Nakon što je prošlo vrijeme kad se prvi put očekivao Kristov dolazak — u proljeće 1844. godine — oni koji su u vjeri očekivali Njegov dolazak bili su neko vrijeme izloženi sumnji i neizvjesnosti. Dok je svijet u njima gledao poražene ljude koji su podlegli prijevari, njihov je izvor utjehe još bila Božja riječ. Mnogi su nastavili istraživati Pismo, iznova ispitujući dokaze svoje vjere i pomno proučavajući proročanstva da bi dobili još više svjetlosti. Svjedočanstvo Biblije u prilog njihovom gledištu činilo se jasnim i uvjerljivim. Znaci koje nije bilo moguće pogrešno shvatiti upućivali su na blizinu Kristova dolaska. Posebni Gospodnji blagoslovi, vidljivi u obraćenju grešnika i u buđenju duhovnog života među kršćanima, svjedočili su da je poruka potekla s Neba. Premda vjernici nisu mogli objasniti svoje razočaranje, ipak su se osjećali sigurnima da ih je Bog vodio u onome što su u prošlosti doživjeli.
Utkane u proročanstva za koja su smatrali da upućuju na vrijeme drugog dolaska, bile su i upute posebno prilagođene njihovom stanju neizvjesnosti i očekivanja, hrabreći ih da strpljivo čekaju u vjeri da će ono što im se sada čini mračnim, kad dođe vrijeme, postati jasno.
Među prvim proročanstvima bilo je ono iz Habakuka 2,1-4: “Stat ću na stražu svoju, postavit se na bedem, paziti što će mi reći, kako odgovorit na moje optužbe. Tad Jahve odgovori i reče: ‘Zapiši viđenje, ureži ga na pločice, da ga čitač lako čita.’ Jer ovo je viđenje samo za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer će odista doći i neće zakasniti! Gle: propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere.”
Još je 1842. godine uputa u ovom proročanstvu — “Zapiši viđenje, ureži ga na pločice, da ga čitač lako čita” — potaknula Charlesa Fitcha da pripremi proročku kartu kojom je slikovito prikazao viđenja u Danielu i Otkrivenju. Objavljivanje ove karte smatralo se ispunjenjem Habakukove naredbe. Međutim nitko u to vrijeme nije primijetio da isto proročanstvo sadrži očito odlaganje ispunjenja viđenja, neko vrijeme kašnjenja. Nakon razočaranja ovaj biblijski redak dobio je na posebnom značenju: “Jer ovo je viđenje samo za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer će odista doći i neće zakasniti!… A pravednik živi od svoje vjere.”
I jedan dio Ezekielova proročanstva bio je vjernicima isto tako izvor snage i utjehe: “I dođe mi riječ Jahvina: ‘Sine čovječji, kakve su to priče o zemlji Izraelovoj? Govori se: Gle, prolaze dani, a od proroštva ništa! Zato im reci: Ovako govori Jahve Gospod: … Bliže se već dani, i sva će se proroštva moja ispuniti. … Jer što ja, Jahve Gospod, govorim, to će i biti, i riječ se neće odgađati. … Evo što se govori u domu Izraelovu: Viđenje što ga ovaj ugleda za dane je daleke! Prorokuje za daleka vremena! Zato im reci: Ovako govori Jahve Gospod: Nijedna riječ moja neće se više odgoditi! Što rekoh, rečeno je, i sve će se ispuniti!’ — riječ je Jahve Gospoda.” (Ezekiel 12,21-25.27.28)
Oni koji su čekali radovali su se uvjereni da je Onaj koji od početka zna kraj gledao kroz stoljeća i, predviđajući njihovo razočaranje, dao im riječi ohrabrenja i nade. Da nije bilo takvih ulomaka Svetoga pisma koji su im savjetovali da strpljivo čekaju i da se čvrsto drže Božje riječi, njihova bi vjera u tom času kušnje klonula.
Usporedba o deset djevica u Evanđelju po Mateju 25. poglavlju isto tako oslikava iskustvo adventnog naroda. U Mateju 24. poglavlju, kao odgovor na pitanje svojih učenika o znacima Njegova dolaska i kraja svijeta, Krist je upozorio na neke od najvažnijih događaja u povijesti svijeta i Crkve koji će se zbiti između Njegovog prvog i drugog dolaska, odnosno razorenje Jeruzalema, veliku nevolju Crkve tijekom poganskih i papinskih progonstava, pomrčinu Sunca i Mjeseca te padanje zvijezda. Nakon toga je govorio o svom dolasku u svom kraljevstvu i ispričao prispodobu o dvjema vrstama slugu koji očekuju Njegov dolazak. Dvadeset i peto poglavlje počinje riječima: “Tada će biti s kraljevstvom nebeskim kao sa deset djevica.” Ovdje je prikazana Crkva koja živi u posljednje dane, ista ona na koju upućuje kraj 24. poglavlja. U ovoj prispodobi njihovo je iskustvo oslikano zbivanjima na istočnjačkoj svadbi.
“Tada će biti s kraljevstvom nebeskim kao sa deset djevica koje uzeše svoje svjetiljke te iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude naime uzeše sa sobom svjetiljke, ali ne uzeše ulja. Mudre, naprotiv, uzeše ulje u posudama skupa sa svojim svjetiljkama. Kako se zaručnikov dolazak otegnu, sve zadrijemaše i zaspaše. U ponoći odjeknu glas: ‘Zaručnik dolazi! Iziđite mu u susret!’”
Kristov dolazak, kako ga je najavila vijest prvog anđela, trebalo je razumjeti kao dolazak zaručnika. Široko rasprostranjena reforma, prouzročena objavljivanjem vijesti o Njegovom skorom dolasku, podudara se s izlaženjem djevica. U ovoj prispodobi, kao i u onoj u Mateju 24. poglavlju, prikazane su dvije skupine. Sve su uzele svoje svjetiljke, Bibliju, i uz njezino svjetlo krenule u susret zaručniku. “Lude naime uzeše sa sobom svjetiljke, ali ne uzeše ulja. Mudre, naprotiv, uzeše ulje u posudama skupa sa svojim svjetiljkama.” Ova posljednja skupina primila je Božju milost, obnoviteljsku i prosvjetljujuću snagu Svetoga Duha, koja čini da je Njegova riječ svjetiljka nozi i svjetlo stazi. Oni su u Božjem strahu proučavali Sveto pismo da bi doznali istinu, ozbiljno težeći za čistoćom srca i života. Oni su stekli osobno iskustvo, vjeru u Boga i Njegovu Riječ — koje razočaranje i odlaganje nisu mogli nadvladati. Druge “uzeše sa sobom svjetiljke, ali ne uzeše ulja”. One su postupale prema osjećajima. Svečana poruka probudila je u njima strah, ali su se oni oslanjali na vjeru svoje braće, zadovoljni treperavim svjetlom pozitivnih osjećaja, bez temeljitog razumijevanja istine ili istinskog djelovanja milosti u svojim srcima. Oni su izišli u susret Gospodinu, nadajući se neposrednoj nagradi, ali nisu bili spremni za odugovlačenje i razočaranje. Kad su naišle poteškoće, njihova je vjera klonula i njihove su se svjetiljke počele gasiti.
“Kako se zaručnikov dolazak otegnu, sve zadrijemaše i zaspaše.” Otezanje zaručnika predstavljalo je protjecanje vremena kad se Gospodnji dolazak očekivao, razočaranje i prividno kašnjenje. U to vrijeme neizvjesnosti zanimanje površnih i neutvrđenih uskoro se počelo topiti, a njihovi su napori počeli popuštati. Ali oni čija se vjera zasnivala na osobnom poznavanju Biblije imali su pod svojim nogama stijenu koju valovi razočaranja nisu mogli pomaknuti. One “sve zadrijemaše i zaspaše” — jedna skupina u ravnodušnosti i napuštanju svoje vjere, a druga u strpljivom čekanju dok ne dobije jasnije svjetlo. Ali u noći kušnje činilo se da je i ova posljednja skupina u određenoj mjeri izgubila svoju revnost i oduševljenje. Površni i neutvrđeni se više nisu mogli oslanjati na vjeru svoje braće. Svatko mora stajati ili pasti sâm.
Nekako u to vrijeme se počeo javljati fanatizam. Neki koji su tvrdili da čvrsto vjeruju u vijest odbacili su Božju riječ kao jedinog nepogrešivog vođu i, tvrdeći da ih vodi Duh, potpuno se prepustili nadzoru svojih osjećaja, dojmova i maštarija. Neki su pokazivali slijepu i zadrtu revnost, osuđujući sve koji nisu htjeli odobriti njihov put. Njihove fanatične zamisli i postupci nisu naišli na odobravanje velike većine adventista, ali su pridonijeli sramoćenju istine.
Na ovaj je način Sotona nastojao zapriječiti i upropastiti Božje djelo. Adventni je pokret uvelike pokrenuo ljude; tisuće se grešnika obratilo, i vjerni su se ljudi posvetili objavljivanju istine čak i u to vrijeme odugovlačenja. Knez zla gubio je svoje podanike, a da bi osramotio Božje djelo, nastojao je neke koji su ispovijedali vjeru prevariti i povesti u krajnosti. A onda su njegova oruđa stajala spremna da iskoriste svaku zabludu, svaku pogrešku i svaki neumjesni postupak i prikažu ih narodu u najcrnjem svjetlu, kako bi adventiste i njihovu vjeru učinili omraženima. Što će biti veći broj onih koje može navesti da izjave kako vjeruju u drugi dolazak dok on vlada njihovim srcima, toliko će imati veću korist ako privuče pozornost na njih kao na predstavnike svih vjernika.
Sotona je “tužitelj… braće” i njegov duh nadahnjuje ljude da pomno promatraju greške i nedostatke Gospodnjeg naroda kako bi ih isticali, dok njegova dobra djela ostaju bez spomena. On je uvijek veoma aktivan kad Bog radi na spašavanju duša. Kad Božji sinovi dolaze stati pred Gospodina, i Sotona dolazi s njima. Pri svakom buđenju on je spreman dovesti one koji su neposvećena srca i neuravnotežena uma. Kad takvi prihvate neke točke istine i dospiju među vjernike, on djeluje preko njih da unese teorije koje će prevariti neoprezne. Nitko još nije dokazao da je pravi kršćanin zato što se nalazi u društvu Božje djece pa čak i u Crkvi i za Gospodnjim stolom. Sotona je često u najsvečanijim prigodama prisutan u liku onih koje može upotrijebiti kao svoje posrednike.
Knez zla se bori za svaki pedalj zemljišta po kojem Božji narod napreduje na svom putu k nebeskom gradu. U cijeloj povijesti Crkve nije provedena nijedna reforma koja nije naišla na ozbiljne zapreke. Tako je bilo u Pavlovo doba. Gdje god je apostol osnovao crkvu, bilo je nekih koji su izjavljivali da prihvaćaju vjeru, ali su unosili lažna učenja koja bi, da su prihvaćena, udaljila ljubav prema istini. I Luther je imao velike nevolje i poteškoće zbog fanatika koji su tvrdili da im se Bog neposredno obratio pa su svoje osobne zamisli i mišljenja stavljali iznad svjedočanstva Svetoga pisma. Mnogi kojima su nedostajali vjera i iskustvo, ali koji su bili prilično neovisni i voljeli čuti i prenositi nešto novo, bili su obmanuti drskošću ovih novih učitelja i pridružili se Sotoninim oruđima u rušenju svega što je Luther izgradio, potaknut od Boga. Braća Wesley i drugi koji su svojim utjecajem i vjerom bili blagoslov svijetu, na svakom su koraku nailazili na Sotonino lukavstvo kojim je pretjerano revne, neuravnotežene i neposvećene poticao na fanatizam svih razmjera.
William Miller nije imao suosjećanja za utjecaje koji su vodili fanatizmu. On je, kao i Luther, izjavio da se svaki duh treba provjeriti Božjom riječju. “Đavao u naše vrijeme ima veliku moć nad umovima nekih ljudi”, rekao je Miller. “Kako ćemo znati kakvog su duha? Biblija odgovara: ‘Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima.’ … Mnogi su se duhovi pojavili u svijetu i nama je naređeno da duhove podvrgnemo kušnji. Duh koji nas ne potiče da u ovome svijetu živimo trijezno, pravedno i pobožno, nije Kristov Duh. Sve sam više osvjedočen da Sotona ima itekakve veze s ovim divljim pokretima… Mnogi među nama koji se pretvaraju da su potpuno posvećeni slijede ljudske tradicije i očito ne poznaju istinu više od onih koji su to uobrazili.”1 “Duh zablude odvest će nas od istine, a Božji Duh nas vodi u istinu. Ali, reći ćete, netko može biti u zabludi a misliti da ima istinu. Što onda? Na to odgovaramo: Duh i Riječ se slažu. Ako se tko prosuđuje prema Božjoj riječi i ustanovi da je u savršenom skladu s cijelom Riječi, onda mora vjerovati da ima istinu. Ali ako ustanovi da duh koji ga vodi nije u skladu sa cjelokupnim sadržajem Božjeg zakona ili Knjige, onda neka bude oprezan kako ne bi bio uhvaćen u đavolju zamku.”2 “Često sam dobio više dokaza o unutarnjoj pobožnosti od iskričavog oka, vlažnog obraza i prigušene riječi nego od sve buke u kršćanskom svijetu.”3
U vrijeme reformacije njezini neprijatelji su za sva zla fanatizma optuživali upravo one koji su mu se najozbiljnije usprotivili. Slično su postupali i protivnici adventnog pokreta i nezadovoljni pogrešnim predstavljanjem i uveličavanjem zabluda ekstremista i fanatika širili nepovoljne glasine koje nisu ni najmanje odgovarale istini. Ti su ljudi bili potaknuti predrasudama i mržnjom. Objava da je Krist pred vratima poremetila je njihov mir. Bojali su se da bi to moglo biti istina, a opet se nadali da nije, i to je bila tajna njihove borbe protiv adventista i njihove vjere.
Činjenica što se nekoliko fanatika uvuklo u redove adventista nije razlog za tvrdnju da pokret nije od Boga, kao što ni prisutnost fanatika i varalica u Crkvi u Pavlovo i Lutherovo vrijeme nije bio dostatan izgovor za osudu njihova rada. Neka se Božji narod probudi iz sna i otpočne ozbiljno djelo kajanja i reforme; neka istražuje Sveto pismo da upozna istinu kakva je u Isusu; neka se u cijelosti posveti Bogu i neće nedostajati dokaza da je Sotona još uvijek aktivan i budan. Sa svom mogućom prijevarom on će pokazati svoju moć, pozivajući u pomoć sve pale anđele svoga kraljevstva.
Objavljivanje drugog dolaska nije prouzročilo fanatizam i podjelu. Oni su se pojavili u ljeto 1844. godine, kad su adventisti bili u stanju sumnje i zbunjenosti u pogledu na svoje stvarno stajalište. Propovijedanje vijesti prvog anđela i “ponoćni poklič” bili su izravno usmjereni na sprečavanje fanatizma i nesloge. Oni koji su sudjelovali u ovim svečanim pokretima bili su ispunjeni ljubavlju jedan prema drugome i prema Isusu, kojega su se nadali uskoro vidjeti. Jedna vjera, jedna blažena nada, uzdizala ih je iznad bilo kakvog ljudskog utjecaja i bila štit protiv napada Sotone.
“Kako se zaručnikov dolazak otegnu, sve zadrijemaše i zaspaše. U ponoći odjeknu glas: ‘Zaručnik dolazi! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve djevice i opremiše svoje svjetiljke.” (Matej 25,5-7) U ljeto 1844. godine, nekako sredinom između vremena kad se prvi put pomislilo da će se navršiti 2300 dana i jeseni iste godine na koju je to vrijeme kasnije produženo, vijest je objavljena riječima Svetoga pisma: “Zaručnik dolazi!”
Ono što je izazvalo ovaj pokret bilo je otkriće da je Artakserksov ukaz o obnovi Jeruzalema, koji je bio polazna točka razdoblja od 2300 dana, stupio na snagu ujesen 457. godine prije Krista, a ne početkom te godine kako se ranije mislilo. Ako računamo od jeseni 457. godine prije Krista, 2300 godina završavaju ujesen 1844. godine. (Vidi Dodatak za str. 316.)
Dokazi uzeti iz starozavjetne simboličke službe također su pokazivali da bi se u jesen morao ostvariti događaj prikazan kao “čišćenje Svetišta”. Ovo je postalo jasno kada je pozornost usmjerena na način kako su se ostvarile predslike koje su se odnosile na prvi Kristov dolazak.
Klanje pashalnog janjeta bilo je predslika Kristove smrti. Pavao kaže: “Jer je žrtvovano naše pashalno janje — Krist.” (1. Korinćanima 5,7) Snop prvih plodova žetve koji se u vrijeme Pashe prikazivao pred Gospodinom bio je predslika Kristova uskrsnuća. Govoreći o uskrsnuću i Gospodina i cijelog Njegovog naroda, Pavao kaže: “Prvenac Krist, potom, u vrijeme Njegova dolaska, Kristovi sljedbenici.” (1. Korinćanima 15,23) Kao što je žrtva prikaznica bila prvo požnjeveno zrelo žito, tako je i Krist prvi plod one besmrtne žetve spašenih, koja će u vrijeme budućeg uskrsnuća biti sabrana u Božje žitnice.
Ove predslike ispunile su se ne samo u odnosu na događaj već i u odnosu na vrijeme. Četrnaestog dana prvoga židovskog mjeseca, onog dana i mjeseca na koji se tijekom petnaest dugih stoljeća klalo pashalno janje, Krist je, jedući pashu sa svojim učenicima, ustanovio svetkovinu koja je trebala biti uspomena na Njegovu smrt kao “Jaganjca Božjeg koji uzima grijehe svijeta”. (Ivan 1,29) Te su Ga noći zlikovačke ruke uhvatile, da bi Ga razapeli i ubili. I kao ispunjenje onoga što je predstavljala žrtva prikaznica (obrtani snop), naš je Spasitelj trećeg dana uskrsnuo iz mrtvih i postao “prvenac umrlih”, uzor svih uskrslih pravednika čije će “bijedno tijelo” preobraziti “i učiniti ga jednakim svome slavnom tijelu”. (1. Korinćanima 15,20; Filipljanima 3,21)
Jednako se tako moraju ispuniti predslike koje se odnose na drugi dolazak u vrijeme prikazano simboličkom službom. U mojsijevskom je sustavu čišćenje Svetišta, ili veliki Dan pomirenja, padao na deseti dan sedmog židovskog mjeseca (Levitski zakonik 16,29-34), kada je veliki svećenik, nakon pomirenja za sav Izrael kojim je iz Svetišta uklonio njihove grijehe, izišao i blagoslovio narod. Tako se vjerovalo da će Krist, naš Veliki svećenik, doći očistiti Zemlju uništenjem grijeha i grešnika, i svome narodu koji Ga čeka dati besmrtnost. Smatralo se da je deseti dan sedmoga mjeseca, veliki Dan pomirenja, vrijeme čišćenja Svetišta, koji je 1844. godine padao na 22. listopada, dan Gospodnjeg dolaska. Bilo je to sukladno već iznesenim dokazima da će se 2300 dana navršiti ujesen, pa se zaključak činio neodoljivim.
U prispodobi u Evanđelju po Mateju 25. poglavlju, vremenu čekanja i spavanja slijedi dolazak zaručnika. To je bilo sukladno s upravo iznesenim argumentima iz proroštva i iz simboličke službe. Oni su bili uvjerljivo svjedočanstvo o istinitosti, i tisuće je vjernika objavilo “ponoćni poklič”.
Poput plimnog vala ovaj se pokret proširio zemljom. Zahvaćao je grad za gradom, selo za selom i zabačena mjesta, dok se Božji narod koji je čekao nije sasvim probudio. Pred ovim objavljivanjem fanatizam je nestao kao rani mraz pred rađanjem sunca. Kod vjernika je nestalo sumnje i zbunjenosti, a nada i hrabrost oživjeli su im srca. Djelo je bilo bez onih krajnosti koje se uvijek javljaju tamo gdje ljudsko uzbuđenje nije pod nadzorom Riječi i Božjeg Duha. Bilo je po značajkama slično vremenima poniznosti i vraćanja Gospodinu koja su u starom Izraelu slijedila nakon navješćivanja ukora Njegovih slugu. Imalo je oznake koje su u svim vremenima označavale Gospodnje djelo. Bilo je malo zanosne radosti, a mnogo više temeljitog ispitivanja srca, priznavanja grijeha i napuštanja svijeta. Težnja ovih duša u tjeskobi bila je da se pripreme za susret s Gospodinom, što se vidjelo po ustrajnim molitvama i potpunom posvećenju Bogu.
Opisujući ovo djelo, Miller je rekao: “Nema nekog posebnog izražavanja radosti; ako i postoji, čini se da je sačuvano za neku buduću prigodu, kad će se sva nebesa i zemlja radovati neizrecivom radošću, prepuna slave. Nema klicanja; i ono je odloženo za poklič s Neba. Pjevači šute; čekaju da se pridruže anđeoskoj vojsci, nebeskom zboru… Nema proturječnih osjećaja; svi su jedne misli i srca.”4
Drugi je sudionik tog pokreta posvjedočio: “On je u svim mjestima izazvao najdublje istraživanje srca i skrušeno kajanje pred uzvišenim nebeskim Bogom. On je izazvao gubitak ljubavi za stvari ovoga svijeta, izglađivanje sukoba i neprijateljstava, priznavanje nanesenog zla, skrušenost pred Bogom i pokajničke, usrdne molitve Njemu za oprost i prihvaćanje. Izazvao je samoponiženje i prolijevanje duše kakvo nikada ranije nismo vidjeli. Kao što je Bog preko Joela zapovjedio, kad su se približili velikom danu Gospodnjem, oni su razderali srca, a ne svoje halje, i okrenuli se Gospodinu postom, plačem i jadikovanjem. Kao što je Bog rekao preko Zaharije, na svoju je djecu izlio duh milosni i molitveni; pogledali su Onoga koga su proboli i naricali za Njim… i oni koji su čekali Gospodina ponizili su pred Njim svoje duše.”5
Od svih velikih vjerskih pokreta od vremena apostola, nijedan nije bio slobodniji od ljudskog nesavršenstva i Sotoninih prijevara od onoga ujesen 1844. godine. Još i danas, nakon toliko godina, svi koji su sudjelovali u pokretu i ostali na čvrstom temelju istine, osjećaju sveti utjecaj tog blagoslovljenog djela i mogu posvjedočiti da je ono bilo od Boga.
Na poklič: “Zaručnik dolazi! Iziđite mu u susret!” oni koji su čekali “ustadoše… i opremiše svoje svjetiljke”. Oni su proučavali Božju riječ s dotada neviđenim snažnim zanimanjem. Anđeli su poslani s Neba podignuti one koji su se obeshrabrili i pripremiti ih da prime vijest. Djelo se nije oslanjalo na ljudsku mudrost i znanje, nego na Božju silu. Nisu najdarovitiji, već najponizniji i najodaniji prvi čuli i poslušali poziv. Farmeri su ostavljali svoje usjeve na njivama, obrtnici svoj alat, i sa suzama radosti krenuli objaviti upozorenje. Oni koji su otprije vodili Djelo bili su među posljednjima koji su se pridružili ovom pokretu. Crkve su uglavnom zatvorile vrata ovoj poruci i veliki se broj onih koji su je prihvatili udaljio od njih. Božjom se providnošću ova objava sjedinila s viješću drugog anđela i dala silu tom djelu.
Vijest “Zaručnik dolazi!” nije bila toliko stvar dokazivanja, premda su dokazi iz Svetog pisma bili jasni i uvjerljivi. Nju je pratila neodoljiva sila koja je pokretala dušu. Nije bilo sumnji niti pitanja. Prigodom Kristova trijumfalnog ulaska u Jeruzalem, narod koji se okupio sa svih strana zemlje pohrlio je na Maslinsku goru, i kad se pridružio mnoštvu koje je pratilo Isusa, bio je zahvaćen oduševljenjem trenutka i pridonio jačem klicanju: “Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!” (Matej 21,9) Na sličan su način i nevjernici koji su pohrlili na adventističke skupove — neki iz radoznalosti, drugi da se narugaju — osjetili osvjedočavajuću silu koja je pratila vijest: “Zaručnik dolazi!”
U to je vrijeme bilo vjere koja je donosila odgovore na molitvu, vjere koja se mogla nadati nagradi. Poput pljuskova kiše na žednu zemlju Duh se milosti spuštao na usrdne molitelje. Oni koji su očekivali da uskoro stanu licem u lice pred svojega Iskupitelja osjećali su svečanu, neizrecivu radost. Sila Svetoga Duha koja omekšava i pokorava topila je srca i Njegov se blagoslov obilno izlio na vjerne.
Oni koji su prihvatili vijest pažljivo su se i svečano približavali vremenu u kojem su očekivali susret sa svojim Gospodinom. Svakoga jutra iznova osjećali su da je njihova prva dužnost uvjeriti se da ih je Bog prihvatio. Njihova su srca bila tijesno sjedinjena i oni su se često molili zajedno i jedni za druge. Često bi se sastajali na skrovitu mjestu da uspostave vezu s Bogom i glas njihovih molitava dizao se k Nebu s njiva i iz šumaraka. Njima je sigurnost u Spasiteljevu naklonost bila važnija od svakidašnje hrane; a ako bi neki oblak zamračio njihov um, nisu mirovali dok ne bi nestao. Kad su iskusili milost praštanja, čeznuli su vidjeti Onoga koga su toliko voljeli.
No opet su bili osuđeni na razočaranje. Vrijeme očekivanja je prošlo, a njihov se Spasitelj nije pojavio. S nepokolebljivim pouzdanjem očekivali su Njegov dolazak, pa su se sada osjećali kao Marija kad je došla na Spasiteljev grob i ustvrdila da je prazan. Sa suzama je uzviknula: “Uzeše moga Gospodina i ne znam kamo ga staviše.” (Ivan 20,13)
Osjećaj strahopoštovanja i strah da bi vijest mogla biti istinitom neko su vrijeme sputavali nevjerni svijet. Nakon što je vrijeme prošlo, taj osjećaj nije odmah nestao; isprva se nisu usuđivali likovati nad razočaranim ljudima, ali kad nije bilo znakova Božjega gnjeva, oporavili su se od svog straha i nastavili s prekoravanjem i ismijavanjem. Velik broj onih koji su tvrdili da vjeruju u skori Gospodnji dolazak odrekao se svoje vjere. Neki, ranije vrlo uvjereni, sada su bili toliko duboko ranjeni u svom ponosu da su poželjeli nestati sa zemlje. Poput Jone žalili su se na Boga i više željeli smrt nego život. Oni koji su svoju vjeru temeljili na mišljenjima drugih, a ne na Božjoj riječi, sada su bili spremni promijeniti svoja gledišta. Podrugljivci su privukli slabiće i strašljive u svoje redove, pa su se svi ujedinili izjavljujući da odsad više ne može biti ni straha ni očekivanja. Vrijeme je prošlo, Gospodin nije došao i svijet može ostati istim tisuće godina.
Ozbiljni, iskreni vjernici ostavili su sve zbog Krista i uživali u Njegovoj prisutnosti kao nikada ranije. Bili su uvjereni da su svijetu uputili posljednju opomenu te su se, očekujući da uskoro budu primljeni u društvo svoga božanskog Učitelja i nebeskih anđela, u velikoj mjeri povukli iz društva onih koji nisu prihvatili vijest. Molili su sa žarkom željom: “Dođi, Gospodine Isuse, dođi brzo!” Ali On nije došao. A sada ponovno preuzeti težak teret životnih briga i poteškoća, i trpjeti izazivanja i ismijavanja podrugljivog svijeta, bilo je teško kušanje vjere i strpljenja.
Međutim ovo razočaranje još uvijek nije bilo tako veliko kao razočaranje učenika u vrijeme Kristovog prvog dolaska. Kad je Isus trijumfalno ušao u Jeruzalem, Njegovi su sljedbenici bili uvjereni da će stupiti na Davidovo prijestolje i osloboditi Izraela od njegovih tirana. S uzvišenim nadama i radosnim očekivanjem međusobno su se natjecali kako da ukažu čast svom Kralju. Mnogi su pred Njim poput saga prostirali svoje gornje haljine ili na put polagali palmove grančice. U svom ushitu ujedinili su se u radosnom klicanju: “Hosana Sinu Davidovu!” Kad su farizeji, uznemireni i srditi zbog ove provale radosti, zahtijevali da Isus ukori svoje učenike, On je odgovorio: “Ako oni ušute, kamenje će vikati.” (Luka 19,40) Proročanstvo se mora ispuniti. Učenici su ostvarivali Božju namjeru; pa ipak su bili osuđeni na gorko razočaranje. Samo nekoliko dana nakon ovog događaja bili su svjedoci Spasiteljeve mučeničke smrti, da bi Ga zatim položili u grob. Njihova se očekivanja ni u čemu nisu ostvarila i njihove su nade umrle s Isusom. Dokle god njihov Gospodin nije trijumfalno izišao iz groba, oni nisu mogli shvatiti da je sve bilo prorečeno i “kako je trebalo da Mesija trpi i uskrsne od mrtvih”. (Djela 17,3)
Pet stotina godina ranije Gospodin je preko proroka Zaharije objavio: “Klikni iz sveg grla, Kćeri Sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.” (Zaharija 9,9) Da su učenici znali da će Krist ići na sud i u smrt, oni ne bi mogli ispuniti ovo proročanstvo.
Na sličan su način Miller i njegovi drugovi ispunili proročanstvo i objavili vijest koju je Nadahnuće proreklo da će biti iznesena svijetu, ali koju ne bi mogli objaviti da su u cijelosti razumjeli proročanstva o svom razočaranju i drugu vijest koju je trebalo navijestiti svim narodima prije no što Gospodin dođe. Vijesti prvog i drugog anđela objavljene su u pravo vrijeme i izvršile su ono što je Bog s pomoću njih namjeravao postići.
Svijet je promatrao, očekujući da će — ako je vrijeme prošlo a Krist se nije pojavio — čitav sustav adventizma propasti. Premda su mnogi izloženi snažnoj kušnji napustili svoju vjeru, bilo je onih koji su i dalje ostali čvrsti. Plodovi adventnog pokreta, duh poniznosti i ispitivanja srca, napuštanje svijeta i obnova života koji su pratili djelo, svjedočili su da je on od Boga. Oni se nisu usudili poreći da je sila Svetoga Duha pratila propovijedanje drugog dolaska i nisu mogli otkriti nijednu pogrešku u računanju proročkih razdoblja. Ni najsposobniji među njihovim protivnicima nisu uspjeli srušiti njihov sustav tumačenja proročanstava. Bez biblijskih dokaza nisu mogli pristati na odricanje od zaključaka do kojih su došli ozbiljnim proučavanjem Svetoga pisma uz molitvu, umova prosvijetljenih Božjim Duhom i srca koja su plamtjela Njegovom živom silom, kao ni stajališta koja su odoljela najoštrijoj kritici i najogorčenijem protivljenju službenih vjerskih učitelja i ljudi koji imaju mudrost ovoga svijeta, a koji su se oduprli udruženim silama učenosti i rječitosti te izazivanju i porugama časnih i nečasnih podjednako.
Istina, postojala je pogreška što se tiče očekivanog događaja, ali ni to nije moglo uzdrmati njihovu vjeru u Božju riječ. Kad je Jona na ulicama Ninive objavljivao da će grad za četrdeset dana biti uništen, Gospodin je prihvatio kajanje Ninivljana i produžio im vrijeme milosti. Ali Jonina je vijest bila poslana od Boga, a Niniva ispitana po Njegovoj volji. Adventisti su vjerovali da ih je Bog na sličan način vodio da objave upozorenje o sudu. “Ta je vijest”, govorili su, “ispitala srca svih koji su je čuli i probudila ljubav za Gospodnji dolazak, ili je izazvala više-manje primjetljivu, ali Bogu dobro poznatu mržnju protiv Njegova dolaska. Ona je povukla crtu… tako da oni koji žele ispitati svoje srce mogu znati na kojoj bi se strani našli da je Gospodin došao — bi li uskliknuli: ‘Gle, ovo je naš Bog, njega čekasmo, i spasit će nas!’ ili bi vikali gorama i kamenju da padnu na njih i da ih skriju od lica Onoga koji sjedi na prijestolju i od Janjetove srdžbe. Bog je, vjerujemo, na ovaj način ispitao svoj narod, okušao njihovu vjeru i vidio hoće li se u času kušnje povući s mjesta na koje ih je postavio i hoće li se odreći ovoga svijeta i savršenim se povjerenjem osloniti na Božju riječ.”6
Osjećaje onih koji su još uvijek vjerovali da ih je Bog vodio tijekom prošlih iskustava Miller opisuje riječima: “Kad bih još jednom proživio svoj život, s istim dokazima što sam ih onda imao, ja bih — da budem pošten pred Bogom i ljudima — učinio onako kako sam onda učinio. … Nadam se da sam svoju odjeću očistio od krvi duša. Osjećam da sam se, koliko je to bilo u mojoj moći, oslobodio svake krivnje za njihovu osudu. … Premda sam se dvaput razočarao”, pisao je ovaj Božji čovjek, “nisam ni potišten ni obeshrabren… Moja nada u Kristov dolazak snažna je kao uvijek. Samo sam učinio ono što sam poslije mnogo godina ozbiljnog razmatranja smatrao svojom svetom dužnošću. Ako sam pogriješio, bilo je to iz ljubavi, ljubavi prema bližnjima, i osvjedočenja o dužnosti prema Bogu. … Jedno pouzdano znam: propovijedao sam samo ono što sam vjerovao i Bog je bio sa mnom. Njegova se sila pokazala u radu i mnogo je dobra učinjeno. … Mnoge su tisuće, prema ljudskim procjenama, propovijedanjem proročkog vremena bile potaknute na proučavanje Pisma, i zahvaljujući tome, kroz vjeru i škropljenje Kristove krvi, pomirene s Bogom.”7 “Nikada nisam nastojao steći naklonost oholih, niti sam drhtao pred negodovanjem svijeta. Ni sada neću kupovati njihovu naklonost, niti ću žrtvovati dužnost da bih izbjegao njihovu mržnju. Nikada neću tražiti svoj život iz njihovih ruku, niti ću, nadam se, ustuknuti pred mogućnošću da ga izgubim ako je Bog u svojoj dobroj providnosti tako odredio.”8
Bog nije napustio svoj narod; Njegov je Duh i dalje ostao s onima koji se nisu brzopleto odrekli svjetlosti koju su primili osuđujući adventni pokret. U Poslanici Hebrejima stoje riječi ohrabrenja i upozorenja upućene onima koji su u tom času nevolje bili iskušani čekanjem: “Prema tome, ne gubite svog pouzdanja! Njemu pripada velika nagrada. Ustrajnost vam je zbilja potrebna da vršenjem Božje volje postignete obećanje, jer: ‘Još malo, vrlo malo, i doći će onaj koji ima doći; neće zakasniti. Moj će pravednik živjeti od vjere; ako li otpadne, duša moja neće nalaziti zadovoljstva u njemu.’ A mi ne pripadamo onima koji otpadaju da propadnu, nego onima koji vjeruju da spase duše.” (Hebrejima 10,35-39)
Da je ova opomena upućena Crkvi u posljednje dane, jasno se vidi iz riječi koje upućuju na blizinu Gospodnjeg dolaska: “Još malo, vrlo malo, i doći će onaj koji ima doći; neće zakasniti.” I ovdje nalazimo jasan nagovještaj prividnog odlaganja i činjenice da će se činiti kao da Gospodin oklijeva sa svojim dolaskom. Ovdje iznesena pouka može se posebno primijeniti na iskustvo adventista onog vremena. Njima je prijetila opasnost da dožive brodolom svoje vjere. Oni su postupili po Božjoj volji kad su se prepustili vodstvu Njegovog Duha i Njegove riječi, ali nisu mogli razumjeti Njegovu namisao u tom prošlom iskustvu, niti su mogli razaznati put pred sobom; stoga su mogli posumnjati da ih je Bog stvarno vodio. Na to su se vrijeme odnosile riječi: “Moj će pravednik živjeti od vjere.” Kad je jasna svjetlost “ponoćnog pokliča” obasjala njihovu stazu, kad su vidjeli da su proročanstva otpečaćena i kako se brzo ispunjavaju znakovi koji upozoravaju na blizinu Kristova dolaska, oni su u tim trenucima živjeli gledanjem. Ali sada, povijeni pod razočaranim nadama, mogli su se održati samo vjerom u Boga i u Njegovu riječ. Podrugljivi svijet je govorio: “Prevareni ste! Napustite svoju vjeru i recite da je adventni pokret bio od Sotone.” Ali je Božja riječ objavila: “Ako li otpadne, duša moja neće nalaziti zadovoljstva u njemu.” Odreći se sada svoje vjere i zanijekati silu Svetoga Duha koja je pratila ovu vijest, značilo bi povlačenje na put propasti. Pavlove su ih riječi hrabrile da ustraju: “Prema tome, ne gubite svoga pouzdanja! … Ustrajnost vam je zbilja potrebna… jer: Još malo, vrlo malo i doći će onaj koji ima doći; neće zakasniti.” Njihova jedina sigurnost bila je u tome da njeguju svjetlost koju su već primili od Boga, da se čvrsto drže Njegovih obećanja i nastave istraživati Pismo te da strpljivo čekaju i bdiju kako bi primili više svjetlosti.