Pojam općeg svećenstva ili svećenstva svih vjernika je teološki i povijesno nastao tijekom reformacije u šesnaestom stoljeću i suprotstavljen je pojmu srednjovjekovnog klerikalnog društva. Tadašnje je društvo bilo podijeljeno na dva staleža — kler i laike. U ono doba se kler, odnosno svećenstvo kao duhovni stalež, smatralo jedinim mogućim i sposobnim u posredovanju između Boga i ljudi.
Obraćajući se njemačkom plemstvu, Martin Luther je ustvrdio da je kler izmišljen te da svi vjernici zapravo pripadaju duhovnom staležu, jer se duhovnost temelji na krštenju, Evanđelju i vjeri. On svoj stav zasniva na Svetom pismu: “Vi ste, naprotiv, izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu, da razglasite slavna djela onoga koji vas pozva iz tame u svoje divno svjetlo.” (1. Petrova 2,9) Stoga je, kaže Luther, svatko tko je kršten ujedno i posvećen ili “zaređen” za svećenika. Budući da svi — i vjernici i svećenici — pripadaju istom duhovnom staležu, svi su pred Bogom jednako vrijedni, svi imaju slobodan pristup Bogu bez nečijeg posredovanja, i svi imaju nalog od Boga da obavljaju svoju svećeničku službu.
Ovakav uvid u biblijsko razumijevanje Crkve doveo je do potpune reforme hijerarhijske i klerikalne crkvene strukture, a vjerništvu vratio dignitet, vrijednost i odgovornost za njegov odnos prema Bogu i službu ljudima.
U čemu se konkretno sastoji ta uloga i služba svećenstva svih vjernika o kojoj govori apostol Petar? Kako misao o tome da su svi vjernici svećenici utječe na strukturu u zajednici? Ako su svi vjernici svećenici, kakva je uloga pastora? U čemu valja poboljšati našu vjerničku službu danas?
Želimo li znati što apostol Petar misli kad vjernike naziva svećenicima, moramo se okrenuti Starom zavjetu kojega on navodi te učiti od starozavjetnog svećenstva. “Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode — ta moj je sav svijet! — vi ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ, narod svet.” (Izlazak 19,5.6)
Jedan od aspekata svećeničkog poziva odnosi se na ulogu Božjeg vjesnika koji prenosi Božju poruku i poučava narod Božjem zakonu koji uređuje njihov život. (Levitski zakonik 10,11)
Zahvaljujući krizi u Izraelu u doba proroka Hošee, opisan nam je ovaj aspekt svećeničke službe: “Moj narod gine: nema znanja; jer si ti znanje odbacio, i ja tebe odbacujem iz svećenstva svoga; jer si Zakon svoga Boga zaboravio, i ja ću tvoje zaboraviti sinove.” (Hošea 4,6) Razlog za potpuni raspad duhovne i društvene zajednice u Izraelu nastao je zbog toga što svećenstvo nije obavljalo svoju osnovnu službu poučavanja i objavljivanja Božje riječi.
Upravo ovu službu promicanja Božje objave apostol Petar primjenjuje na novozavjetno svećenstvo svih vjernika. Oni su pozvani razglasiti “slavna djela onoga koji vas pozva iz tame u svoje divno svjetlo”. Dakle, svi su vjernici svećenici i svi imaju jednu zajedničku ulogu: da približe ljudima Evanđelje koje je “sila Božja za spasenje svakom vjerniku” (Rimljanima 1,16). Objavljivanje Evanđelja nije isključivo služba pastora, evanđelista ili nekih drugih crkvenih službenika, već je sav narod pozvan da obavi ovo djelo. Ovo je osnovna uloga svih vjernika — svećenika.
Na koji način ćemo svi obaviti ovu službu?
Služba prema duhovnim darovima
Misao da smo svi svećenici ne poziva na uniformnost, već pretpostavlja različitosti koje su određene duhovnim darovima. U crkvi — zajednici vjernika — svi su jednako vrijedni; ali nisu svi isti, već su svi različiti po svojim osobnostima i svojim duhovnim darovima. Upravo duhovni darovi određuju tko će u crkvenoj zajednici služiti i na koji će način služiti. Darovi Duha određuju u bîti strukturu i službe u Crkvi.
Zajednica Božjih vjernika ne djeluje i ona se ne organizira prema nekim svjetovnim kriterijima, već prema duhovnim darovima koje je svaki vjernik primio. Pavao u 1. Korinćanima 11,9 tvrdi da nema ni jednog vjernika bez duhovnog dara, da su darovi i službe različite i da ih Sveti Duh raspoređuje suvereno prema svojoj odluci. Stoga je svaka naša vjernička odnosno svećenička aktivnost pridonos objavljivanju Božjih djela spasenja, a određena je darom Duha koji valja prepoznati, uporabom izgraditi i množiti. Ukoliko želi napredovati u ostvarenju Božjeg poslanja, svaka se mjesna zajednica vjernika u svojoj strukturi i organizaciji mora rukovoditi duhovnim darovima svih svojih vjernika.
Grijeh pasivnosti
Kad je u pitanju služba svih vjernika u adventističkom kontekstu, postoje dva obrasca ponašanja koja moramo reformirati. Jedan od njih je pasivnost, koja može biti znak posvjetovljenja i utjecaja konzumerizma, grijeha, umora, frustracije ili pak nerazumijevanja uloge koju nam je Bog namijenio. Pasivnost je grijeh. Podsjećam na Jakovljeve riječi: “Tko dakle može dobro činiti, a ne čini, počinja grijeh.” (Jakov 4,17)
Neki svoje krštenje vide kao ključno, ali i konačno vjerničko iskustvo. Međutim, sukladno Pismu, krštenje je početak svećeničke službe svakog vjernika. Stoga je važno svjesno prepoznavati svoj dar, razgovarati o tome s drugim vjernicima i s pastorom, procjenivati sebe, prakticirati različite službe kako bismo postali svjesni koje je mjesto Bog namijenio upravo nama u svom planu spašavanja čovječanstva. Živa zajednica je ona u kojoj svaki vjernik prepoznaje mjesto koje mu je Bog odredio na ovoj Zemlji. A kad ispunimo Božju službu, mi smo sretni i ispunjeni ljudi. U Kristovom Tijelu nema paraliziranih udova.
S druge strane, valja postati svjestan i onih darova kojih nemamo niti u tragu, jer pokušavajući služiti darovima koje nismo primili, možemo također negativno utjecati na dinamiku života i poslanja zajednice (vidi: 1. Korinćanima 12-14).
Nezaboravno mi je iskustvo vođenja jednog crkvenog zbora u koji je bez audicije ušlo nekoliko osoba koje nisu imale ama baš nikakvog sluha. Nitko im nije imao srca reći što je stvarnost, a oni sami nisu pokazivali potrebnu samokritičnost. “Audicija” je otvoreni razgovor o darovima i o životu uopće, samoprocjena i procjena drugih u iskrenoj komunikaciji, redoviti proces u svakoj zdravoj zajednici.
Uloga pastora u općem svećenstvu
Ako su svi vjernici svećenici i ako nema niti jedne službe i duhovnog dara koji bi bio “rezerviran” za nekakvu vodeću elitu, kakva je uloga pastora? Pastori i drugi duhovne vođe su, prema Lutheru, dio općeg svećenstva svih vjernika. Duhovno vodstvo je potrebno i presudno. Svaka služba, pa i ona pastorska ili propovjednička, mora počivati na duhovnim darovima. “On dade jedne za apostole, druge kao proroke, jedne kao evanđeliste, druge kao pastire i učitelje, da pripravi svete za djelo službe, za izgradnju Kristova Tijela.” (Efežanima 4,11.12)
Oni koje je Bog opremio potrebnim duhovnim darovima za različite službe vođenja imaju odlučujuću ulugu da pripreme sve vjernike za njihovu osobnu službu, na izgradnju Crkve. Priprema koju duhovni vođe ili lideri moraju pružiti jest duhovna potpora, edukacija i trening u različitim aspektima službe.
Uloga pastora je u povijesti adventizma imala različito usmjerenje. U prvim desetljećima pastor je djelovao udaljeno od mjesne crkve, kao putujući evanđelist i apostol, a mali dio vremena poklanjao je pastoralnom radu i posjećivanju vjernika. Crkve su bile više prepuštene samostalnoj brizi o svojim potrebama.
Posljednjih se pak desetljeća pastor u svojoj službi previše približio crkvi. Ponegdje je preuzeo mjesto vođe mjesne crkve, usredotočio se na održavanje crkve te je na neki način čak potisnuo vjernike iz njihove uloge. Za napredak crkve je važno da pastor preuzme svoju ulogu sukladno Novom zavjetu. Pastor je regionalni vođa više crkava, koji radi na opremanju vjernika za službu i svojim im primjerom pokazuje kako se služi.
Ako nam je cilj održavanje zajednice u formalističkim bogoslužjima, tada pastor s nekoliko vjernika može čuvati svoje rituale. Ali ako težimo ostvarenju Božjeg poslanja i kao zajednica želimo načiniti još veći iskorak u službi i evangelizaciji društva, treba nam zdrav crkveni organizam, tijelo u dobroj kondiciji u kojemu svaka stanica funkcionira.
Adventistička crkva po čitavom svijetu bruji o oživljavanju i reformi. Nama je prijeko potrebna takva reforma — da svi vjernici, sukladno Božjoj namjeri, budu svećenici.
Branko Bistrović