“Milost je Gospodnja, da nismo sasvim uništeni, neiscrpljivo je milosrđe njegovo. Ponavljaju se svako jutro. Vrlo je velika vjernost tvoja.” (Tužaljke 3,22.23 — Šarić)
Obuzimaju me sumorni osjećaji kad razmišljam o stanju u kojem se nalazi svijet. O, kakva je to nemarnost, kako je veliko zlo neposlušnost i grijeh i kako je tužno, kako je užasno tužna činjenica da svijet ne prepoznaje Božju ljubav koja se ogleda u tome što je dao Isusa Krista kao našeg Otkupitelja — Isusa Krista koji je jednak Bogu. “Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.” (Ivan 3,16) Grijeh je vjekovima ometao ili, da tako kažem, kočio moćno djelovanje božanske ljubavi prema čovjeku remeteći njezin tijek uz pomoć ljudi koji odbijaju nebeski dar pa ga samim tim nisu u stanju ni pružiti drugima.
Bog poziva muškarce i žene da budu posvećeni suradnici Isusa Krista. Premda su grijeh i nevaljalstvo vjekovima remetili izlijevanje obilne milosti, ipak njezin tijek nije bio sasvim prekinut. Ona struji na Zemlju i kad bi ljudi surađivali s Bogom, kad bi kanal komunikacije bio otvoren za neometanu vezu sa svijetom, nebesko bi svjetlo obasjalo sve krajeve Zemlje razgoneći moralnu tamu.
Zadovoljna sam što moramo ozbiljno raditi. Propovjednici nisu jedini koji trebaju svijetliti. U svim crkvama trebaju ustati radnici i ako oni koji prime istinu ostanu ponizni i smjerni, upravo će njih Bog upotrijebiti da bi blagoslovio njihove bližnje dok budu činili sve što je u njihovoj moći, u okviru svojih po svoj prilici skromnih sposobnosti.
Najučeniji i najrječitiji među ljudima nisu oni preko kojih će se Bog otkriti. “Jer ovako govori Višnji i Uzvišeni, koji vječno stoluje i ime mu je Sveti: U prebivalištu visokom i svetom stolujem, ali ja sam i s potlačenim i poniženim, da oživim duh smjernih, da oživim srca skrušenih.” (Izaija 57,15) “Ali na koga svoj pogled svraćam? Na siromaha i čovjeka duha ponizna, koji od moje riječi dršće.” (Izaija 66,2)
Bog traži da Mu vratimo sredstva koja je dao ljudima, pomoću kojih oni mogu uposliti svu snagu svojeg uma, sve svoje snage, tjelesne i moralne u Njegovoj službi, kako bi činili dobro i blagoslivljali druge. Božja vladavina na Zemlji zapala je u krizu. Pa ipak, božansko suosjećanje teče ljudima bez obzira na to što se okorjela srca odupiru toj nebeskoj struji. (Letter 52, 6. prosinca 1895. — Pismo jednom propovjedniku iz Australije)