“Ali Bog koji je bogat milosrđem — iz svoje velike ljubavi kojom nas je ljubio — nas, koji smo bili mrtvi zbog grijeha, s Kristom oživi.” (Efežanima 2,4.5)
Srce koje se predalo Božjoj mudroj stezi oslanjat će se na svako djelovanje Njegove providnosti. … Kušnje će nailaziti da obeshrabre, ali što se može dobiti popuštanjem bilo kojoj od tih kušnji? Postaje li duša išta bolja gunđanjem i pritužbama na račun svojega jedinog izvora snage? Je li sidro bačeno iza zavjese (vidi Hebrejima 6,19.20)? Hoće li se ono držati u bolesti? Hoće li to biti svjedočanstvo u posljednjim, završnim prizorima života dok se usne budu kočile u trenutku smrti? To sidro se drži! Znam da je živ moj Izbavitelj. …
O, dragocjeni, voljeni, strpljivi, požrtvovni Isuse, kako Te moja duša obožava! O, zar sirota, bezvrijedna, grijehom uprljana duša može stajati pred svetim Bogom, savršena u pravednosti naše Zamjene i Jamca?! Čudite se, nebesa, i divi se, Zemljo, što je pali čovjek postao predmet Njegove beskrajne ljubavi i užitka (vidi Sefanija 3,17). Bog mu se raduje pjevajući, i čovjek uprljan grijehom, pošto se očisti Kristovom pravednošću, izlazi pred Oca bez ijedne mrlje grijeha, “bez ljage, bez bore, bez ičega tomu slična” (Efežanima 5,27). “Tko će podići tužbu protiv izabranika Božjih? Bog koji ih opravdava?” (Rimljanima 8,33)
Neka svaka slaba, iscrpljena duša potraži utočište u Isusu Kristu i neka ne bude toliko okrenuta sebi da ne bi mogla misliti ni o čemu drugom osim o svojim sitnim razočaranjima i propadanju vlastitih planova i nada. Zar plan spasenja nije tema koja bi nas trebala potpuno zaokupiti? Ako nas vječni Bog opravdava, “tko će ih osuditi? Isus Krist koji je umro?” (Rimljanima 8,34) On je svojom smrću za čovjeka otkrio koliko ga ljubi — toliko da je umro za njega! Zakon osuđuje grešnika i vodi ga Kristu. Bog je taj koji opravdava i oprašta.
Sotona optužuje i traži dopuštenje da uništi, ali Bog je taj koji otvara vrata utočišta. Bog opravdava onoga koji ulazi na ta vrata. Dakle, ako je Bog s nama, tko će protiv nas? O, kakva je to jasna, slavna istina! Zašto je ljudi ne prepoznaju? Zašto ne hodaju u njezinim jasnim zrakama? Zašto svi koji vjeruju ne govore o Kristovoj neusporedivoj ljubavi? …
Bog živi i vlada. Svi koji su spašeni, moraju se hrabro boriti kao vojnici Isusa Krista i tada će biti označeni kao istiniti i vjerni u nebeskim knjigama. Oni trebaju raditi Kristova djela, boriti se u dobroj borbi vjere. (Letter 2, 29. prosinca 1889. — Pismo prvoj ženi W. C. Whitea, Mary White, koja je umirala od tuberkuloze)