16. Preci američkih došljaka

Premda su se odrekli rimokatoličkog učenja, engleski su reformatori ipak zadržali mnoge njegove oblike. Unatoč tome što su autoritet i kredo Rima odbačeni, Anglikanska je crkva mnoge njegove običaje i obrede unijela u svoje bogoslužje. Tvrdilo se da se ne radi o pitanjima savjesti, i budući da nisu zapovijeđena u Svetome pismu pa prema tome nisu bitna, ona nisu ni zabranjena jer u biti nisu loša. Njihovo održavanje, mislilo se, suzit će jaz koji je odvajao reformirane crkve od Rima, pa će rimokatolicima biti lakše prihvatiti protestantsku vjeru.

Za konzervativne i spremne na kompromis ove su tvrdnje izgledale logične. Ali neki nisu mislili tako. Činjenica da su ovi običaji “trebali premostiti jaz između Rima i reformacije”¹ bila je za njih dovoljan razlog da ih ne prihvate. U njima su vidjeli znakove ropstva od kojega su se izbavili i u koje se nisu namjeravali vratiti. Prema njima Bog je u svojoj Riječi dao pravila koja određuju Njegovo bogoslužje, i ljudi im ne mogu po svojoj volji dodavati ili oduzimati. Sâm početak velikog otpada bio je u tome što je čovjek nastojao Božji autoritet zamijeniti autoritetom Crkve. Rim je počeo naređivati ono što Bog nije zabranio, da bi na kraju zabranjivao ono što je Bog izričito naredio.

Mnogi su se iskreno željeli vratiti čistoći i jednostavnosti koja je obilježavala prvu Crkvu. Oni su u mnogim utvrđenim običajima Anglikanske crkve vidjeli spomenike idolopoklonstva i nisu mogli čiste savjesti sudjelovati u njezinom bogoslužju. Ali Crkva, podupirana građanskom vlasti, nije dopuštala odstupanje od svojih formi. Prisustvovanje njezinom bogoslužju bilo je propisano zakonom, a nedopušteni sastanci u cilju bogoslužja bili su zabranjeni pod prijetnjom kazne zatvora, progonstva i smrti.

Početkom sedamnaestog stoljeća kralj, koji je upravo sjeo na englesko prijestolje, objavio je odlučnost da puritance prisili “pokoriti se, ili… će biti izgnani iz zemlje, ili još nešto gore”.² Mnogi koji su bili gonjeni, proganjani i zatvarani nisu vidjeli da ih išta bolje čeka u budućnosti te su došli do zaključka da je za one koji žele služiti Bogu po svojoj savjesti “Engleska prestala biti prikladnim prebivalištem”.³ Neki su na kraju odlučili potražiti utočište u Nizozemskoj. Čekale su ih teškoće, gubici i utamničenje. Njihove su namjere priječili pa su izdajstvom padali u ruke svojih neprijatelja. Ali njihova je ustrajnost bila napokon okrunjena uspjehom te su našli utočište na prijateljskim obalama Nizozemske Republike.

Bježeći ostavljali su svoje kuće, dobra i sredstva za život. Bili su stranci u stranoj zemlji, usred naroda drugog jezika i običaja. Bili su prisiljeni prihvatiti se novih i neiskušanih zanimanja da bi zaradili za kruh. Ljudi zrele dobi koji su svoj život proveli u obrađivanju zemlje sada su morali naučiti neki obrt. Ali oni su radosno prihvatili okolnosti, ne gubeći vrijeme u lijenosti ili mrzovolji. Premda su često trpjeli siromaštvo, zahvaljivali su Bogu za blagoslove koje im je još davao i radovali se neometanoj duhovnoj zajednici s Bogom. “Znali su da su putnici i na to nisu mnogo obraćali pozornosti, već su oči dizali k Nebu, svojoj najdražoj domovini, i njime se tješili.”⁴

Izgnanstvo i težak život samo su još više ojačali njihovu ljubav i vjeru. Uzdali su se u Božja obećanja i On ih nije razočarao u vrijeme nevolje. Njegovi su anđeli bili pored njih da ih hrabre i podupiru. A kad im se činilo da im Božja ruka pokazuje preko mora zemlju u kojoj bi mogli osnovati svoju državu i svojoj djeci ostaviti dragocjenu baštinu vjerske slobode, oni su bez oklijevanja krenuli stazom providnosti.

Bog je dopustio da na Njegov narod dođu kušnje kako bi ga pripremio za ostvarenje svojih milostivih nakana s njim. Crkva je bila ponižena da bi mogla biti uzvišena. Bog je bio spreman pokazati svoju silu u njenu korist, kako bi svijetu dao novi dokaz da neće napustiti one koji se uzdaju u Njega. On je tako vodio zbivanja da su Sotonin gnjev i urote zlih ljudi uzdigli Njegovu slavu, a Njegov narod doveli na sigurno mjesto. Progonstva i izgnanstva otvarali su put slobodi.

Kad su prvi put bili prisiljeni odvojiti se od Anglikanske crkve, puritanci su se međusobno svečano obvezali da će kao slobodan Gospodnji narod “hoditi složno svim putovima koje im je Bog otkrio ili im još bude otkrio”.⁵ Tu je bio pravi duh reforme, životno načelo protestantizma. S ovom su odlukom prvi doseljenici napustili Nizozemsku da bi u Novom svijetu našli novi dom. John Robinson, njihov pastor koji je providnošću bio spriječen da ih prati, rekao je u svom oproštajnom govoru:

“Braćo, mi ćemo se za koji trenutak rastati i Bog zna hoću li toliko živjeti da opet vidim vaša lica. Bilo kako da je Gospodin odredio, ja vas zaklinjem pred Bogom i Njegovim blagoslovljenim anđelima da se ne ugledate na mene više no što sam se ja ugledao u Krista. Ako vam Bog kroz neko svoje drugo oruđe nešto otkrije, budite spremni to primiti isto onako kako ste mojom službom primili sve istine, jer sam duboko uvjeren da Gospodin ima više istine i svjetla koje treba zasvijetliti iz Njegove svete Riječi.”⁶

“Što se mene tiče, ja ne mogu dostatno oplakati stanje reformiranih Crkava koje su u vjeri dostigle određeni stupanj i danas ne žele ići dalje od onih koji su bili oruđa njihove reformacije. Luterane ne možeš potaknuti da učine korak dalje od onoga što je Luther vidio… a kao što vidite, kalvinisti se čvrsto drže onoga što im je ostavio veliki Božji čovjek koji, ipak, nije vidio sve. To je nesreća koju nije moguće dovoljno oplakati. Premda su ovi ljudi u svoje vrijeme bili upaljene i blistave svjetiljke, oni ipak nisu upoznali sve Božje savjete, i kad bi danas živjeli, bili bi isto tako spremni prigrliti novo svjetlo kao ono koje su prvo primili.”⁷

“Sjetite se svog crkvenog zavjeta kojim ste se obvezali da ćete hoditi svim Gospodnjim putovima koje poznajete ili ćete ih upoznati. Sjetite se svog obećanja i zavjeta s Bogom i međusobnog zavjeta da ćete primiti svako svjetlo, svaku istinu koja vam bude otkrivena iz Njegove pisane Riječi. Ali istodobno pazite, molim vas, što ćete prihvatiti kao istinu, i prije no što prihvatite usporedite taj tekst i mjerite ga s drugim tekstovima istine, jer nije moguće da kršćanski svijet, koji je tek nedavno izišao iz tako guste nekršćanske tame, odjednom dođe do pune spoznaje.”⁸

Upravo je težnja za slobodom savjesti potakla ove prve doseljenike da se sučele s opasnostima dugog putovanja preko mora, da trpe teškoće i opasnosti divljeg kraja i da s Božjim blagoslovom na obalama Amerike polože temelj jedne moćne nacije. Ali koliko god bili pošteni i bogobojazni, prvi doseljenici nisu shvatili veliko načelo vjerske slobode. Slobodu za koju su toliko žrtvovali nisu bili spremni isto tako osigurati drugima. “Mali je broj, čak i među vodećim misliocima i moralistima sedamnaestog stoljeća, imao pravo razumijevanje velikog načela, proizišlog iz Novoga zavjeta, koje priznaje Boga jedinim Sucem čovjekove vjere.”⁹ Učenje prema kojem je Bog Crkvi dao pravo da nadzire savjest i definira i kažnjava krivovjerje jedna je od najdublje ukorijenjenih papinskih zabluda. Premda su odbacili kredo Rima, reformatori nisu bili posvema slobodni od njegovog duha nesnošljivosti. Gusta tama u koju je Rim tijekom dugih stoljeća svoje vladavine zavio sve kršćanske zemlje nije još uvijek bila sasvim raspršena. Jedan od vodećih propovjednika kolonije u Massachusetts Bayu rekao je: “Tolerancija je kriva što je svijet postao antikršćanski i Crkva nikada nije imala štete od kažnjavanja heretika.”¹⁰ Kolonisti su prihvatili pravilo da samo članovi Crkve imaju pravo glasa u građanskoj vlasti. Osnovana je neka vrsta državne Crkve i od svih se zahtijevalo da pridonesu za uzdržavanje klera, a magistratima je stavljeno u dužnost da sprečavaju krivovjerje. Tako je svjetovna vlast bila u rukama Crkve. Nije dugo potrajalo, i te su mjere dovele do neizbježne posljedice — do progonstva.

Jedanaest godina nakon osnivanja prve kolonije u Novi svijet stigao je Roger Williams. Kao i prvi doseljenici došao je uživati vjersku slobodu, ali za razliku od njih, razumio je — što je malo njih u to vrijeme razumjelo — da je ova sloboda neotuđivo pravo svih, bez obzira na njihovo vjersko uvjerenje. On je bio ozbiljan istraživač istine i s Robinsonom je držao nemogućim da je dosad primljeno sve svjetlo iz Božje riječi. Williams je “prvi u suvremenom kršćanskom svijetu osnovao građansku vlast na načelu slobode savjesti i ravnopravnosti mišljenja pred zakonom”.¹¹ Objavio je da je dužnost magistrata sprečavanje zločina, a ne vladanje savješću. “Narod ili vlasti”, rekao je, “mogu odlučiti što je čovjek dužan čovjeku, ali ako pokušaju propisati što su čovjekove dužnosti spram Boga, onda nisu u pravu i onda ne može biti sigurnosti, jer je jasno da bi magistrati, kad bi imali vlast, mogli propisati danas ovo a sutra ono mišljenje ili vjerovanje, kako su to razni kraljevi i kraljice činili u Engleskoj, a razne pape i koncili u Rimskoj crkvi, i tako bi vjerovanje postalo gomilom zbrke.”¹²

Nazočnost na bogoslužjima priznate Crkve bila je naređena pod prijetnjom novčane kazne ili zatvora. “Williams je ovaj zakon strogo osuđivao; najgora odredba u engleskom zakoniku propisivala je obvezu pohađanja župne crkve. Prisiljavati ljude da se ujedine s ljudima drukčijeg vjerovanja smatrao je povredom njihovog prirodnog prava; silom vući nevjerne i ravnodušne na javno bogoslužje činilo se da nije drugo do licemjerstvo… ‘Nikoga ne treba’, dodao je, ‘protiv njegove volje prisiljavati da prisustvuje ili podupire bogoslužje.’ ‘Što!’, vikali su njegovi protivnici, iznenađeni njegovim postavkama. ‘Zar radnik nije dostojan svoje plaće?’ ‘Da’, odgovorio je, ‘od onih koji ga upošljavaju.’”¹³

Rogera Williamsa su ljudi poštovali i voljeli kao vjernog propovjednika, čovjeka rijetkih sposobnosti, nesalomljivog poštenja i prave dobrote, ali nisu mogli tolerirati njegovo odlučno poricanje prava magistratima da gospodare Crkvom i njegov zahtjev za vjerskom slobodom. Primjena ovog novog učenja, govorili su, “potkopala bi temelj države i vlade ove zemlje”.¹⁴ Osudili su ga na protjerivanje iz kolonije, i na kraju je, kako bi izbjegao uhićenje, usred najveće zime morao pobjeći u divljinu šuma.

“Punih četrnaest tjedana”, rekao je, “lutao sam po najgorem vremenu ne znajući za kruh ili krevet.” Ali “su me hranili gavrani u pustoši”, a jedno šuplje stablo poslužilo mu je kao zaklon.¹⁵ Tako je nastavio bježati kroz snijeg i besputne šume, dok nije našao utočište kod jednog indijanskog plemena, čiju je ljubav i povjerenje stekao trudeći se upoznati ih s istinama Evanđelja.

Kad je nakon više mjeseci promjena i lutanja napokon stigao do obale Narragansettskog zaljeva, položio je temelj prvoj državi našeg doba koja je u najpotpunijem smislu priznavala pravo vjerske slobode. Osnovno načelo kolonije Rogera Williamsa bilo je da “svaki čovjek ima slobodu služiti Bogu prema svjetlu vlastite savjesti”.¹⁶ Njegova mala država Rhode Island postala je utočištem tlačenih te je rasla i napredovala dok njezina temeljna načela — građanska i vjerska sloboda — nisu postala kamenom temeljcem Američke Republike.

U veličanstvenom starom dokumentu koji su naši preci proglasili poveljom svojih prava — Deklaracijom nezavisnosti — oni objavljuju: “Mi smatramo ove istine same po sebi razumljivima da su svi ljudi stvoreni jednaki, da im je Stvoritelj podario određena neotuđiva prava u koja ubrajamo pravo na život, slobodu i postizanje sreće.” Ustav najjasnijim riječima jamči nepovredivost savjesti: “Nikada se vjerski ispit ne smije tražiti kao kvalifikacija za vršenje bilo koje javne službe u Sjedinjenim Državama. … Kongres ne smije donijeti nikakav zakon o priznavanju neke religije niti zabraniti njezino slobodno ispovijedanje.”

“Tvorci Ustava priznali su vječno načelo da čovjekov odnos prema njegovom Bogu stoji iznad ljudskog zakonodavstva i da su njegova prava savjesti neotuđiva. Za dokazivanje ove istine nije potrebno navoditi razloge; mi smo svi svjesni da se nalazi u našim grudima. Upravo je ova svijest, nasuprot ljudskim zakonima, krijepila tolike mučenike usred muka i plamena. Osjećali su da njihova dužnost prema Bogu nadmašuje ljudske odredbe i da nijedan čovjek nema vlasti nad njihovom savješću. To je urođeno načelo koje ništa ne može izbrisati.”¹⁷

Kad se po europskim zemljama pročulo da postoji zemlja u kojoj svatko može uživati plodove svojega rada i živjeti po svojoj savjesti, tisuće su pohrlile na obale Novog svijeta. Kolonije su se naglo umnažale. “Kolonija Massachussets je posebnim zakonom ponudila dobrodošlicu i pomoć, na teret zajednice, kršćanima svih nacija koji bi bježali preko Atlantika ‘da pobjegnu od rata, gladi ili tlačenja svojih progonitelja’. Tako su po zakonu ove izbjeglice i poniženi postali gostima države.”¹⁸ Tijekom dvadeset godina od prvog iskrcavanja u Plymouthu, u Novoj se Engleskoj nastanilo tisuće novih doseljenika.

Da bi ostvarili cilj zbog kojeg su došli, “zadovoljili su se da štedljivim i marljivim životom osiguraju najnužnija sredstva za život. Od zemlje su očekivali samo najskromniju nagradu za svoj trud. Nisu maštali o nekakvim zlatnim izgledima u budućnosti… Bili su zadovoljni polaganim ali stalnim napredovanjem svoje socijalne politike. Strpljivo su podnosili oskudice što prate život u pustoši, zalijevajući svojim suzama i znojem s čela drvo slobode dok nije uhvatilo duboki korijen.”

Bibliju su smatrali temeljem svoje vjere, izvorom mudrosti i poveljom slobode. Njezinim su načelima marljivo podučavali u domu, u školi i u crkvi, a njezini su se plodovi pokazali u štedljivosti, razumnosti, čistoći i umjerenosti. Godinama ste mogli živjeti u puritanskom naselju “a da ne vidite pijanicu, ne čujete psovke i ne vidite prosjaka”.¹⁹ Ovim je pokazano da su biblijska načela najsigurnije jamstvo nacionalne veličine. Slabašne i izolirane kolonije prerasle su u konfederaciju jakih država i svijet je s čuđenjem zamijetio mir i blagostanje “Crkve bez pape i države bez kralja”.

Ali obale Amerike privlačile su sve veći broj ljudi koji su bili poticani pobudama potpuno različitim od pobuda prvih doseljenika. Premda su jednostavna vjera i čist život predstavljali široko rasprostranjenu preobražavajuću silu, njihov je utjecaj sve više slabio što se više povećavao broj onih koji su tražili samo svjetovne prednosti.

Propis što su ga prihvatili prvi doseljenici da samo članovi Crkve imaju pravo glasa i da samo oni mogu zauzimati položaje u građanskoj vlasti doveo je do pogubnih posljedica. Ova je mjera uvedena kako bi se sačuvala čistoća države, ali je prouzročila kvarenje Crkve. Budući da je religija postala uvjetom za dobivanje prava glasa i prava na službu, mnogi su, vođeni isključivo svjetovnim ciljevima, prišli Crkvi a da nisu doživjeli promjenu srca. Tako su crkve, u priličnoj mjeri, postale pune neobraćenih ljudi, a i među propovjednicima je bilo onih koji su ne samo naučavali zablude, nego im je bila nepoznata preporoditeljska sila Svetoga Duha. Time su se ponovno pokazale zle posljedice, tako često viđene u povijesti Crkve od Konstantinovog vremena do danas, pokušaja da se uz pomoć države izgradi Crkva, pozivanja svjetovne vlasti da podupre Evanđelje Onoga koji je rekao: “Ali moje kraljevstvo nije odavde.” (Ivan 18,36) Zajednica Crkve i države, pa bilo to u najmanjem obliku, premda naoko približava svijet Crkvi, u bîti približava Crkvu svijetu.

Veliko načelo koje su tako plemenito zastupali Robinson i Roger Williams — da je istina progresivna, da kršćani trebaju biti spremni prihvatiti sve svjetlo koje može zračiti iz Božje svete Riječi — njihovi su potomci izgubili iz vida. Protestantske crkve u Americi, kao i one u Europi, tako povlaštene u primanju blagoslova reformacije, nisu nastavile put reforme. Premda se s vremena na vrijeme pojavljivalo nekoliko vjernih ljudi da objave novu istinu i razotkriju dugo njegovane zablude, većina se, kao Židovi u Kristovo doba ili papisti u vrijeme Luthera, zadovoljila da vjeruje ono što su vjerovali njihovi očevi i živi kako su oni živjeli. Stoga je religija ponovno prešla u formalizam, a zadržane su i njegovane zablude i praznovjerja koji bi bili uklonjeni da je Crkva nastavila hoditi u svjetlosti Božje riječi. Tako je duh nadahnut reformacijom postupno odumro, sve dok se i u protestantskim Crkvama nije osjetila gotovo isto tako velika potreba za reformom kao u Rimskoj crkvi u Lutherovo vrijeme. Zavladala je ista svjetovnost i duhovno mrtvilo, slično štovanje ljudskog mišljenja i zamjenjivanje učenja Božje riječi ljudskim teorijama.

Velikom širenju Biblije u početku devetnaestog stoljeća i golemom svjetlu koje se na taj način izlilo na svijet nije uslijedio odgovarajući napredak u poznavanju objavljene istine ili u iskustvenoj religiji. Sotona nije mogao, kao u ranija vremena, uskratiti Božju riječ narodu; ona je svima bila dostupna. Ali da bi ipak postigao svoj cilj, naveo je mnoge na to da je malo cijene. Ljudi su zanemarili istraživanje Svetog pisma pa su nastavili prihvaćati pogrešna tumačenja i njegovati učenja koja nisu imala temelja u Bibliji.

Kad je vidio da progonstvom nije uspio uništiti istinu, Sotona je ponovno pribjegao planu kompromisa koji je doveo do velikog otpada i osnutka Rimske crkve. On je naveo kršćane da se ujedine, ovaj put ne s poganima, već s onima koji su se obožavanjem ovoga svijeta pokazali isto toliko idolopoklonicima kao i obožavatelji urezanih likova. Posljedice ovog ujedinjenja bile su ne manje pogubne od onih u prošlim vjekovima; pod plaštem religije poticali su se oholost i razmetljivost i Crkve su se izopačile. Sotona je nastavio izvrtati nauk Svetog pisma, a predaje koje će upropastiti milijune duša pustile su duboko korijenje. Crkva je podržavala i branila ove običaje namjesto da se bori “za vjeru koja je jedanput zauvijek predana svetima” (Juda 3). Tako su ponižena načela za koja su reformatori toliko učinili i pretrpjeli.

________________________