“U to se otvori hram Božji što se nalazi u nebu i pokaza se njegov Kovčeg saveza u njegovu hramu.” (Otkrivenje 11,19) Kovčeg Božjeg saveza se nalazi u Svetinji nad svetinjama, u drugom dijelu Svetišta. U službi zemaljskog Svetišta, koja je služila “slici i sjeni nebeskih stvarnosti” (Hebrejima 8,5), ovaj se odjel otvarao samo na veliki Dan pomirenja da bi se Svetište očistilo. Stoga objava da se na Nebu otvorio Božji hram i da se u njemu vidio Njegov Kovčeg saveza upućuje na otvaranje Svetinje nad svetinjama u nebeskom Svetištu 1844. godine, u koju je Krist ušao da izvrši završno djelo pomirenja. Oni koji su vjerom slijedili svoga Velikog svećenika kad je ušao da služi u Svetinju nad svetinjama, vidjeli su Njegov Kovčeg saveza. Proučavanjem predmeta Svetišta razumjeli su da je Spasitelj promijenio službu i vidjeli kako se zahvaljujući svojoj krvi pred Božjim Kovčegom zauzima za grešnike.
U Kovčegu zemaljskog Svetišta bile su dvije kamene ploče, ispisane propisima Božjeg zakona. Kovčeg nije bio ništa drugo do spremište za ploče Zakona, a prisutnost ovih božanskih propisa dala mu je vrijednost i svetost. Kad se na Nebu otvorio Božji hram, vidio se njegov Kovčeg saveza. Božanski je Zakon pohranjen u Svetinji nad svetinjama nebeskog Svetišta. To je Zakon što ga je sâm Bog izgovorio usred gromova na Sinaju i napisao svojim prstom na kamene ploče.
Božji zakon u nebeskom Svetištu je uzvišeni izvornik, a propisi napisani na kamenim pločama i po Mojsiju zabilježeni u Petoknjižju bili su vjeran prijepis. Oni koji su razumjeli ovu važnu istinu tako su uvidjeli da je božanski Zakon svet i nepromjenjiv. Kao nikada ranije osjetili su silu Spasiteljevih riječi: “Jer, zaista, kažem vam, dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari.” (Matej 5,18) Božji zakon, budući da je otkrivenje Njegove volje i prijepis Njegova karaktera, mora biti vječan, “vjerni svjedok na nebu”. Nijedna zapovijed nije bila ukinuta; nijedna jota ili kovrčica nije bila promijenjena. Psalmist kaže: “Dovijeka, o Jahve, riječ tvoja ostaje, stalna poput nebesa. … Stalne su sve naredbe njegove, utvrđene za sva vremena, dovijeka.” (Psalam 119,89; 111,7.8)
A u samom je srcu Dekaloga četvrta zapovijed, kako je bila objavljena u početku: “Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni tvoja kći, ni tvoj sluga, ni tvoja sluškinja, ni tvoja živina, niti stranac koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.” (Izlazak 20,8-11)
Božji je Duh utjecao na srca onih koji su istraživali Njegovu riječ. Došli su do spoznaje da su u neznanju kršili ovaj propis jer nisu štovali Stvoriteljev dan odmora. Počeli su ispitivati razloge za svetkovanje prvog dana tjedna namjesto dana koji je Bog posvetio. U Svetom pismu nisu mogli naći nikakav dokaz da je četvrta zapovijed ukinuta ili da je subota promijenjena; blagoslov kojim je sedmi dan prvotno posvećen nikada nije ukinut. Iskreno su nastojali upoznati i vršiti Božju volju. Kad su uvidjeli da su prijestupnici Njegovog Zakona, srce im je ispunila žalost pa su svoju odanost Bogu pokazali svetkovanjem Njegove subote.
Mnogi su ulagali velik napor da im sruše vjeru. Svatko je mogao vidjeti — ako je zemaljsko Svetište bila slika ili uzorak nebeskog, onda je i Zakon koji se čuvao u Kovčegu saveza na Zemlji bio vjeran prijepis Zakona u Kovčegu na Nebu. U tom je slučaju prihvaćanje istine o nebeskom Svetištu uključivalo i priznavanje zahtjeva Božjeg zakona i obvezu spram subote u četvrtoj zapovijedi. Ovdje je bila tajna ogorčenog i odlučnog protivljenja skladnom izlaganju Svetoga pisma koje je rasvijetlilo Kristovu službu u nebeskom Svetištu. Ljudi su silom nastojali zatvoriti vrata koja je Bog otvorio i otvoriti ona koja je Bog zatvorio. Ali je Onaj “koji otvori, i nitko ne zatvori, koji zatvori, i nitko ne otvori”, rekao: “Gle, otvorio sam pred tobom vrata kojih nitko ne može zatvoriti.” (Otkrivenje 3,7.8) Krist je otvorio vrata, odnosno službu u Svetinji nad svetinjama i svjetlost je sijala kroz otvorena vrata nebeskog Svetišta pa je bilo vidljivo da se u Zakonu koji je pohranjen u Kovčegu nalazi i četvrta zapovijed. Što je Bog uspostavio, nitko ne može srušiti.
Oni koji su prihvatili svjetlost koja se odnosila na Kristovo posredovanje i na nepromjenjivost Božjeg zakona ustanovili su da su te istine iznesene u Otkrivenju 14. poglavlju. Poruke iz ovog poglavlja sadrže trostruko upozorenje (vidi Dodatak) koje treba stanovnike Zemlje pripremiti za Gospodnji drugi dolazak. Objava: “Jer je došao čas njegova Suda” upućuje na završno djelo Kristove službe za spasenje ljudi. Ona navješćuje istinu koja se treba objavljivati dok se Spasiteljevo posredovanje ne završi i On se vrati na Zemlju da uzme k sebi svoj narod. Djelo suda koji je započeo 1844. godine mora se nastaviti dok se svi slučajevi, i živih i mrtvih, ne riješe; stoga će ono trajati do svršetka vremena milosti za ljude. Da bi se mogli održati na sudu, poruka sadrži nalog: “Bojte se Boga i zahvalite mu… Poklonite se Stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda!” Rezultat prihvaćanja ovih poruka sadrže riječi: “Na tom se temelji postojanost svetih koji čuvaju Božje zapovijedi i vjeru u Isusa.” Da bi se pripremili za sud, ljudi moraju vršiti Božji zakon. On će biti mjerilo karaktera na sudu. Apostol Pavao izjavljuje: “Svi koji budu pod Zakonom sagriješili, po Zakonu će biti suđeni… u dan u koji će Bog — prema mojem evanđelju — suditi ljudske tajne po Isusu Kristu.” Dalje kaže da će “oni biti priznati pravednima koji vrše Zakon”. (Rimljanima 2,12-16) Da bi se vršio Božji zakon potrebna je vjera, jer “bez vjere nemoguće mu je ugoditi”. “A sve što se ne čini po čvrstom uvjerenju grijeh je.” (Hebrejima 11,6; Rimljanima 14,23)
Prvi anđeo poziva ljude da se boje Boga i da Mu zahvale; da Mu se poklone kao Stvoritelju neba i Zemlje. Da bi to činili, moraju biti poslušni Njegovom Zakonu. Propovjednik kaže: “Boj se Boga, izvršuj njegove zapovijedi, jer — to je sav čovjek.” (Propovjednik 12,13) Bez poslušnosti Njegovim zapovijedima nijedno bogoštovlje ne može biti ugodno Bogu. “Jer u ovome stoji ljubav prema Bogu: da vršimo njegove zapovijedi.” “Tko uklanja uho svoje da ne sluša Zakona, i molitva je njegova mrska.” (1. Ivanova 5,3; Izreke 28,9)
Dužnost da se poklonimo Bogu temelji se na činjenici da je On Stvoritelj i da Mu sva stvorenja duguju život. Gdje god se u Bibliji ističe Njegovo veće pravo da Ga ljudi štuju i klanjaju Mu se no što ga imaju bogovi mnogobožaca, navode se dokazi Njegove stvaralačke moći. “Ništavni su svi bozi narodâ. Jahve stvori nebesa.” (Psalam 96,5) “S kim ćete me prispodobit, tko mi je ravan? kaže Svetac. Podignite oči i gledajte: tko je to stvorio? … Da, ovako govori Jahve, nebesa Stvoritelj — on je Bog — koji je oblikovao i sazdao zemlju… Ja sam Jahve i nema drugoga.” (Izaija 40,25; 45,18) Psalmist veli: “Znajte da je Jahve Bog: on nas stvori, i mi smo njegovi. … Dođite, prignimo koljena i padnimo nice, poklonimo se Jahvi koji nas stvori.” (Psalam 100,3; 95,6) I sveta Bića koja se na Nebu klanjaju Bogu, navode kao razlog svoga obožavanja: “Dostojan si, naš Gospodine i naš Bože, da primiš slavu, čast i moć, jer ti si stvorio sve.” (Otkrivenje 4,11)
U Otkrivenju 14. poglavlju nalazimo poziv upućen ljudima da se poklone Stvoritelju, a proroštvo skreće pozornost na skupinu koja, kao posljedicu objavljivanja trostruke vijesti, vrši Božje zapovijedi. Jedna od njih upućuje izravno na Boga kao Stvoritelja. Četvrti propis glasi: “A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu… Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.” (Izlazak 20,10.11) O suboti Gospodin dalje kaže da je ona “znak… kako bi se znalo da sam ja Jahve, Bog vaš”. (Ezekiel 20,20) A naveden je i razlog: “Ta Jahve je za šest dana sazdao nebo i zemlju, a sedmoga je dana prestao raditi i odahnuo.” (Izlazak 31,17)
“Važnost subote kao uspomene na stvaranje je u tome što ističe pravi razlog zbog kojeg je Bog dostojan obožavanja” — zato što je On Stvoritelj, a mi smo Njegova stvorenja. “Stoga je subota osnova svakog bogoštovlja jer ovu veliku istinu naučava na posebno dojmljiv način, što se ne može reći ni za jednu drugu ustanovu. Pravi razlog bogoštovlja, ne samo onoga u sedmi dan već svakoga općenito, nalazi se u razlici između Stvoritelja i Njegovih stvorenja. Ova velika činjenica ne može nikada zastarjeti i ne smije se nikada zaboraviti.”1 Da bi ovu istinu zauvijek sačuvao u umovima ljudi, Bog je u Edenu ustanovio subotu i dokle god činjenica da je On naš Stvoritelj ostaje razlogom da Mu iskažemo štovanje, dotle će i subota biti znak i uspomena toga. Da su svi svetkovali subotu, čovjekove bi misli i osjećaji bili usmjereni na Stvoritelja kao predmet štovanja i obožavanja, pa nikada ne bi bilo ni idolopoklonika, ni ateista ni nevjernika. Svetkovanje subote je znak vjernosti pravom Bogu, koji je sazdao “nebo i zemlju, more i izvore vodâ”. Iz ovoga slijedi da će vijest koja ljudima zapovijeda da se poklone Bogu i vrše Njegove zapovijedi predstavljati naročiti poziv na vršenje četvrte zapovijedi.
Nasuprot onima koji vrše Božje zapovijedi i imaju vjeru u Isusa, treći anđeo upozorava na još jednu skupinu, protiv čijih zabluda izgovara svečano i strašno upozorenje: “Tko se god pokloni Zvijeri i njezinu kipu i primi žig na svoje čelo ili na svoju ruku, pit će vino Božje srdžbe.” (Otkrivenje 14,9.10) Za razumijevanje ove poruke potrebno je pravilno tumačenje upotrijebljenih simbola. Što je prikazano Zvijeri, kipom i žigom?
Proroštvo koje sadrži ove simbole počinje u Otkrivenju 12. poglavlju sa Zmajem koji je nastojao ubiti tek rođenog Krista. Zmaj je Sotona (Otkrivenje 12,9); on je poticao Heroda da ubije Spasitelja. Sotonino glavno oruđe, kojim je u prvim stoljećima kršćanske ere ratovao protiv Krista i Njegova naroda, bio je Rimski Imperij u kome je poganstvo bilo vladajuća religija. Dok Zmaj ponajprije predstavlja Sotonu, on je, u drugom smislu, i simbol poganskog Rima.
U Otkrivenju 13. poglavlju (redci 1-10) nalazimo opis druge Zvijeri, koja je sličila na leoparda, i kojoj Zmaj “predade svoju moć, svoje prijestolje i veliku vlast”. Ovim simbolom, kako je to vjerovala većina protestanata, predstavljeno je papinstvo, koje je naslijedilo moć, prijestolje i silu drevnog Rimskog Imperija. O Zvijeri sličnoj leopardu rečeno je: “I bila su joj dana usta koja su govorila ohole riječi i psovke… Tada ona otvori usta da izgovara uvrede protiv Boga i psuje njegovo ime, njegovo boravište i nebeske stanovnike. I bijaše joj dopušteno da povede rat protiv svetih i da ih pobijedi; dana joj je vlast nad svakim plemenom i pukom, jezikom i narodom.” Ovo proročanstvo, gotovo jednako opisu malog roga u Danielu 7, nesumnjivo upućuje na papinstvo.
“I vlast da to čini četrdeset i dva mjeseca.” Zatim prorok kaže: “I vidio sam jednu od njezinih glava kao smrtonosno ranjenu.” I nastavlja: “Tko je određen za ropstvo, ide u ropstvo; tko je određen da pogine od mača, od mača mora poginuti!” Četrdeset i dva mjeseca su isto što i “jedno vrijeme, dva vremena i polovinu vremena”, tri i pol godine ili 1260 dana iz Daniela 7. poglavlja — to jest vrijeme tijekom kojega će papinska vlast tlačiti Božji narod. Ovo razdoblje, kako je izneseno u prethodnim poglavljima, otpočelo je papinskom prevlašću 538. godine poslije Krista, a završilo 1798. Te je godine francuska vojska zarobila papu, papinska je vlast zadobila smrtonosnu ranu, a ispunilo se proročanstvo: “Tko je određen za ropstvo, ide u ropstvo.”
U tom se poglavlju pojavljuje još jedan simbol. Prorok kaže: “Potom opazih drugu Zvijer gdje izlazi iz zemlje: imala je dva roga kao u janjeta.” (Otkrivenje 13,11) Pojava ove Zvijeri i način na koji nastaje pokazuju da je nacija koju ona predstavlja drukčija od onih koje su predočene ranijim simbolima. Velika kraljevstva koja su vladala svijetom prikazana su proroku Danielu kao nemani koje su se pojavile nakon što “četiri vjetra nebeska uzbibaše veliko more”. (Daniel 7,2) U Otkrivenju 17. poglavlju anđeo je objasnio da su vode “puci i mnoštva, narodi i jezici”. (Otkrivenje 17,15) Vjetrovi su simbol sukoba. Četiri nebeska vjetra koja su uzbibala veliko more predstavljaju strašne prizore osvajanja i prevrata kojima su kraljevstva došla do vlasti.
Ali Zvijer s rogovima kao u janjeta izlazila je “iz zemlje”. Namjesto da uspostavom svoje vlasti ruši druge, ovako predstavljena nacija mora se pojaviti na dotada nenastanjenom području uz postupni i mirni razvoj. Prema tome nije se mogla pojaviti među pretrpanim i nemirnim nacijama Staroga svijeta — tim uzburkanim morem koje čine “puci i mnoštva, naroda i jezici”. Moramo je potražiti na zapadnom kontinentu.
Koja se nacija 1798. godine u Novome svijetu počela pojavljivati kao sila, i nagovijestila buduću snagu i veličinu privlačeći pozornost svijeta? Ovaj simbol nije teško protumačiti. Samo jedna jedina nacija odgovara pojedinostima ovog proročanstva; ono neizbježno upućuje na Sjedinjene Američke Države. Govornici i povjesničari su se vrlo često nesvjesno koristili mislima, pa i doslovnim riječima svetog pisca, opisujući postanak i razvoj ove nacije. Zvijer “izlazi iz zemlje” i prema prevoditeljima, ovdje upotrijebljena riječ izlazi doslovno znači “niknuti ili izrasti kao biljka”. Kao što smo vidjeli, ova se nacija mora pojaviti na dotada nenastanjenom području. Jedan ugledni pisac u opisu postanka Sjedinjenih Država govori o “tajni njihovog nastanka iz praznine”2 i dodaje: “Kao tiho sjeme narasli smo do države”3. Jedan europski dnevnik pisao je 1850. godine o Sjedinjenim Državama kao o neobičnoj državi, koja “niče” i “u tišini zemlje svakodnevno jača u snazi i ponosu”.4 Edward Everett je u govoru o doseljenim osnivačima ove nacije rekao: “Jesu li tražili neko usamljeno mjesto, bezazleno zbog zabačenosti i sigurno zbog udaljenosti, gdje bi mala crkva iz Leydena mogla uživati slobodu savjesti? Promatrajte golema područja nad kojima su miroljubivim osvajanjem… razvili zastave križa!”5
“Imala je dva roga kao u janjeta.” Rogovi slični janjetovim upućuju na mladost, nedužnost i blagost, što dobro predstavlja karakter Sjedinjenih Država kako ih je prorok vidio da “izlaze” 1798. godine. Među kršćanskim prognanicima koji su među prvima pobjegli u Ameriku i potražili utočište od kraljevskog tlačenja i svećeničke nesnošljivosti bilo je mnogo onih koji su odlučili osnovati vlast zasnovanu na širokom temelju građanske i vjerske slobode. Njihovi su ideali uneseni u Deklaraciju o nezavisnosti, koja ističe veliku istinu da su “svi ljudi stvoreni jednaki” i obdareni neotuđivim pravom na “život, slobodu i stjecanje sreće”. Ustav jamči narodu pravo na samoupravljanje, uz uvjet da od naroda javno izabrani predstavnici izdaju i primjenjuju zakone. Također je bila zajamčena vjerska sloboda, s tim da je svakome bilo dopušteno služiti Bogu prema svojoj savjesti. Republikanizam i protestantizam postali su osnovnim načelima nacije. Ova su načela tajna njezine moći i napretka. Tlačeni i ugnjetavani širom kršćanskog svijeta okrenuli su se ovoj zemlji s očekivanjem i nadom. Milijuni su potražili njezine obale, pa su se Sjedinjene Države uzdigle u red najmoćnijih država na Zemlji.
Ali Zvijer s rogovima kao u janjeta “govorila je kao Zmaj. … Svu vlast prve Zvijeri ona vrši u njezinoj službi i čini da se zemlja i njezini stanovnici klanjaju prvoj Zvijeri kojoj bî izliječena smrtonosna rana… svjetujući stanovnicima zemlje da naprave kip Zvijeri koja bî ranjena mačem, ali ostade na životu.” (Otkrivenje 13,11-14)
Rogovi kao u janjeta i govor Zmaja u ovom simbolu upućuju na upadljivu proturječnost između uvjeravanja i postupaka nacije koju predstavljaju. “Govor” nacije je djelovanje njene zakonodavne i sudske vlasti. Njihovim postupcima poricat će slobodoumna i miroljubiva načela koja je postavila kao temelj svoje politike. Proročanstvo da će govoriti “kao Zmaj” i vršiti “svu vlast prve Zvijeri” jasno proriče razvoj duha netolerancije i progonstva što su ga pokazali narodi predstavljeni Zmajem i Zvijeri sličnoj leopardu. A tvrdnja da Zvijer s dva roga čini da se “zemlja i njezini stanovnici klanjaju prvoj Zvijeri” pokazuje da će ovaj narod svoju vlast upotrijebiti da nametne držanje nečega što bi bilo čin iskazivanja poštovanja papinstvu.
Ovakav postupak bio bi izravno suprotan načelima takve vlasti, duhu njenih slobodnih institucija, izravnom i svečanom jamstvu Deklaracije o nezavisnosti i Ustavu. Osnivači nacije mudro su nastojali na tome da spriječe Crkvu u upotrebi svjetovne vlasti, s neizbježnim posljedicama — nesnošljivošću i progonstvom. Ustav propisuje da “Kongres ne smije izdati zakon koji bi dao prednost nekoj religiji ili zabranio njezino slobodno ispovijedanje” i da se “religija nikada neće tražiti kao uvjet za dobivanje ijedne javne službe u Sjedinjenim Državama”. Državna vlast može jedino flagrantnim kršenjem ovih sigurnosnih mjera nacionalne slobode nametnuti poštivanje nekog vjerskog propisa. Ali nedosljednost ovakvog postupka nije veća no što je prikazana simbolom. Zvijer s rogovima kao u janjeta — po svojim uvjeravanjima čista, blaga i bezopasna — govori kao Zmaj.
“Savjetujući stanovnicima Zemlje da oni naprave kip Zvijeri.” Ovdje je jasno prikazan oblik državnog uređenja u kome je zakonodavna vlast u rukama naroda, što je dojmljiv dokaz da su Sjedinjene Države doista nacija označena u ovom proročanstvu.
Ali što je “kip Zvijerin” i kako će on nastati? On je proizvod dvoroge Zvijeri i predstavlja kip prve Zvijeri. Da bismo doznali kako izgleda i kako je načinjen, moramo proučiti značajke sáme Zvijeri — papinstva.
Kad se prva Crkva pokvarila napuštanjem jednostavnosti Evanđelja i prihvaćanjem neznabožačkih obreda i običaja, izgubila je Duh i Božju silu. Da bi mogla nadzirati savjest ljudi, tražila je potporu svjetovne vlasti. Rezultat je bilo papinstvo, Crkva koja je nadzirala državnu vlast i upotrebljavala je za postizanje svojih ciljeva, a posebno za kažnjavanje “krivovjerstva”. Da bi Sjedinjene Države mogle načiniti kip Zvijeri, vjerska sila mora tako nadzirati građansku vlast da se Crkva za postizanje svojih vlastitih ciljeva može služiti autoritetom države.
Kad god je Crkva pribavila državnu vlast, ona se njome služila da bi kažnjavala neslaganje s njezinim učenjem. Protestantske Crkve koje su stvaranjem saveza sa svjetovnim silama slijedile stope Rima, pokazale su sličnu želju za ograničavanjem slobode savjesti. Primjer je Anglikanska crkva, koja je dugo vremena progonila one koji se nisu slagali s njezinim učenjem. U šesnaestom i sedamnaestom stoljeću tisuće propovjednika koji joj se nisu prilagodili bilo je prisiljeno pobjeći iz svojih crkava, a mnogi su pastori i vjernici bili izloženi novčanim kaznama, zatvoru, mučenju i mučeničkoj smrti.
Otpad je naveo prvu Crkvu da potraži pomoć građanske vlasti, a to je pripravilo put razvitku papinstva, Zvijeri. Pavao je rekao da će doći otpad i da će se pojaviti “Čovjek grijeha”. (2. Solunjanima 2,3) Tako će otpad u Crkvi pripraviti put kipu Zvijeri.
Biblija objavljuje da će prije Gospodnjeg dolaska postojati stanje vjerskog opadanja slično onome u prvim stoljećima. “Ali ovo znaj: u posljednje će doba nastati teška vremena, jer će ljudi biti samoživi, lakomi, umišljeni, oholi, psovači, nepokorni roditeljima, nezahvalni, bezvjernici, bez ljubavi, nepomirljivi, klevetnici, razuzdani, neotesani, neprijatelji dobra, izdajnici, naprasiti, bahati, ljubitelji požude mjesto ljubitelji Boga. Oni će sačuvati vanjski oblik pobožnosti iako su se odrekli njezine sile.” (2. Timoteju 3,1-5) “Duh izričito veli da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i pristati uz prijevarne lažne duhove i đavolske nauke.” (1. Timoteju 4,1) Sotona će djelovati “svakovrsnim silnim djelima, varavim čudesnim znakovima i svakovrsnim pokvarenim zavođenjem”. A svi koji “nisu prihvatili ljubav prema istini da bi se spasili”, bit će ostavljeni da prihvate “djelotvornu zabludu da vjeruju laži”. (2. Solunjanima 2,9-11) Kad nastupi ovo stanje bezbožnosti, njemu će slijediti iste posljedice kao i u prvim stoljećima.
Veliku raznolikost vjerovanja u protestantskim Crkvama mnogi smatraju odlučnim dokazom da nikada više neće biti moguće nastojati na prisilnom vjerskom jedinstvu. Pa ipak već godinama u protestantskim Crkvama jača i raste težnja za ujedinjenjem koje bi bilo zasnovano na zajedničkim točkama vjerskog nauka. Za postizanje takvog jedinstva mora se svakako izbjeći raspravljanje o predmetima u kojima se svi ne slažu, bez obzira koliko bili važni s biblijskog gledišta.
Charles Beecher je u jednoj propovijedi 1846. godine rekao da propovjednici “evangeličkih protestantskih zajednica … ne samo što su od samog početka bili pod velikim pritiskom isključivo ljudskog straha, već žive, dišu i kreću se u izrazito pokvarenoj sredini koja neprekidno utječe na tjelesne nagone njihove naravi ne bi li prestali iznositi istinu i pokleknuli pred snagom otpada. Nije li tako bilo s Rimom? Ne doživljavamo li isto što je on doživio? I što to vidimo u budućnosti? Još jedan sveopći koncil! Svjetsku konvenciju! Evangeličku alijansu i opći kredo!”6 Kada dođe do toga, onda će, da bi se postiglo potpuno jedinstvo, ostati samo korak do primjene sile.
Kad vodeće Crkve u Sjedinjenim Državama, ujedinjene u točkama učenja koje smatraju zajedničkima, budu utjecale na državu da nametne njihove propise i podupre njihove ustanove, tada će protestantska Amerika podići kip rimokatoličke hijerarhije, a neizbježna posljedica bit će određivanje građanskih kazni onima koji misle drukčije.
Zvijer s dva roga “čini da svi — mali i veliki, bogati i siromašni, slobodni i robovi — udare sebi žig na desnicu ili na čelo i da nitko ne može ni kupiti ni prodati ako nema udaren žig: ime Zvijeri ili broj njezina imena”. (Otkrivenje 13,16.17) Upozorenje trećeg anđela glasi: “Tko se god pokloni Zvijeri ili njezinu kipu i primi žig na svoje čelo ili na svoju ruku, pit će vino Božje srdžbe.” “Zvijer” spomenuta u ovom retku, čije obožavanje silom nameće dvoroga zvijer, jest prva, leopardu slična zvijer iz Otkrivenja 13. poglavlja — papinstvo. “Kip Zvijeri” predstavlja oblik otpaloga protestantizma koji će se razviti kada protestantske Crkve budu tražile pomoć građanske vlasti za provođenje svog učenja. Još uvijek ostaje da opišemo “žig Zvijeri”.
Poslije upozorenja da se ne klanjamo Zvijeri i njezinu kipu, proročanstvo objavljuje: “Na tome se temelji postojanost svetih koji čuvaju Božje zapovijedi i vjeru u Isusa.” Budući da su oni koji čuvaju Božje zapovijedi stavljeni nasuprot onima koji se klanjaju Zvijeri i njenom kipu i primaju njezin žig, iz toga slijedi da će poštovanje Božjeg zakona s jedne strane, i njegovo prestupanje s druge strane, činiti razliku između onih koji štuju Boga i onih koji se klanjaju Zvijeri.
Posebna značajka Zvijeri, a prema tome i njezinog kipa, jest kršenje Božjih zapovijedi. Daniel o malome rogu, odnosno papinstvu, kaže: “Pomišljat će da promijeni blagdane i Zakon.” (Daniel 7,25) Istu je silu nazvao Pavao “Čovjekom grijeha” koji se oholo uzdiže iznad Boga. Prvo proročanstvo dopunjuje drugo. Samo se promjenom Božjeg zakona papinstvo moglo uzdići iznad Boga. Tko god svjesno vrši tako promijenjen Zakon, odaje vrhunsko poštovanje sili koja je tu promjenu izvršila. Takav čin poslušnosti papinskim zakonima predstavljao bi znak vjernosti papi namjesto Bogu.
Papinstvo je pokušalo promijeniti Božji zakon. Druga zapovijed, koja zabranjuje obožavanje kipova i slika, izostavljena je iz Zakona, a četvrta je tako promijenjena da odobrava svetkovanje prvog umjesto sedmog dana, subote. Ali papisti kao razlog izostavljanja druge zapovijedi tvrde kako je ona uključena u prvu i da Zakon daju točno onako kako je Bog htio da se razumije. Međutim to ne može biti promjena koju je prorok prorekao. Ovdje je riječ o namjernoj i dobro promišljenoj promjeni: “Pomišljat će da promijeni blagdane i Zakon.” Promjena četvrte zapovijedi točno je ispunjenje ovog proročanstva. Jedini autoritet kojim je ova promjena izvršena jest Crkva. Time se papinska vlast otvoreno postavlja iznad Božje.
Budući da će se Božji štovatelji posebno prepoznavati po svom štovanju četvrte zapovijedi — jer je ona znak Božje stvaralačke moći i svjedok Njegova prava na čovjekovo obožavanje i klanjanje — štovatelji će se Zvijeri prepoznati po svom nastojanju da sruše uspomenu na Stvoritelja, kako bi uzvisili ono što je uspostavio Rim. Upravo je zastupajući nedjelju papinstvo prvi put istupilo sa svojim drskim zahtjevima i prvi se put poslužilo državnom vlasti da prisili na svetkovanje nedjelje kao “dana Gospodnjeg”. (Vidi Dodatak.) Ali Biblija smatra sedmi dan, a ne prvi, danom Gospodnjim. Krist je rekao: “Stoga je Sin Čovječji gospodar i subote.” Četvrta zapovijed objavljuje: “A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu.” A preko proroka Izaije Gospodin ga naziva “sveti dan”. (Marko 2,28; Izaija 58,13)
Tako često izricana tvrdnja da je Krist promijenio subotu opovrgnuta je Njegovim vlastitim riječima. U svojoj propovijedi na Gori On je izjavio: “Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim. Jer, zaista, kažem vam: dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari. Stoga, tko god prekrši i jednu od ovih i najmanjih zapovijedi i nauči druge da tako rade, bit će najmanji u kraljevstvu nebeskom; dok će onaj koji ih bude vršio biti velik u kraljevstvu nebeskom.” (Matej 5,17-19)
Činjenica je, koju protestanti općenito priznaju, da u Svetom pismu nema odobrenja za promjenu subote. To je jasno naznačeno u izdanjima American Tract Society i American Sunday School Union. Jedno od ovih djela priznaje “potpunu šutnju Novog zavjeta što se tiče bilo kakve izričite zapovijedi za šabat (nedjelju, prvi dan tjedna) ili određene propise za njegovo svetkovanje”.7
U drugome stoji: “Do Kristove smrti nije učinjena promjena u danu”; i, “kako pokazuje izvještaj, oni (apostoli) nisu… dali nikakvu jasnu zapovijed koja bi odobrila napuštanje sedmoga dana subote i njezinog svetkovanja prvoga dana tjedna.”8
Rimokatolici priznaju da je njihova Crkva izvršila promjenu subote i tvrde da protestanti svetkovanjem nedjelje priznaju njezinu vlast. U Katoličkom katekizmu kršćanske vjere, na pitanje: Koji dan treba svetkovati u znak poslušnosti četvrtoj zapovijedi, iznesena je sljedeća tvrdnja: “U doba staroga zakona svetkovala se subota; ali je Crkva, poučena po Isusu Kristu i vođena Svetim Duhom zamijenila subotu nedjeljom. Stoga mi danas svetkujemo prvi a ne sedmi dan. Sada je nedjelja dan Gospodnji.”
Kao znak autoriteta Katoličke crkve papistički pisci navode “sâm čin promjene subote u nedjelju, koji odobravaju i protestanti; … svetkovanjem nedjelje oni priznaju vlast Crkve da određuje blagdane i da ih naređuje pod prijetnjom grijeha”.9 Prema tome, što je drugo promjena subote nego žig ili znak moći Rimske crkve — “žig Zvijeri”?
Rimska crkva se nije odrekla svog zahtjeva za prevlašću, i kada svijet i protestantske Crkve prihvaćaju šabat koji je ona stvorila, a odbacuju biblijsku subotu, one zapravo priznaju ovu pretpostavku. One se za ovu promjenu mogu pozivati na autoritet predaje i crkvenih otaca, ali time poriču upravo ono načelo koje ih odvaja od Rima — da je “Biblija, i samo Biblija, temelj vjere protestanata”. Svaki papist može vidjeti da varaju sami sebe, hotimice zatvarajući oči pred činjenicama. Kako pokret za provođenje zakona o nedjelji stječe naklonost, on se raduje uvjeren da će jednog dana cijeli protestantski svijet dovesti pod stijeg Rima.
Rimokatolici izjavljuju da “protestanti i protiv svoje volje svetkovanjem nedjelje iskazuju štovanje autoriteta (katoličke) Crkve”.10 Prisiljavanje protestantskih Crkava da se svetkuje nedjelja jest prisiljavanje na štovanje papinstva — Zvijeri. Oni koji, svjesni zahtjeva četvrte zapovijedi, odluče svetkovati lažnu umjesto prave subote, time odaju štovanje onoj vlasti koja je jedina naredila ovu promjenu. Ali samim činom što svjetovna vlast prisiljava na vršenje vjerskih dužnosti, Crkve će same načiniti kip Zvijeri; stoga će prisiljavanje na svetkovanje nedjelje u Sjedinjenim Državama biti prisiljavanje na štovanje Zvijeri i njezinog kipa.
Ali kršćani su u ranijim stoljećima svetkovali nedjelju, uvjereni da svetkuju biblijsku subotu. I danas u svakoj Crkvi, ne isključujući rimokatoličku, ima pravih kršćana koji iskreno vjeruju da je nedjelja božanski određen dan odmora. Bog prihvaća njihovu iskrenu namjeru i pošten postupak. Ali kad svetkovanje nedjelje bude nametnuto zakonom i svijetu bude jasna obveza prema pravoj suboti, onda će svi koji budu prestupali Božju zapovijed, da bi poslušali propis iza kojega nema većeg autoriteta no što je Rim, time štovati papinstvo više nego Boga. Takvi će se pokloniti Rimu i sili koja nameće ustanovu koju je uveo Rim. Oni se klanjaju Zvijeri i njezinom kipu. Kad budu odbacili ustanovu koju je Bog proglasio znakom svojega autoriteta i namjesto nje iskazivali poštovanje onoj koju je Rim izabrao kao znak svoje vrhovne vlasti, ljudi će time primiti znak odanosti Rimu — “žig Zvijeri”. I tek kad ovaj predmet bude jasno iznesen ljudima i oni dođu u položaj da biraju između Božjih i ljudskih zapovijedi, tada će oni koji nastave s prestupanjem primiti “žig Zvijeri”.
Najstrašnija prijetnja ikada upućena smrtnom čovjeku sadržana je u vijesti trećeg anđela. Očito se radi o strašnom grijehu koji izaziva Božju srdžbu nepomiješanu s milosrđem. Ljudi ne smiju ostati u neznanju o ovom važnom predmetu; opomena protiv ovoga grijeha mora se objaviti svijetu prije no što ga pohode Božji sudovi kako bi svi znali zašto podliježu kazni i imali je priliku izbjeći. Proročanstvo objavljuje da će se prvi anđeo obratiti “svakom narodu i plemenu, jeziku i puku”. Upozorenje trećeg anđela, koje čini dio iste trostruke vijesti, isto se tako mora objaviti cijelome svijetu. U proročanstvu je ono prikazano objavljivanjem “jakim glasom” jednog anđela koji leti u najvišem dijelu neba; ono će privući pozornost cijeloga svijeta.
Po ovom će se pitanju cijeli kršćanski svijet podijeliti na dvije velike skupine — na one koji čuvaju Božje zapovijedi i vjeru u Isusa, i one koji se klanjaju Zvijeri i njezinom kipu i primaju njezin žig. Premda će Crkva i država ujediniti svoju moć da “mali i veliki, bogati i siromašni, slobodni i robovi” silom prime “žig Zvijeri” (Otkrivenje 13,16), Božji ga narod neće primiti. Prorok s Patmosa je vidio “pobjednike Zvijeri, njezina kipa i broja njezina imena, gdje stoje na staklenom moru s citrama Božjim. Oni pjevaju pjesmu Mojsija, sluge Božjega i pjesmu Janjeta”. (Otkrivenje 15,2.3)