlo sazre i cijeli je svijet vidio plod namjernog odbacivanja svjetla.
Rat protiv Biblije, što je toliko stoljeća bjesnio u Francuskoj, dostigao je vrhunac u prizorima Revolucije. Izbijanje ove strašne pobune neizbježna je posljedica gušenja Božje riječi od strane Rima. (Vidi Dodatak.) Bila je to najočitija ilustracija što ju je svijet ikada vidio o posljedicama djelovanja papinske politike — ilustracija rezultata kojima je učenje Rimske crkve težilo više od tisuću godina.
Proroci su prorekli da će tijekom razdoblja papinske prevlasti Sveto pismo biti zabranjeno, a pisac Otkrivenja isto tako upozorava na strašne posljedice koje će zbog nadmoći “Čovjeka grijeha” posebno pogoditi Francusku.
Anđeo Gospodnji je rekao: “… koji će četrdeset i dva mjeseca gaziti Sveti grad! Tada ću ja poslati svoja dva svjedoka da obučeni u kostrijet proriču tisuću dvjesta i šezdeset dana… Ali kad dovrše svoje svjedočanstvo, Zvijer će koja izlazi iz Bezdana ratovati protiv njih i pobijedit će ih i ubit će ih. Njihova će tjelesa ležati na trgu velikog grada koji se u prenesenom smislu zove Sodoma i Egipat — gdje je njihov Gospodin razapet… Stanovnici će se zemlje tomu veseliti i radovati, izmjenjujući međusobno darove, jer su ova dva proroka zadavala muku stanovnicima zemlje. Ali nakon tri i po dana životni dah, koji dolazi od Boga, uđe u njih te stadoše na svoje noge, i veliki strah obuze one koji su ih promatrali.” (Otkrivenje 11,2-11)
Ovdje spomenuta razdoblja “četrdeset i dva mjeseca” i “tisuću dvjesta i šezdeset dana” ista su i jednako predstavljaju vrijeme u kojem je Kristova Crkva trpjela ugnjetavanje Rima. Tisuću dvjesto i šezdeset godina papinske prevlasti počinje 538. poslije Krista i prema tome završava 1798. godine. (Vidi Dodatak.) Te je godine francuska vojska ušla u Rim i uhitila papu koji je i umro u izgnanstvu. Premda je uskoro izabran novi papa, od tog vremena papinska hijerarhija nikada više nije raspolagala vlašću koju je imala ranije.
Progonstvo Crkve nije trajalo tijekom cijelog vremenskog razdoblja od 1260 godina. Iz sućuti spram svoga naroda, Bog je skratio vrijeme njegove strašne kušnje. U svome proročanstvu o “nevolji kakve nije bilo od postanka svijeta” koja će doći na Crkvu, Spasitelj je rekao: “I kad se ne bi skratili ti dani, nitko se ne bi spasio. Ali radi izabranika ti će se dani skratiti.” (Matej 24,22) Zahvaljući utjecaju reformacije, progonstvo je prestalo nešto prije 1798. godine.
Što se tiče dvojice svjedoka, prorok dalje izjavljuje: “To su dvije masline i dva svijećnjaka što stoje pred Gospodarom zemlje.” “Tvoja riječ”, rekao je psalmist, “nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi.” (Otkrivenje 11,4; Psalam 119,105) Dva svjedoka predstavljaju Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta. Oba svjedoče da su važna svjedočanstva o podrijetlu i trajnosti Božjeg zakona. Oba svjedoče i o planu spasenja. Simboli, žrtve i proročanstva Staroga zavjeta upućuju na Spasitelja koji će doći. Evanđelja i poslanice Novoga zavjeta svjedoče o Spasitelju koji je došao upravo onako kako je prorečeno simbolima i proročanstvima.
Dva svjedoka će “obučeni u kostrijet” proricati “tisuću dvjesta i šezdeset dana”. Tijekom većeg dijela ovog razdoblja Božji svjedoci ostali su neugledni. Papinska vlast nastojala je od ljudi sakriti Riječ istine te je pred njih stavila lažne svjedoke da proturječe njenom svjedočanstvu. (Vidi Dodatak.) Kad su vjerske i svjetovne vlasti zabranile Bibliju, kad je njezino svjedočanstvo izopačeno i kad su uloženi svi mogući napori što su ih ljudi i demoni mogli smisliti da od nje odvrate umove naroda; kad su oni koji su se usudili objaviti njezine svete istine bili progonjeni, izdani, mučeni i trpani u tamničke ćelije, ubijani kao mučenici zbog svoje vjere ili prisiljavani da bježe u planinsku pustoš, u gudure i špilje — tada su dva vjerna svjedoka proricala obučena u kostrijet. Ali su nastavili svjedočiti tijekom cijelog razdoblja od 1260 godina. U najmračnije doba bilo je vjernih ljudi koji su ljubili Božju riječ i revnovali za Njegovu čast. Ovim je vjernim slugama dana mudrost, snaga i vlast da objave Njegovu istinu tijekom cijelog tog razdoblja.
“Ako tko hoće da im naudi, iz usta im sukne oganj i proždere njihove neprijatelje. Da, ako tko hoće da im naudi, mora tako poginuti.” (Otkrivenje 11,5) Ljudi ne mogu nekažnjeno gaziti Božju riječ. Značenje ove zastrašujuće prijetnje objašnjeno je u završnom poglavlju Otkrivenja: “Ja svakomu koji čuje proročanske riječi ove knjige izjavljujem: Tko ovomu što nadoda, Bog će mu dodati zla opisana u ovoj knjizi, a ako što oduzme od riječi ove proročke knjige, Bog će mu oduzeti njegov dio na stablo života i na Sveti grad, opisane u ovoj knjizi.” (Otkrivenje 22,18.19)
Takvim je upozorenjima Bog želio sačuvati ljude od bilo kakvog mijenjanja onoga što je objavio ili zapovjedio. Ove svečane prijetnje odnose se na sve koji svojim utjecajem navode ljude na olako pristupanje Božjem zakonu. One trebaju izazvati strah i drhtanje u onih koji drsko izjavljuju kako nije važno jesmo li ili nismo poslušni Božjem zakonu. Svi koji uzdižu vlastita shvaćanja iznad božanske objave, svi koji bi htjeli izmijeniti jasno značenje Svetog pisma da odgovara njima ili zato da se prilagode svijetu, preuzimaju na sebe strašnu odgovornost. Pisana riječ, Božji zakon, bit će mjerilo kojim će se mjeriti karakter svakog čovjeka i suditi svima koje će ovo nepogrešivo mjerilo naći krivima.
“Ali kad dovrše svoje svjedočanstvo…” Razdoblje u kome su ova dva svjedoka trebala svjedočiti obučeni u kostrijet završava 1798. godine. Kako se približavao kraj njihovu svjedočenju u mraku, sila predstavljena kao “Zvijer koja izlazi iz Bezdana” objavila im je rat. U mnogim europskim zemljama Sotona je putem papinstva stoljećima nadzirao sile koje su upravljale Crkvom i državom. Ali ovdje se javlja novo očitovanje sotonske sile.
Politika Rima bila je, pod izgovorom štovanja Biblije, da ona ostane zatvorena u nepoznatom jeziku i skrivena od ljudi. Pod njegovom vlašću dva svjedoka proricala su “obučeni u kostrijet”. Ali trebala se pojaviti druga zvijer — Zvijer iz Bezdana — da otpočne neumoljivi rat protiv Božje riječi.
“Veliki grad” na čijim su ulicama dva svjedoka ubijeni i u kojemu leže njihova tjelesa “u prenesenom smislu zove (se) Egipat”. Od svih naroda prikazanih u biblijskoj povijesti, Egipat je najdrskije poricao postojanje živoga Boga i protivio se Njegovim zapovijedima. Nijedan se vladar nije usudio krenuti u tako otvorenu i drsku pobunu protiv autoriteta Neba kao što je to učinio vladar Egipta. Kad mu je Mojsije u ime Gospodnje donio poruku, faraon je oholo odgovorio: “Tko je taj Jahve da ga ja poslušam… i pustim Izraelce? Ja toga Jahvu ne znam niti ću pustiti Izraelce.” (Izlazak 5,2) To je ateizam, i nacija predstavljena Egiptom isto će tako odbiti priznati zahtjeve živoga Boga i otkriti sličan duh nevjerstva i prkosa. “Veliki grad” je “u prenesenom smislu” uspoređen i sa Sodomom. Pokvarenost Sodome u prestupanju Božjeg zakona posebno se pokazala u razvratu. A i taj će grijeh biti glavno obilježje nacije koja će ispuniti ono što je izneseno u ovom tekstu.
Prema prorokovim riječima, dakle, malo prije 1798. godine jedna će sila sotonskog podrijetla i karaktera objaviti rat Bibliji. A u zemlji u kojoj će tako biti ušutkano svjedočanstvo dvojice Božjih svjedoka pokazat će se faraonov ateizam i sodomska razvratnost.
Ovo je proročanstvo doživjelo najtočnije i najočitije ispunjenje u povijesti Francuske. Za Revolucije 1793. godine “svijet je prvi put čuo da jedan skup ljudi, rođen i odgojen u uljudbi, uzimajući pravo da upravlja jednom od najuglednijih nacija Europe, složnim glasom poriče najsvečaniju istinu dostupnu ljudskoj duši i jednoglasno se odriče vjere i štovanja Boga”.1 “Francuska je jedina zemlja na svijetu o kojoj su sačuvani autentični izvještaji da je kao nacija podigla ruku u otvorenoj pobuni protiv Stvoritelja svemira… Postojalo je, i još uvijek postoji, mnoštvo bogohulnika i nevjernika u Engleskoj, Njemačkoj, Španjolskoj i u drugim zemljama, ali Francuska zauzima posebno mjesto u svjetskoj povijesti kao jedina država koja je odlukom svoje zakonodavne skupštine proglasila da nema Boga; u kojoj je sve pučanstvo prijestolnice, kao i velika većina u drugim mjestima, žene kao i muškarci, s radošću plesala i pjevala prihvaćajući ovaj proglas.”2
Francuska je uz to pokazala značajke kojima se posebno odlikovala Sodoma. Tijekom Revolucije pokazalo se stanje moralnog razvrata i iskvarenosti slično onome koje je dovelo do uništenja gradova u sodomskoj ravnici. Povjesničari zajedno prikazuju ateizam i razvrat Francuske kako je prorečeno. “Tijesno povezan s ovim zakonima koji se tiču religije, bio je i zakon koji svodi bračnu vezu — najsvetiju vezu koju dva ljudska bića mogu stvoriti, od čije trajnosti neizbježno ovisi stabilnost društva — na stupanj običnog građanskog ugovora prolaznog karaktera, koji bilo koje dvije osobe mogu po volji sklopiti i raskinuti… Da su sami demoni nastojali pronaći najdjelotvorniji način da unište sve što je časno, lijepo i trajno u obiteljskom životu, istodobno sigurni da će se zlo koje su namjeravali stvoriti prenositi iz naraštaja u naraštaj, nisu mogli smisliti djelotvorniji plan da degradiraju brak… Sophie Arnoult, glumica čuvena po svojoj duhovitosti, nazvala je republikanski brak ‘sakramentom preljuba’.”3
“Gdje je njihov Gospodin razapet.” I ova se pojedinost proročanstva ispunila u Francuskoj. Ni u jednoj se zemlji duh neprijateljstva protiv Krista nije uočljivije pokazao. Ni u jednoj zemlji istina nije naišla na ogorčenije i okrutnije protivljenje. U progonstvima onih koji su svjedočili za Evanđelje, Francuska je u liku Njegovih učenika raspela Krista.
Stoljećima se prolijevala krv svetaca. Dok su valdenzi Pijemonta davali svoj život “za riječ Božju i za svjedočanstvo Isusa Krista”, njihova braća, francuski albigenzi, slično su svjedočili za istinu. U vrijeme reformacije njezini su učenici osuđivani na smrt u strašnim mukama. Kralj i plemstvo, žene visokog roda i nježne djevojke, ponos i viteštvo nacije, naslađivali su se samrtnim patnjama Isusovih mučenika. Hrabri hugenoti, boreći se za prava najdraža ljudskom srcu, iskrvarili su na mnogim bojnim poljima. Protestanti su bili stavljeni izvan zakona, za njihove je glave raspisana ucjena te su ih lovili kao divlje zvijeri.
“Crkva pustinje”, mali broj potomaka drevnih kršćana, još je postojala u Francuskoj u osamnaestom stoljeću, skrivajući se po planinama na jugu, čuvajući vjeru svojih otaca. Kad bi se noću usudili sastati na planinskoj padini ili usamljenim pustarama, progonili su ih vojnici i odvlačili na doživotno robovanje na galijama. Najbolji, najplemenitiji i najobrazovaniji Francuzi bili su okivani zajedno s razbojnicima i ubojicama, trpeći najstrašnije muke.4 Drugi, s kojima se postupalo malo čovječnije, bili su hladnokrvno strijeljani dok su, nenaoružani i nemoćni, padali na koljena da se mole. Stotine starih ljudi, nezaštićenih žena i nevine djece ostalo je ležati na mjestu na kojem su se okupljali. Prolazeći planinskim obroncima ili šumama, gdje bi se ovi ljudi obično okupljali, nije bilo neobično “na svaka četiri koraka naići na leševe u travi ili na mrtva tijela obješena na stabla”. Njihova zemlja, opustošena mačem, sjekirom i lomačama, “bila je pretvorena u veliku, turobnu pustinju”. “Ova zvjerstva nisu počinjena… u nekom mračnom vijeku, već u vrijeme sjajne vladavine Luja XIV.; u vrijeme njegovanja znanosti, cvjetanja književnosti, kada su teolozi dvora i prijestolnice bili učeni i rječiti ljudi, koji su ostavili snažan trag na vrlinama krotkosti i milosrđa.”5
Ali najcrnji u crnom popisu zločina, najgroznije pakleno djelo u svim tim strašnim stoljećima, bio je masakr na dan sv. Bartolomeja. Svijet se još s užasom prisjeća tog najpodlijeg i najokrutnijeg pokolja. Potaknut rimskim svećenicima i prelatima, francuski je kralj odobrio ovo grozno djelo. Zvono koje je usred noći zazvonilo, bilo je znak za pokolj. Na tisuće protestanata koji su mirno spavali u svojim posteljama, uzdajući se u kraljevu časnu riječ, bili su bez upozorenja izvučeni i hladnokrvno poubijani.
Kao što je Krist bio nevidljivi vođa svojega naroda kad ga je izvodio iz egipatskog ropstva, tako je Sotona bio nevidljivi vođa svojih podanika u ovom strašnom djelu umnožavanja mučenika. U Parizu je pokolj trajao sedam dana, a prva tri dana upravo neiskazanim bijesom. Nije se ograničio samo na prijestolnicu; posebnom kraljevom zapovijedi proširio se na sve provincije i gradove u kojima je bilo protestanata. Nije se pokazivao obzir ni prema starosti ni prema spolu. Nije bilo pošteđeno ni nevino dijete ni sijedi starac. Plemić i seljak, mlad i star, majka i dijete, bili su zajedno poubijani. Diljem Francuske pokolj je trajao puna dva mjeseca. Uništeno je sedamdeset tisuća samog cvijeta nacije.
“Kada je vijest o tom masakru stigla u Rim, radosti klera nije bilo granica. Kardinal lorenski nagradio je glasnika s tisuću kruna. Top s tvrđave Sv. Anđela zagrmio je radosnim pozdravom, a oglasila su se zvona sa svih zvonika. Upaljene vatre pretvorile su noć u dan, a Grgur XIII., praćen kardinalima i drugim crkvenim dostojanstvenicima, poveo je dugu procesiju u crkvu Sv. Luja, u kojoj je lorenski kardinal otpjevao Te Deum… Iskovana je spomen-medalja kao uspomena na pokolj, a u Vatikanu se još uvijek mogu vidjeti tri Vasarijeve freske koje prikazuju napad na admirala, kralja kako u dvorskom savjetu priprema pokolj i sam masakr. Grgur je Karlu poslao Zlatnu ružu, a četiri mjeseca nakon masakra… spokojno je slušao propovijed jednog francuskog svećenika… koji je govorio o ‘danu prepunom sreće i radosti kada je najsvetiji otac primio vijest o pokolju i u svečanoj povorci otišao zahvaliti Bogu i svetom Luju’.”6
Isti onaj duh koji je potaknuo masakr na dan sv. Bartolomeja, upravljao je i zbivanjima Revolucije. Isus Krist je proglašen varalicom i opći poklik francuskih nevjernika glasio je: “Uništimo Bijednika!”, misleći pritom na Krista. Bogohuljenje koje je dopiralo do Neba i užasna zloća išli su ruku pod ruku, a najpodlije su ljude, najprezrenija čudovišta okrutnosti i poroka, najviše uzvisivali. U svemu ovome Sotoni se ukazivalo najveće štovanje, dok je Krist, sa svojim vrlinama istine, čistoće i nesebične ljubavi, bio razapet.
“Zvijer će koja izlazi iz Bezdana ratovati protiv njih i pobijedit će ih i ubit će ih.” Ateistička sila koja je vladala Francuskom u vrijeme Revolucije i vladavine terora, povela je takav rat protiv Boga i Njegove svete Riječi kakav svijet nije doživio. Narodna skupština ukinula je štovanje Boga. Biblije su skupljali i javno spaljivali uz svako moguće pokazivanje prijezira. Božji je Zakon bio pogažen. Biblijske uredbe su ukinute. Tjedni dan odmora bio je uklonjen, a umjesto njega svaki je deseti dan bio posvećen orgijanju i huljenju. Krštenje i pričest bili su zabranjeni. Natpisima postavljenim na vidna mjesta na grobljima objavljeno je da je smrt vječni san.
Strah Gospodnji bio je toliko daleko od početka mudrosti da je postao početkom ludosti. Svako je bogoslužje zabranjeno, osim bogoslužja slobodi i domovini. “Pariški biskup pozvan je da odigra glavnu ulogu u najbesramnijoj i najsablažnjivijoj komediji koja je ikada odigrana pred predstavništvom naroda… Izveden je u pravoj procesiji da pred Konventom objavi kako je religija koju je tolike godine naučavao u svakom pogledu bila svećenička izmišljotina, koja nema temelja ni u povijesti ni u svetoj istini. Svečanim i jasnim riječima porekao je postojanje Božanstva kome je bio posvećen da služi i izjavio da će ubuduće služiti samo slobodi, jednakosti, vrlini i moralnosti. Zatim je na stol odložio oznake svoje biskupske časti i od predsjednika Konventa bio bratski zagrljen. Više otpalih svećenika slijedilo je primjer ovog prelata.”7
“Stanovnici će se zemlje veseliti i radovati, izmjenjujući međusobno darove, jer su ova dva proroka zadavali muku stanovnicima zemlje.” Nevjernička Francuska ušutkala je ukoravajući glas dvojice Božjih svjedoka. Riječ istine ležala je mrtva na njezinim ulicama, a oni koji su mrzili ograničenja i zahtjeve Božjeg zakona sada su klicali. Ljudi su javno prkosili nebeskom Kralju. Kao nekada grešnici, vikali su: “Kako da dozna Bog? Spoznaje li Svevišnji?” (Psalam 73,11)
S nevjerojatnom bogohulnom drskošću jedan od svećenika novog reda je rekao: “Bože, ako postojiš, osveti svoje uvrijeđeno ime. Izazivam Te! Ti šutiš, ne usuđuješ se zagrmiti svojim gromovima. Tko će nakon toga vjerovati da postojiš?”8 Kakav je to odjek faraonovog pitanja: “Tko je Gospod da ga ja poslušam? … Ja toga Gospoda ne znam!”
“Bezumnik reče u srcu: ‘Nema Boga.’” (Psalam 14,1) A Gospodin objavljuje o onima koji iskrivljuju istinu: “Jer će njihovo bezumlje biti potpuno jasno svima.” (2. Timoteju 3,9) Nakon što je odbila štovati živoga Boga koji je “Višnji i Uzvišeni, koji vječno stoluje”, Francuska se ubrzo spustila do ponižavajućeg idolopoklonstva, do štovanja božice Razuma u osobi jedne razvratne žene, i to još u skupštini narodnih predstavnika njenih najviših građanskih i zakonodavnih vlasti. Jedan povjesničar kaže: “Jedan od obreda onog bezumnog vremena ostaje nenadmašan po apsurdnosti povezanoj s bezboštvom. Vrata Konventa otvorena su pred skupinom glazbenika za kojima su u svečanoj povorci išli članovi općinske skupštine, pjevajući himnu u čast slobodi i prateći, kao predmet budućeg obožavanja, ženu zastrtu koprenom, koju su nazvali božicom Razuma. Kad su je donijeli do podija, svečano su joj skinuli koprenu i postavili je s desna predsjedniku i u tom su trenutku svi u njoj prepoznali baletnu opernu plesačicu… Ovoj osobi, kao najpogodnijem predstavniku razuma kojega su svi štovali, Narodna skupština Francuske odala je javnu počast.
Ova bezbožna i smiješna maskerada postala je nekom vrstom mode te se ustoličenje božice Razuma ponavljalo i oponašalo diljem zemlje u mjestima u kojima je pučanstvo htjelo pokazati da je doraslo svim stečevinama Revolucije.”9
Govornik koji je uveo kult Razuma, rekao je: “Zakonodavci! Fanatizam je ustupio mjesto razumu. Njegove krmeljive oči nisu mogle podnijeti sjaj svjetla. Danas se golemo mnoštvo okupilo pod ovim gotskim svodovima kojima po prvi put odjekuje istina. Ovdje su Francuzi održali jedino pravo bogoslužje — klanjanje Slobodi i Razumu. Tu smo izrekli želje za napredak oružja Republike. Tu smo mrtve idole zamijenili Razumom, remek-djelom prirode.”10
Kad je božica odvedena u Konvent, govornik joj je pružio ruku i obraćajući se skupu, rekao: “‘Smrtnici, prestanite drhtati pred nemoćnim gromovima Boga koga su stvorili vaši strahovi! Odsada ne priznajite nijedno drugo božanstvo osim božanstva Razuma. Predstavljam vam njegov najplemenitiji i najčišći lik; ako morate imati idole, žrtvujte samo ovakvima… Poklonite se uzvišenom Senatu Slobode, o, Kopreni Razuma!’
Nakon što ju je predsjednik zagrlio, božica je ušla u raskošno okićena kola i praćena golemim mnoštvom, povedena u katedralu Notre Dame, da ondje zauzme mjesto božanstva. Tu je podignuta na glavni oltar i svi prisutni su joj iskazali božansko štovanje.”11
Nedugo zatim slijedilo je javno spaljivanje Biblija. Jednom su prigodom članovi Društva narodnog muzeja ušli u gradsku vijećnicu kličući: “Vive la Raison!” Na vrhu jedne motke nosili su poluspaljene ostatke više knjiga, između ostalih i brevijara, misala te Starih i Novih zavjeta koji su, kazao je predsjednik, “u velikom ognju ispaštali za sve gluposti na koje su naveli ljudski rod”.12
Papinstvo je započelo djelo koje je ateizam dovršavao. Politika Rima stvorila je ovakve društvene, političke i religijske prilike koje su Francusku dovele na rub propasti. Govoreći o užasima Revolucije, pisci kažu da se ovi ispadi moraju staviti na teret krune i Crkve. (Vidi Dodatak.) Ako je po pravdi, za njih treba optužiti Crkvu. Papinstvo je zatrovalo umove kraljeva protiv reformacije, prikazujući je neprijateljem krune, elementom nesloge opasnim za mir i jedinstvo naroda. Duh Rima je na taj način poticao najgoru okrutnost i najbolnije tlačenje što je ikada dolazilo od krune.
Bibliju je pratio duh slobode. Gdje god je prihvaćeno Evanđelje, budio se um ljudi. Počeli bi odbacivati okove koji su ih dotada držali u ropstvu neznanja, poroka i praznovjerja. Počeli bi razmišljati i postupati kao ljudi. Monarsi su to primijetili i počeli strepiti za svoju despotsku vlast.
Rim nije propustio potaknuti njihov zavidni strah. Papa je 1525. godine rekao francuskom regentu: “Ova manija (protestantizam) razorit će i uništiti ne samo religiju već i sva poglavarstva, plemstvo, zakone, redove i staleže.”13 Nekoliko godina kasnije papinski je nuncij upozorio kralja: “Vaše veličanstvo, ne varajte se! Protestanti će srušiti čitav građanski kao i vjerski poredak… Prijestolje je u istoj opasnosti kao i oltar… Uvođenje nove religije nužno znači uvođenje nove vlasti.”14 I teolozi su iskorištavali predrasude naroda tvrdeći da protestantsko učenje “potiče ljude na novotarije i gluposti; ono lišava kralja iskrene odanosti njegovih podanika i propast je za Crkvu i državu”. Tako je Rim uspio podignuti Francusku protiv reformacije. “Mač progonstva najprije je izvučen u Francuskoj s ciljem da podrži prijestolje, sačuva plemstvo i održi zakone.”15
Upravljači zemlje nisu mogli predvidjeti posljedice ove kobne politike. Učenje Svetog pisma usadilo bi u umove i srca ljudi načela pravde, umjerenosti, istine, jednakosti i dobrote koje predstavljaju kamen temeljac narodnom napretku. “Pravda uzvisuje narod.” “Jer se pravdom utvrđuje prijestolje.” “Mir će biti djelo pravde, a plod pravednosti — trajan pokoj i uzdanje.” (Izreke 14,34; 16,12: Izaija 32,17) Onaj tko vrši božanski Zakon, istinski će poštovati i vršiti zakone svoje zemlje. Tko se boji Boga, poštivat će kralja u vršenju svega što je pravedno i zakonito. Ali nesretna je Francuska zabranila Bibliju i prognala njezine učenike. Stoljeće za stoljećem su načelni i pošteni ljudi, ljudi istančanog rasuđivanja i moralne snage, koji su imali hrabrosti izreći svoje uvjerenje i trpjeti zbog vjere — robovali na galijama, umirali na lomačama ili trunuli u tamničkim ćelijama. Mnoge tisuće potražile su spas u bijegu, a takvo je stanje trajalo još dvjesto i pedeset godina nakon početka reformacije.
“Teško da je u Francuskoj tijekom tog dugog razdoblja bilo i jednog naraštaja koji nije bio svjedokom kako učenici Evanđelja bježe pred luđačkim bijesom progonitelja i sobom nose znanje, umjetnost, marljivost i smisao za red, u čemu su se po pravilu isticali, da obogate zemlje koje su im pružile utočište. I u omjeru u kome su punili druge zemlje, ispraznili su svoje vlastite. Da je sve što je tada bilo otjerano ostalo u Francuskoj, da je tijekom tih tristotine godina mar prognanika obrađivao njezinu zemlju, da su tijekom ovih tristotine godina svoju sklonost za umjetnost usmjerili na izradu industrijskih proizvoda, da je tijekom tih tristotine godina njihov stvaralački duh i istraživački um obogaćivao njezinu literaturu i njegovao njezinu znanost, da je njihova mudrost vodila njezine skupštine, njihova hrabrost njezine bitke, njihova pravičnost stvarala njezine zakone i religija Biblije jačala um i upravljala savješću njezinog naroda, kolika li bi u to vrijeme bila slava Francuske! Kako bi to bila velika, napredna i sretna zemlja — primjer drugim narodima!
Ali neumoljiva vjerska zaslijepljenost istjerala je sa svog tla svakog učitelja vrline, svakog borca za red, svakog čestitog branitelja prijestolja; govorila je ljudima koji bi svoju zemlju učinili ‘velikom i proslavljenom’: Birajte što ćete — lomaču ili izgnanstvo! Na kraju je zemlja bila posve upropaštena; više nije bilo nijedne savjesti koju se moglo lišiti građanskih prava, nijedne religije koju se moglo odvući na lomaču, ni rodoljublja koje je trebalo otjerati u izgnanstvo.”16 A strašna je posljedica bila Revolucija sa svim svojim strahotama.
“Bijegom hugenota u Francuskoj je došlo do općeg nazadovanja. Industrijski gradovi koji su cvali počeli su propadati, plodne pokrajine vraćene su u prvotnu pustoš, umna otupljenost i moralno opadanje zavladali su namjesto razdoblja neželjenog napretka. Pariz je postao golemim sirotištem; procjenjuje se da je neposredno pred izbijanje Revolucije dvjesto tisuća siromaha očekivalo milostinju iz kraljeve ruke. Usred propale nacije jedino je cvao isusovački red i zastrašujućom tiranijom vladao crkvama i školama, tamnicama i galijama.”
Evanđelje bi Francuskoj donijelo rješenje političkih i socijalnih problema kojima nije dorasla sposobnost njezinog klera, kralja i zakonodavaca, a koji su na kraju strmoglavili naciju u anarhiju i propast. Ali pod dominacijom Rima ljudi su izgubili Spasiteljeve blagoslovljene pouke o samopožrtvovnosti i nesebičnoj ljubavi. Izgubili su iz vida potrebu samoodricanja za dobro drugih. Bogate nitko nije korio zbog tlačenja siromašnih, a siromašnima nije pružana pomoć u njihovom robovanju i poniženju. Sebičnost bogatih i moćnih postala je sve izrazitijom i težom. Stoljetna su lakomost i rasipnost plemstva izazvali nemilosrdno tlačenje seljaka. Bogati su pljačkali siromašne, a siromasi su mrzili bogate.
U mnogim su provincijama imanja bila u rukama plemstva, a radni slojevi su bili samo najamnici, izloženi na milost i nemilost svojih gospodara, prisiljeni pokoravati se njihovim pretjeranim zahtjevima. Teret izdržavanja Crkve i države pao je na srednje i niže slojeve koje su građanske vlasti i kler opteretili golemim porezima. “Zadovoljstvo plemstva smatralo se vrhovnim zakonom; poljodjelci i seljaci mogu umirati od gladi, jer to se ne tiče njihovih tlačitelja… Narod je na sve načine bio prisiljavan da vodi računa isključivo o interesima svojih gospodara. Život poljodjelaca bio je ispunjen neprekidnim radom i nesmiljenom bijedom; na njihove žalbe, ako bi ih se ikada usudili iznijeti, odgovaralo se uvredljivim prijezirom. Sud bi uvijek stao na stranu plemića, a protiv seljaka; suci su bili na glasu zbog primanja mita, a čista samovolja aristokracije u takvom je sustavu opće pokvarenosti imala snagu zakona. Od poreza što su ga od običnog naroda iznudili svjetovne velmože s jedne i kler s druge strane, ni polovica nije stizala u kraljevsku ili crkvenu riznicu; ostatak je protraćen u razuzdanom samoudovoljavanju. A ti isti ljudi koji su na ovaj način osiromašivali svoje podanike bili su oslobođeni poreza i po zakonu i običajima imali pravo na sve državne službe. Pripadnika povlaštenog sloja bilo je sto i pedeset tisuća, a za njihovo su zadovoljstvo milijuni bili osuđeni na beznadan i ponižavajući život.” (Vidi Dodatak.)
Dvor je živio u raskoši i rasipnosti. Između naroda i upravljača bilo je malo povjerenja. S nepovjerenjem se na sve mjere vlasti gledalo kao na podmukle i sebične. Više od pola stoljeća prije Revolucije na prijestolju je sjedio Luj XV., koji je i u ona teška vremena bio poznat kao nemaran, lakomislen i moralno pokvaren monarh. Pored tako pokvarene i okrutne aristokracije i osiromašenog i neukog nižeg staleža, države u novčanim teškoćama i ogorčenog naroda, nije bilo potrebno imati proročko oko da bi se predvidjelo približavanje strašne katastrofe. Na upozorenja svojih savjetnika kralj bi obično odgovarao: “Nastojte održati da ostane ovako dok živim, a poslije moje smrti neka bude kako hoće.” Uzalud se upozoravalo na potrebu reforme. On je vidio zlo, ali nije imao hrabrosti i snage spriječiti ga. Sudbina koja je čekala Francusku najbolje je prikazana njegovim ravnodušnim i sebičnim odgovorom: “Poslije mene — potop!”
Iskorišćujući zavist kraljeva i vladajućeg staleža, Rim ih je poticao da narod drže u ropstvu, znajući dobro da će time oslabiti državu i tako utvrditi svoju vlast nad vladarima i narodom. Dalekovidnom je politikom shvatio da ako želi djelotvorno pokoriti ljude, mora njihove duše okovati i onesposobiti za život u slobodi, jer to je najsigurniji način da spriječi njihovo oslobađanje iz ropstva. Moralno poniženje koje je bilo posljedica takve politike bilo je tisuću puta strašnije od fizičkog stradanja. Lišen Biblije i prepušten učenju vjerske zaslijepljenosti i sebičnosti, narod je bio obavijen zastorom neznanja i praznovjerja, utonuo u porok, tako da je postao posve nesposoban za upravljanje sobom.
Ali djelovanje svega toga bilo je sasvim drukčije od onoga što je Rim namjeravao. Namjesto da svojim dogmama zadrži mase u slijepoj pokornosti, on je svojim djelovanjem od njih načinio nevjernike i revolucionare. Narod je rimokatolicizam prezirao kao svećeničku izmišljotinu. Kler su smatrali strankom koja tlači. Jedini bog koga su poznavali bio je bog Rima; njegovo je učenje bilo njihova jedina religija. Rimsku pohlepu i okrutnost smatrali su logičnim plodom Biblije i stoga im ona nije bila potrebna.
Rim je lažno predstavio Božji karakter i izopačio Njegove zahtjeve, a sada su ljudi odbacili i Bibliju i njezinog Autora. U ime navodnih sankcija Svetoga pisma, Rim je zahtijevao slijepu vjeru u svoje dogme. Kao reakcija na to, Voltaire i njegovi istomišljenici potpuno su odbacili Božju riječ i na sve strane širili otrov nevjerstva. Rim je tlačio narod željeznom petom, a sada su mase, ponižene i zlostavljane, kao odgovor na njegovu tiraniju, odbacile svako ograničenje. Gnjevan što se tako dugo klanjao blještavoj prijevari, narod je odbacio zajedno istinu i zabludu, i zamjenjujući slobodu neobuzdanošću, robovi poroka uživali su u svojoj umišljenoj slobodi.
Na početku Revolucije narod je ustupkom kralja dobio predstavništvo koje je brojem nadmašivalo predstavništvo svećenstva i plemstva zajedno. Tako je vlast došla u ruke naroda koji je nije bio spreman koristiti mudro i s mjerom. Želeći što prije ispraviti nepravde što ih je trpio, naumio je izvršiti obnovu društva. Gnjevno pučanstvo, koje je nosilo gorke i dugo čuvane uspomene na nepravde, odlučilo je nasilno ukloniti stanje nepodnošljive bijede i osvetiti se onima koje je smatralo uzrokom svojih patnji. Tlačeni su se poslužili poukom koju su naučili pod tiranijom i postali tlačiteljima onih koji su njih tlačili.
Nesretna Francuska žela je krvavu žetvu onoga što je sama posijala. Strašne su bile posljedice njezinog pokoravanja vlasti Rima. Tamo gdje je Francuska pod utjecajem rimokatolicizma u početku reformacije podigla prvu lomaču, Revolucija je postavila svoju prvu giljotinu. Na istom onom mjestu na kojem su u šesnaestom stoljeću spaljivani prvi mučenici protestantske vjere, u osamnaestom stoljeću su giljotinirane prve žrtve. Odbacivši Evanđelje koje bi joj donijelo ozdravljenje, Francuska je širom otvorila vrata nevjerstvu i propasti. Kad su bila odbačena ograničenja Božjeg zakona, pokazalo se da su ljudski zakoni nemoćni zadržati silnu plimu ljudskih strasti te je naciju zahvatio duh pobune i anarhije. Rat protiv Biblije bio je uvodom u razdoblje poznato u svjetskoj povijesti kao Vladavina terora. Iz domova i srca ljudi nestalo je mira i sreće. Nitko nije bio siguran. Onaj koji je danas trijumfirao, sutra je bio osumnjičen i osuđen. Nije bilo granica nasilju i strastima.
Kralj, kler i plemstvo bili su izloženi zvjerstvima razjarenog i poludjelog naroda. Njegova žeđ za osvetom samo je ojačala umorstvom kralja, i oni koji su naredili da bude ubijen, uskoro su ga slijedili pod giljotinu. Odlučeno je da se pogube svi osumnjičeni za neprijateljstvo prema Revoluciji. Tamnice su bile pretrpane; jedno vrijeme u njima je bilo preko dvjesto tisuća zatvorenika. Gradovi su bili prepuni užasnih prizora. Jedna revolucionarna stranka ustajala je protiv druge i Francuska je postala golemim poprištem sukoba mnoštva kojim je zavladalo bjesnilo strasti. “U Parizu bi jedna buna slijedila drugu, a građani su bili podijeljeni u raznolike struje kojima je, kako se činilo, jedini cilj bio međusobno istrebljenje.” A da zlo bude veće, Francuska se uplela u dugi i razorni rat s velikim europskim silama. “Zemlja je bila gotovo pod stečajem, vojska se bunila zbog zaostalih plaća, Parižani su umirali od gladi, provincije su pustošili razbojnici, a civilizacija je gotovo nestala u anarhiji i razvratu.”
Narod je vrlo dobro naučio lekcije okrutnosti i mučenja kojima ga je Rim tako marljivo učio. Napokon je došao dan osvete. Sada više nisu bacani u tamnice ili vođeni na lomače učenici Isusa Krista. Oni su odavna izginuli ili su bili otjerani u progonstvo. Bespoštedni Rim sada je osjetio smrtonosnu snagu onih koje je učio uživati u krvoproliću. “Primjer progonstva što ga je francuski kler davao tijekom tolikih stoljeća sada se na njega sručio svom snagom. Stratišta su se crvenjela od svećeničke krvi. Galije i tamnice, nekoć pretrpane hugenotima, sada su bile pune njihovih progonitelja. Okovan za klupe i naporno veslajući, rimokatolički kler je proživljavao sve one muke što ih je Crkva tako rado zadavala miroljubivim hereticima.” (Vidi Dodatak.)
“Zatim su došli dani kad su najbarbarskiji od svih sudova izvršavali najbarbarskije zakone, kad nitko nije mogao pozdraviti svog susjeda ili se pomoliti… bez opasnosti da je počinio zločin, kad su špijuni vrebali na svakom uglu; kad je giljotina svakog jutra bila dugo i jako zaposlena; kad su tamnice bile tako pune kao brodski teretni prostor robljem; kad su se pariškim kanalima izlijevali potoci krvi u Seineu… Dok su ulicama Pariza prema gubilištu svakodnevno prolazila kola natovarena žrtvama, dotle su prokonzuli, koje je vladajući komitet poslao u departmane, uživali u takvim okrutnostima koja su i u prijestolnici bila nepoznata. Nož smrtonosnog stroja dizao se i padao presporo za ubijanje. Duge redove uhićenika ubijali su kartečama. Izbušili bi rupe na dnu lađa prepunih nesretnih žrtava. Lyon je pretvoren u pustinju. U Arrasu su zatvorenicima uskratili i okrutnu milost brze smrti. Cijelom dužinom rijeke Loire, od Saumura do mora, velika jata vrana i jastrebova gostila su se na golim leševima isprepletenim u groznim zagrljajima. Nije bilo milosti ni prema spolu ni prema godinama. Na stotine se penjao broj sedamnaestogodišnjih mladića i djevojaka koje je ova odvratna vlast pobila. Jakobinci su trgali djecu s majčinih grudi i bacali ih s koplja na koplje.” (Vidi Dodatak.) U kratkom razmaku od deset godina mnoštvo je ljudi nestalo.
Sve je to bilo onako kako je Sotona htio; on to stoljećima nastoji ostvariti. Njegova se taktika, od početka do kraja, zasniva na prijevari, a njegova je čvrsta nakana da na ljude navuče jad i bijedu, da unakazi i oskvrni Božje djelo, da spriječi božanske namjere dobrote i ljubavi i tako Nebu nanese bol. Zatim svojim podlim prijevarama zasljepljuje um ljudi te ih navodi da za njegovo djelo krive Boga, kao da je sva ta bijeda rezultat Stvoriteljeva plana. A kad se oni koje je tako dugo ponižavao i zlostavljao svojom okrutnom moći domognu slobode, on ih potiče na divljaštvo i zvjerstva. A onda tirani i tlačitelji upozoravaju na sliku te neobuzdane raspuštenosti kao na primjer posljedica što ih donosi sloboda.
Kad se otkrije zabluda odjevena u jednu odjeću, Sotona je jednostavno preodijeva i mnoštvo je prima jednako željno kao prije. Kad je narod ustanovio da ga je rimokatolicizam prevario pa ga tim sredstvom više nije mogao navesti na prestupanje Božjeg zakona, naveo ga je da u religiji vidi prijevaru, a u Bibliji bajku. Budući da su odbacili božanske propise, odali su se neobuzdanom bezakonju.
Kobna zabluda koja je žiteljima Francuske donijela takvo zlo bila je preziranje velike istine da se prava sloboda nalazi unutar propisa Božjeg zakona. “O da si pazio na zapovijedi moje, kao rijeka bi sreća tvoja bila, a pravda tvoja kao morski valovi!” “Nema mira opakima, kaže Jahve.” “A tko sluša mene, bezbrižan ostaje i spokojno živi bez straha od zla.” (Izaija 48,18.22; Izreke 1,33)
Ateisti, nevjernici i otpadnici protive se i osuđuju Božji zakon, ali posljedice njihova utjecaja dokazuju da je dobrobit čovjeka povezana s njegovom poslušnošću božanskim propisima. Oni koji ovu lekciju ne žele naučiti iz Božje knjige, morat će je naučiti iz povijesti naroda.
Kad se Sotona poslužio Rimskom crkvom da ljude odvrati od poslušnosti, njegova je ruka bila tako skrivena i njegovo djelovanje tako prerušeno da se nastalo poniženje i bijeda nisu smatrali posljedicom prijestupa. Ali zahvaljujući djelovanju Božjeg Duha njegova je snaga bila ograničena do te mjere da se ometanjem njegovih nakana spriječilo donošenje punog ploda. Narod nije povezivao posljedice s uzrokom i stoga nije otkrio uzrok svojoj bijedi. Ali tijekom Revolucije Narodna skupština je javno odbacila Božji zakon. A kad je nastupila vladavina terora, svi su mogli vidjeti vezu između uzroka i posljedica.
Kad se Francuska javno odrekla Boga i odbacila Bibliju, zli ljudi i duhovi tame radovali su se postignuću dugo željenog cilja — kraljevstva oslobođenog ograničenja Božjeg zakona. “Kad nema brze osude za zlo djelo, ljudsko je srce sklono činiti zlo.” (Propovjednik 8,11) Ali prestupanje pravednog i svetog Zakona za sobom nužno povlači bijedu i propast. Premda nije bila odmah osuđena, zloća je ljude sigurno vodila u propast. Stoljeća otpada i zločina prikupljala su gnjev za dan osvete, a kad se napunila mjera njihovog bezakonja, oni koji su prezirali Boga kasno su shvatili kako je strašno kad se iscrpi božansko strpljenje. Božji Duh, koji obuzdava okrutnu Sotoninu moć, u velikoj se mjeri povukao i onome koji uživa u ljudskoj bijedi dopušteno je da radi po volji. Oni koji su izabrali službu pobuni uskoro su želi njezine plodove, dok zemlja nije bila napunjena zločinima previše strašnim da bi ih pero opisalo. Iz opustjelih pokrajina i upropaštenih gradova čuo se strašan krik — krik najvećeg očaja. Francuska se uzdrmala kao da ju je pogodio potres. Religija, zakon, društveni red, obitelj, država i Crkva — sve je to oboreno bezbožnom rukom koja se podigla protiv Božjeg zakona. Istinu je rekao mudri propovjednik: “Zao propada od svoje zloće.” “Neka grešnik sto puta čini zlo i odgađa mu se, ja ipak znam da će biti dobro onima koji se boje Boga, koji se boje lica njegova. A bezbožniku neće biti dobro.” (Izreke 11,5; Propovjednik 8,12.13 — DK) “Jer su mrzili spoznaju i nisu izabrali Gospodnjega straha. … Zato će jesti plod svojega vladanja i nasititi se vlastitih savjeta.” (Izreke 1,29.31)
Božji vjerni svjedoci, pobijeni od strane bogohulne sile “koja izlazi iz Bezdana”, nisu dugo trebali ostati ušutkani. “Nakon tri i pol dana životni dah, koji dolazi od Boga, uđe u njih te stadoše na svoje noge, i veliki strah obuze one koji su ih promatrali.” (Otkrivenje 11,11) Godine 1793. francuska Narodna skupština izglasala je ukidanje kršćanske vjere i uklanjanje Biblije. Tri i pol godine kasnije isto je tijelo rezolucijom opozvalo ove ukaze i time zajamčilo toleranciju za Sveto pismo. Svijet je bio zgranut golemom krivnjom koja je bila posljedica odbacivanja Svetih spisa i ljudi su shvatili potrebu vjere u Boga i Njegovu Riječ kao temelj vrline i moralnosti. Gospodin je rekao: “Koga si grdio, hulio? Na koga si glasno vikao, oholi pogled dizao? Na Sveca Izraelova.” (Izaija 37,23) “Učinit ću, evo, da osjete, da ovaj put zaista oćute moju ruku i snagu moju, i znat će da mi je ime Jahve.” (Jeremija 16,21)
O dvojici svjedoka prorok dalje objavljuje: “Tada čuh jaki glas s neba gdje im veli: ‘Uziđite ovamo!’ I uziđoše na nebo u oblaku, naočigled svojih neprijatelja.” (Otkrivenje 11,12) Otkad je Francuska objavila rat dvojici Božjih svjedoka, nije im ukazano veće štovanje. Godine 1804. osnovano je Britansko i inozemno biblijsko društvo. Slijedile su slične organizacije s brojnim ograncima na europskom kontinentu. Godine 1816. utemeljeno je Američko biblijsko društvo. Kad se organiziralo Britansko biblijsko društvo, Biblija je tiskana i stavljena u promet na pedeset jezika. Od tog vremena prevedena je na stotine i stotine jezika i dijalekata. (Vidi Dodatak.)
Tijekom pedeset godina koje su prethodile 1792. godini, malo se pozornosti pridavalo djelu misija u stranim zemljama. Nije bilo osnovano nijedno novo društvo, a samo je nekoliko Crkava ulagalo napore da proširi kršćanstvo u neznabožačim zemljama. Ali je krajem osamnaestog stoljeća nastupila velika promjena. Ljudi više nisu bili zadovoljni rezultatima racionalizma pa su osjećali potrebu za božanskom objavom i iskustvenom religijom. Od tog vremena djelo misije u stranim zemljama postiglo je nezapamćen rast. (Vidi Dodatak.)
Usavršavanje tiskarskog umijeća dalo je poticaja širenju Biblije. Povećane mogućnosti povezivanja između različitih zemalja, rušenje drevnih prepreka predrasuda i nacionalne isključivosti i gubitak svjetovne vlasti rimskog pontifeksa otvorili su vrata Božjoj riječi. Nekoliko se godina Biblija slobodno prodavala na rimskim ulicama, a sada je bila odnesena u sve nastanjene dijelove zemaljske kugle.
Nevjernik Voltaire se jednom prilikom hvalio: “Umorio sam se slušajući kako je dvanaest ljudi osnovalo kršćansku religiju. Dokazat ću da je za njezino obaranje dovoljan jedan čovjek.” Od njegove smrti prošli su naraštaji. Milijuni su mu se pridružili u ratu protiv Biblije. Ali namjesto da je unište, tamo gdje je u Voltaireovo doba bilo stotinu, danas ima deset tisuća — da, i sto tisuća primjeraka Božje knjige. Jedan od prvih reformatora rekao je o kršćanskoj vjeri: “Biblija je nakovanj na kome su se istrošili mnogi čekići.” Gospodin kaže: “Neće uspjeti oružje protiv tebe skovano. Dokazat ćeš da je zao svaki jezik što na te udari na osudu.” (Izaija 54,17)
“Riječ Boga našeg ostaje dovijeka.” “Stalne su sve naredbe njegove, utvrđene za sva vremena, dovijeka, sazdane na istini i na pravdi.” (Izaija 40,8; Psalam 111,7.8) Što god je izgrađeno na ljudskom autoritetu, srušit će se; ali što je utemeljeno na stijeni Božje nepromjenjive Riječi, ostat će zauvijek.