Blaženo jamstvo

“Sigurno te neću ostaviti; nipošto te neću zapustiti!” (Hebrejima 13,5)

Mi imamo samo jedan život, ali zahvaljujući zaslugama Gospodina Isusa Krista, u svojoj svakidašnjoj povezanosti s Bogom primamo stalnu potporu da bismo činili ono što će Njega predstaviti svijetu. Možda nemamo sve pogodnosti koje neki imaju kad je riječ o miru, udobnosti i ovozemaljskim dobrima, ali imamo blaženo obećanje koje je Krist dao svojim vjernim učenicima. … Rekao im je: “Neka se ne uznemiruje vaše srce! Vjerujte u Boga i u me vjerujte! U kući Oca moga ima mnogo stanova. Kad ne bi bilo tako, zar bih vam rekao: ‘Idem da vam pripravim mjesto!’ Kad odem te vam pripravim mjesto, vratit ću se da vas uzmem k sebi i da vi budete gdje sam ja.” (Ivan 14,1-3)…

Blažene riječi! Mi Ga možemo primiti u svoje srce i On će biti naša nada, hrabrost i milost koja podupire. Gospodin želi da se potpuno i u svemu oslanjamo na Njega. Tada ćemo se u jednostavnosti svoje vjere uzdati da će Krist za nas učiniti sve što je obećao. Neka svi dođu Spasitelju s punim uvjerenjem da će On učiniti sve što je obećao.

Ničim ne možemo više ugoditi svojem Spasitelju nego vjerovanjem u Njegova obećanja. Njegova milost može dospjeti do tebe, a tvoje molitve mogu doprijeti do Njega. Ništa ne može prekinuti tu komunikaciju. Mi moramo Isusu Kristu iznijeti sve što nas zbunjuje jer će nam On pomoći. On će saslušati naše zahtjeve. Mi Mu možemo prići s punom sigurnošću u vjeri, ne sumnjajući ništa jer je On živi Put. …

Što usrdnije budemo iznosili svoje molbe pred Njegovo prijestolje, to je sigurnije da ćemo neprestano primati obilnu milost od našega Gospodina Isusa Krista. Snaga za put kojim putuješ vjerom ne pripada tebi. Ali ti ipak napreduješ u snazi i sigurnosti jer imaš Vodiča koji ti stoji s desne strane, kojega možeš tražiti sa savršenim povjerenjem da upravlja tvojim stopama.

A onda se osloni na Gospodina Isusa da te vodi pravom stazom, korak po korak. Možeš crpiti sigurnost i snagu pri svakom koraku napredovanja, sigurna da je tvoja ruka u Njegovoj ruci. Bit ćeš kao oni koji “trče i ne sustaju, hode i ne more se”, jer ćeš vjerom shvatiti da te Krist drži za ruku. Nećeš potonuti u obeshrabrenje jer ćeš oslanjajući se na Njega sve više upoznavati Gospodina i uvjerit ćeš se da je Bog koji nikad ne napušta one koji se potpuno uzdaju u Njega tvoj stalni Pomoćnik. (Letter 313, 2. studenoga 1905. — Pismo Mabel White, njezinoj 19-godišnjoj unuci)