“Mnogi Židovi doznadoše da je Isus ondje te dođoše ne samo radi Isusa, već da vide i Lazara koga uskrisi od mrtvih.” (Ivan 12,9)
Na gozbi u Šimunovoj kući okupili su se mnogi Židovi jer su znali da je tamo Krist. Oni nisu došli samo zato da vide Isusa, već i Lazara kojeg je podigao iz mrtvih. Lazarovo uskrsnuće bilo je krunsko čudo Kristovog života. Židovskom narodu dana je i posljednja prilika. Lazar je uskrišen iz mrtvih da svjedoči za Krista.
Mnogi su mislili da će im Lazar prenijeti neko predivno iskustvo. Iznenadili su se kada im ništa nije rekao. Nadahnuto pero rasvijetlilo je tu temu. “Mrtvi ne znaju ništa. … Davno je nestalo i njihove ljubavi i mržnje.” (Propovjednik 9,5.6)
Međutim, Lazar je predivno svjedočio o Kristovom djelu. Bio je živo svjedočanstvo o božanskoj sili. Sa sigurnošću i snagom objavio je da je Krist Božji Sin i upitao narod što će dobiti ako Ga osude na smrt.
Svećenicima je pružen čvrst dokaz u pogledu Kristove božanske naravi. Ali njihova su srca otvrdnula i opirala se svakom svjetlu. Zatvorili su odaje uma i nikakvo svjetlo u njega nije moglo prodrijeti.
Čast ukazana Isusu izazvala je ogorčenost kod književnika i farizeja. Čak su se dogovorili da ubiju Lazara: “Jer su ih mnogi Židovi zbog njega ostavljali i vjerovali u Isusa.” (Ivan 12,11) Lazarovo svjedočanstvo bilo je toliko jasno i uvjerljivo da ga svećenički poglavari nisu mogli opovrgnuti. … Stoga su načinili plan da ubiju Lazara. … Predložili su da se on tajno ukloni, čime bi se Kristovoj smrti u određenoj mjeri oduzeo publicitet. Cilj će, tvrdili su, opravdati sredstvo, ali na svoja vijeća ne smiju pozvati Nikodema niti Josipa iz Arimateje jer bi se oni suprotstavili njihovim zločinačkim namjerama.
Nisu mogli optužiti Lazara ni za što, pa ipak, umjesto da priznaju dokaz koji se nije mogao poreći, odlučili su ga ubiti. Tako ljudi postupaju kada se odvoje od Krista. Kada nevjerovanje jednom zavlada umom, srce otvrdne i nijedna sila ne može ga smekšati. (Manuscript 47, 20. svibnja 1897., “Juda”)