“Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.” (Postanak 3,15)
Kako je teško čovjeku hodati smjerno s Bogom, vjerovati u Njegovu Riječ i prihvatiti Njegove planove! Sotonini prijedlozi naoko nude velike prednosti, ali završavaju propašću. Ljudi uvijek iznova na temelju vlastitog iskustva uče o posljedicama odbacivanja staze poslušnosti. Zar nitko drugi neće steći mudrost iz njihovog iskustva? Sjetimo se iskustva naših praroditelja i neka nas bude strah od bilo kakvih planova koji nisu zasnovani na poslušnosti Božjoj volji.
Kad će ljudi shvatiti da je Bog Bog, a ne čovjek, i da se ne mijenja. Svaka nesreća, svaka smrt je svjedok sile zla i istine o živom Bogu. Božja riječ je život i ona će trajati zauvijek. Ona će se održati kroz čitavu vječnost. Kako može čovjek, znajući tko je Bog i što je učinio, izabrati Sotonin put umjesto Božjeg puta? Postoji samo jedan put u obnovljeni Raj — put poslušnosti.
Poruku koja je dana čovjeku da je objavljuje u ove posljednje dane ne treba miješati sa svjetovnim mišljenjima. U ovim danima opasnosti samo će poslušnost sačuvati ljude od otpada. Bog je čovjeku darovao veliko svjetlo i mnoge blagoslove. Ali ako se to svjetlo i ti blagoslovi ne prime, oni ne nude nikakvu sigurnost protiv otpada i neposlušnosti. Kada se oni koje je Bog uzvisio na izuzetno odgovoran položaj okrenu od Njega k ljudskoj mudrosti, njihovo svjetlo postaje tama — a kako je duboka ta tama! Sposobnosti koje su im povjerene tada postaju njihova zamka. Oni postaju uvreda za Boga. …
Uvijek je bilo i sve dok se sukob ne završi, uvijek će biti odvajanja od Boga. Grijesi se uzajamno nadovezuju. Jedan čin neposlušnosti, ako se za njega ne pokajemo, vodi drugom. Onaj tko sebe opravdava dok griješi, biva vođen korak po korak dublje u obmanu, dok na kraju ne počne griješiti sasvim slobodno.
Onima koji tvrde da su Kristovi sljedbenici srce često oteža i oči oslijepe zato što nisu poslušni istini. Sebične pobude i ciljevi zaposjedaju um. U svojem samopouzdanju takvi smatraju da je njihov put put mudrosti. Oni nisu čvrsto odlučili slijediti stazu koju je Bog odredio. Oni tvrde da okolnosti mijenjaju sredstva; kad ih Sotona kuša da slijede svjetovna načela, oni mu se prepuštaju i tako birajući krive staze za svoje stope, zavode i druge na stranputicu. Neiskusni ih slijede pretpostavljajući da prosuđivanje tako iskusnih kršćana mora biti mudro. (Manuscript 135, 31. listopada 1902. — “Uputa Crkvi”)