Po završetku tisuću godina Krist se ponovo vraća na Zemlju. S Njim se vraća mnoštvo otkupljenih u pratnji svite anđela. Dok se spušta u nepojmljivu veličanstvu, On poziva zle da ustanu iz mrtvih i prime sud. Oni izlaze, silno mnoštvo, bezbrojno poput morskog pijeska. Kakva suprotnost prema onima koji su ustali u prvom uskrsnuću! Pravedni su bili obučeni u besmrtnu mladost i ljepotu. Zli nose tragove bolesti i smrti.
Svako oko ovog beskrajnog mnoštva usmjereno je na promatranje slave Božjeg Sina. Mnoštvo zlih jednoglasno uzvikuje: „Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!“ Ove riječi nije nadahnula ljubav prema Isusu. Snaga istine otkida ove riječi s nevoljkih usana. Kakvi su zli otišli u grob, takvi i izlaze iz njega, s istim neprijateljstvom prema Kristu i s istim duhom pobune. Više im se neće dati vrijeme u kojem bi mogli ispraviti nedostatke svog prošlog života. Time se ništa ne bi postiglo. Čitav život ispunjen prijestupom nije omekšao njihova srca. Kada bi im bilo dano drugo vrijeme milosti, oni bi ga, kao i prvo, proveli u izbjegavanju Božjih zahtjeva i pokretanju pobune protiv Njega.
Krist silazi na Maslinsku goru s koje je, nakon svog uskrsnuća, uzašao i na kojoj su anđeli ponovili obećanje o Njegovu povratku. Prorok kaže: „Tada će doći Jahve, Bog tvoj, i svi sveci s njim. … Noge će mu u dan onaj stajati na Gori maslinskoj, koja je nasuprot Jeruzalemu, na istoku. I raskolit će se Gora maslinska po srijedi… u golemu dolinu.“ „I Jahve će biti kralj nad svojom zemljom; u onaj dan bit će Gospodin jedan i ime njegovo jedno.“ (Zaharija 14,5.4.9; 9. redak – DK) Kad se Novi Jeruzalem u blještavom sjaju spusti s Neba, ostaje na očišćenom i pripremljenom mjestu, a Krist sa svojim narodom i anđelima ulazi u Sveti Grad.
Sada se Sotona priprema za posljednju ogorčenu bitku za prevlast. Dok je bio lišen sile i mogućnosti da vara, knez zla se osjećao bijedno i odbačeno, ali čim su zli uskrsnuli i on vidi golemo mnoštvo na svojoj strani, njegove se nade bude i on odlučuje da ne odustane od velikog sukoba. On će pod svoju zastavu skupiti sve vojske izgubljenih i s pomoću njih pokušati ostvariti svoje planove. Zli su Sotonini zarobljenici. Odbijajući Krista, prihvatili su vlast pobunjenog vođe. Spremni su prihvatiti njegove prijedloge i izvršiti njegove naloge. Ali vjeran svome ranijem lukavstvu, on ne otkriva da je Sotona. Tvrdi za sebe da je knez, zakoniti vlasnik svijeta, kome je nasljedstvo nezakonito oduzeto. Svojim se zavedenim podanicima predstavlja kao izbavitelj, uvjeravajući ih da ih je svojom silom podigao iz grobova i da ih kani osloboditi od najokrutnije tiranije. Budući da je Kristova nazočnost uklonjena, Sotona čini čudesa da potvrdi svoje tvrdnje. On čini slabe jakima i sve ih nadahnjuje svojim duhom i snagom. Predlaže da ih povede na tabor svetih i zauzme Božji grad. S paklenskim likovanjem pokazuje na nebrojene milijune koji su uskrsnuli iz mrtvih i objavljuje da kao njihov vođa može osvojiti grad i ponovno zadobiti svoje prijestolje i svoje kraljevstvo.
U tom golemom mnoštvu veliki je broj iz dugovječnog naraštaja ljudi koji su živjeli prije potopa, ljudi visoka stasa i divovskog razuma, koji su, pokoravajući se nadzoru palih anđela, sve svoje sposobnosti i znanje posvetili uzdizanju samih sebe; ljudi čija su čudesna umjetnička djela navela svijet da obožava njihovu genijalnost, ali čiji su okrutni i zli pronalasci, koji su oskvrnuli Zemlju i unakazili Božju sliku, potaknuli Boga da svoja stvorenja izbriše s lica zemlje. Među njima su kraljevi i vojskovođe koji su pobjeđivali narode, hrabri ljudi koji nikada nisu izgubili bitku, ponositi i slavohlepni ratnici od čijeg su približavanja drhtala kraljevstva. U grobu nisu doživjeli promjenu. Kad ustaju iz groba, tijek se njihovih misli nastavlja tamo gdje je prekinut. Njih pokreće ista želja za osvajanjem koja ih je prožimala kad su pali na bojnom polju.
Sotona se dogovara sa svojim anđelima, a zatim i s ovim kraljevima, osvajačima i moćnicima. Oni procjenjuju snagu i brojnost na svojoj strani i izjavljuju da je vojska u gradu, uspoređena s njihovom, malena i da je mogu svladati. Čine planove kako da se dograbe bogatstva i slave Novog Jeruzalema. Svi se smjesta počinju pripremati za bitku. Vješti stručnjaci izrađuju oružje. Vojskovođe, na glasu zbog svojih uspjeha, svrstavaju mnoštvo ratnički raspoloženih ljudi u satnije i bojne.
Napokon je izdana naredba za pokret i bezbrojno mnoštvo kreće – vojska kakvu zemaljski osvajači nisu nikada okupili, s kojom se ne bi mogle usporediti, kad bi se ujedinile, vojske svih vremena otkako je počeo rat na Zemlji. Sotona, najmoćniji među ratnicima, vodi, a njegovi anđeli udružuju svoje snage za ovu konačnu bitku. Prate ga kraljevi i ratnici, a mnoštvo ih slijedi u beskrajnim odredima, svaki pod svojim zapovjednikom. S vojničkom se točnošću zbijeni redovi kreću preko ispucane i neravne Zemljine površine prema Božjem Gradu. Na Isusovu se zapovijed zatvaraju vrata Novog Jeruzalema, a Sotonine vojske opkoljavaju grad i pripremaju se za juriš.
Krist se sada ponovno pojavljuje pred svojim neprijateljima. Visoko iznad grada, na temeljima pretopljenog zlata stoji prijestolje, visoko i uzdignuto. Na njemu sjedi Božji Sin, a oko Njega su podanici Njegovog kraljevstva. Nema jezika niti pera koje bi opisalo Kristovu moć i veličanstvo. Slava vječnog Oca okružuje Njegova Sina. Sjaj Njegove pojave ispunjava Božji Grad i razlijeva se izvan vrata, preplavljujući cijelu Zemlju svojim blještavilom.
Najbliži prijestolju su oni koji su nekada revnovali za Sotoninu stvar, ali koji su, kao „glavnje iz ognja istrgnute“ (Amos 4,11), pošli za svojim Spasiteljem u dubokoj, iskrenoj privrženosti. Do njih su oni koji su usavršili kršćanski karakter usred prijevara i nevjerstva, koji su poštovali Božji zakon kad ga je kršćanski svijet proglasio ukinutim, i milijuni iz svih vremena koji su zbog svoje vjere podnijeli mučeničku smrt. A iza njih je „veliko mnoštvo, koje nitko nije mogao izbrojiti, iz svakoga naroda i plemena, puka i jezika… pred prijestoljem i pred Janjetom, obučeni u bijele haljine, s palmama u rukama“. (Otkrivenje 7,9) Njihova je borba završena a pobjeda izvojevana. Trčali su trku i postigli cilj. Palmova grana u njihovim rukama simbol je njihove pobjede, a bijela haljina znak neukaljane Kristove pravednosti koja im sada pripada.
Otkupljeni započinju pjesmu hvale koja odjekuje i odzvanja nebeskim prostorima: „Spasenje je djelo našega Boga, koji sjedi na prijestolju, i Janjeta!“ (Otkrivenje 7,10) A anđeo i seraf ujedinjuju svoje glasove u obožavanju. Kao što su se otkupljeni osvjedočili u Sotoninu moć i zlobu, uvidjeli su, kao nikada ranije, da im ništa osim Kristove moći nije moglo osigurati pobjedu. Nema nijednoga u cijelom ovom blistavom mnoštvu spašenih koji bi spasenje pripisao sebi, kao da su pobijedili svojom snagom i dobrotom. Ne spominje se što su oni učinili i propatili, već je osnovna tema svake pjesme, sadržaj svake himne: Spasenje je djelo našega Boga i Janjeta!
U nazočnosti okupljenih stanovnika Zemlje i Neba otpočinje završna krunidba Božjeg Sina. Zaodjenut najvećim veličanstvom i silom, Kralj kraljeva sada izriče presudu nad pobunjenicima protiv Njegove vladavine i izvršava pravdu nad onima koji su prestupali Njegov zakon i ugnjetavali Njegov narod. Božji prorok kaže: „Zatim opazih veliko bijelo prijestolje i onoga koji je sjedio na njemu. Ispred njegova lica iščeznu zemlja i nebo. Ni trag im nije ostao. I opazih mrtvace, male i velike, gdje stoje pred prijestoljem. I otvoriše se knjige. I druga knjiga, knjiga života b. otvorena. Tada su mrtvaci suđeni prema onom što je napisano u knjigama, po svojim djelima.“ (Otkrivenje 20,11.12)
Čim se otvore knjige izvještaja i Isusovo oko pogleda zle, oni su svjesni svakoga grijeha što su ga ikada počinili. Oni točno vide gdje su njihove noge skrenule s puta čistoće i svetosti, kako su ih daleko odveli ponos i buntovnost u kršenju Božjeg zakona. Zavodničke kušnje koje su sami poticali popuštanjem grijehu, zloupotrijebljeni blagoslovi, prezreni Božji glasnici, odbačena upozorenja, valovi milosrđa koje su tvrdoglava, nepokajana srca odbijala – sve se to pojavljuje kao da je napisano vatrenim slovima.
Ponad prijestolja se pojavljuje križ i kao u panoramskom prikazu pojavljuju se prizori Adamova kušanja i pada, i uzastopni koraci u velikom planu spasenja. Spasiteljevo skromno rođenje, Njegov rani život jednostavnosti i poslušnosti, krštenje na Jordanu, post i kušanje u pustinji, Njegova javna služba u kojoj je ljudima otkrio najdragocjenije nebeske blagoslove, dani ispunjeni djelima ljubavi i milosrđa, noći molitve i bdjenja u planinskoj samoći, zavjere, zavisti, mržnje i pakosti kojima je uzvraćeno za Njegova dobročinstva, strašna, tajanstvena agonija u Getsemaniju pod užasnim teretom grijeha cijeloga svijeta, izdaja i predaja u ruke krvožednoj rulji, zastrašujući događaji one užasne noći kad je zatvorenik koji nije pružao otpor, napušten od najvoljenijih učenika, grubo vučen jeruzalemskim ulicama, Božji Sin uz likovanje izveden na sud u palaču velikog svećenika Ane, u Pilatovu sudnicu, pred kukavičkog i okrutnog Heroda, ismijavan, vrijeđan, mučen i osuđen na smrt – sve je to živo prikazano.
I sada se pred uznemirenim mnoštvom otkrivaju posljednji prizori – strpljivi Patnik korača putem na Golgotu, Knez Neba visi na križu, oholi svećenici i zlurada rulja rugaju se Njegovoj samrtnoj borbi, nadnaravna tama, ustalasana zemlja, raskinute stijene i otvoreni grobovi označuju trenutak kada je Otkupitelj svijeta položio svoj život.
Strašan prizor ukazuje se upravo onako kako se odigrao. Sotona, njegovi anđeli i njegovi podanici nemaju snage okrenuti se od slike svog vlastitog djela. Svatko od nazočnih prisjeća se onoga što je sam učinio. Herod, koji je pobio nevinu dječicu u Betlehemu kako bi uništio izraelskog Kralja; pokvarena Herodijada, na čijoj grešnoj duši počiva krv Ivana Krstitelja; kolebljivi Pilat, bijedni rob okolnosti; vojnici koji se rugaju; svećenici, knezovi i podivljalo mnoštvo koje viče: „Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu!“ – svi vide veličinu svoje krivnje. Uzalud se nastoje sakriti pred božanskim veličanstvom Njegova lica koje nadmašuje sjaj sunca, dok otkupljeni stavljaju svoje krune pred Spasiteljeve noge i kliču: „On je umro za mene!“
Usred otkupljenog mnoštva nalaze se i Kristovi apostoli: junački Pavao, gorljivi Petar, omiljeni Ivan pun ljubavi i njihova vjerna braća, a s njima golemo mnoštvo mučenika; dok se izvan zidina, zajedno sa svakom pokvarenosti i gadosti, nalaze oni koji su ih progonili, stavljali u tamnicu i ubijali. Tamo je Neron, čudovište okrutnosti i poroka, koji promatra radost i uzvisivanje onih koje je nekada mučio i u čijim je najtežim mukama nalazio sotonsko zadovoljstvo. Tamo je njegova majka da se osvjedoči o posljedicama svog vlastitog djela, da vidi kako je zao biljeg karaktera prenesen na njezina sina, strasti što ih je poticala svojim utjecajem i primjerom, urodio zločinima koji su zgrozili svijet.
Tamo su papini svećenici i prelati, koji su tvrdili da su Kristovi poslanici, a koristili su sprave za mučenje, tamnicu i lomače da zavladaju savješću Božjeg naroda. Tamo su ponositi pontifi koji su se uzdizali iznad Boga i usudili se promijeniti Zakon Svevišnjega. Ovi samozvani crkveni oci moraju položiti račun Bogu, što bi rado izbjegli. Prekasno uviđaju da je Svemogući ljubomoran na svoj Zakon i da nikoga neće osloboditi krivnje. Sad shvaćaju da Krist poistovjećuje svoje interese s interesima svog napaćenog naroda; osjećaju silu Njegovih riječi: „Meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće.“ (Matej 25,40)
Čitav grešni svijet stoji na Božjem sudu pod optužbom za veleizdaju protiv vladavine Neba. Nemaju nikoga da ih zastupa; nemaju izgovora, i protiv njih je izrečena presuda vječne smrti.
Sada je svima jasno da plaća za grijeh nije plemenita samostalnost i vječni život, nego ropstvo, propast i smrt. Zli uviđaju što su izgubili zbog svog buntovničkog života. Kad im je bila ponuđena, oni su prezreli izvanredno veliku i vječnu slavu; a kako im sad poželjno izgleda! „Sve to“, jadikuje izgubljena duša, „mogao sam imati; ali ja sam to odlučio odbaciti. Kakve li zaslijepljenosti! Dao sam mir, sreću i čast u zamjenu za nesreću, sramotu i očaj.“ Svi uviđaju da je njihovo isključenje s Neba pravično. Svojim su životom izjavili: „Nećemo da ovaj [Isus] zavlada nad nama!“ (Luka 19,14)
Zli su kao u zanosu promatrali krunidbu Božjeg Sina. Vide u Njegovim rukama ploče božanskog Zakona, naredbe koje su prezirali i kršili. Svjedoci su provale divljenja, ushita i obožavanja spašenih i kad zvuci glazbe preplave golemo mnoštvo izvan grada, svi jednoglasno uzvikuju: „Velika su i divna tvoja djela, Gospodaru, Bože, Svemogući! Pravedni su i ispravni tvoji putovi, Kralju naroda!“ (Otkrivenje 15,3) i padajući ničice, klanjaju se Knezu života.
Sotona izgleda paraliziran dok gleda Kristovu slavu i veličanstvo. Onaj koji je nekada bio kerub zaštitnik, sjeća se odakle je pao. Sjajni seraf, „sin Zorin“, kako se promijenio, kako se pokvario! Zauvijek je isključen iz nebeskog savjeta u kojemu je nekada bio poštovan. Sad vidi drugoga gdje stoji blizu Oca, zastirući Njegovu slavu. Vidi kako jedan anđeo visoka stasa i veličanstvene pojave polaže krunu na Kristovu glavu i zna da je on mogao uživati uzvišeni položaj ovog anđela.
Prisjeća se zavičaja svoje nevinosti i čistoće, mira i zadovoljstva što ih je uživao sve dok nije počeo gunđati protiv Boga i zavidjeti Kristu. Njegove optužbe, njegova pobuna, njegove prijevare kako bi stekao naklonost i podršku anđela, njegovo uporno odbijanje da učini bilo kakav napor da se vrati kako bi mu Bog oprostio – sve to oživljuje pred njim. Razmišlja o svom djelovanju među ljudima i njegovim posljedicama – neprijateljstvu čovjeka prema bližnjemu, strašnom uništavanju života, usponu i padu kraljevstava, obaranju prijestolja, dugom nizu buna, sukoba i revolucija. Prisjeća se svojih stalnih napora da spriječi Kristovo djelo i čovjeka spusti sve niže i niže. Uviđa da su njegove paklene zavjere bile nemoćne da unište one koji su se pouzdali u Isusa. Dok promatra svoje kraljevstvo, plod svojega truda, vidi samo neuspjeh i propast. On je naveo mnoštvo da povjeruje kako će lako osvojiti Božji Grad, ali zna da to nije istina. Uvijek bi iznova, tijekom velikog sukoba, bio poražen i prisiljen na uzmak. On i predobro poznaje moć i veličanstvo Vječnoga.
Veliki buntovnik je uvijek imao cilj opravdati sebe i dokazati da je božanska vladavina odgovorna za pobunu. Tom je cilju on podredio sve snage svog moćnog uma. Radio je promišljeno i sustavno, s velikim uspjehom, navodeći golemo mnoštvo da prihvati njegovo tumačenje velikog sukoba koji se tako dugo odvijao. Tisućama je godina ovaj vrhunski zavjerenik podmetao laž namjesto istine. Ali sada je došao trenutak da pobuna konačno bude ugušena, a Sotonina povijest i karakter razotkriveni. U svom posljednjem velikom pokušaju da svrgne Krista, uništi Njegov narod i zauzme Božji Grad, davni varalica je u cijelosti raskrinkan. Oni koji su se udružili s njime uviđaju potpuni neuspjeh njegova pothvata. Kristovi sljedbenici i vjerni anđeli vide svu veličinu njegovih spletaka protiv Božje vladavine. On je predmet sveopćeg gnušanja.
Sotona uviđa da ga je njegova svojevoljna pobuna učinila neprikladnim za Nebo. On je svoje snage uvježbao za borbu protiv Boga. Čistoća, mir i nebeski sklad bili bi za njega najveće mučenje. Sad su utihnule njegove optužbe protiv Božjeg milosrđa i pravednosti. Sramota kojom je nastojao osramotiti Jahvu sada je u cijelosti pala na njega. I sada se Sotona klanja i priznaje pravednost osude koja mu je određena.
„Tko da te, Gospodaru, ne poštuje i tvoje ime ne slavi? Ti si, naime, jedini svet; da, svi će narodi doći i pokloniti se pred tobom, jer si pokazao svoja pravedna djela.“ (Otkrivenje 15,4) Sad je razjašnjeno svako pitanje o istini i zabludi koje se pojavilo u dugotrajnom sukobu. Posljedice pobune, plodovi odbacivanja božanskih propisa izloženi su pogledu svih razumnih stvorenja. Cijelom svemiru prikazano je djelovanje Sotonine vladavine nasuprot Božjoj vladavini. Sotonu su osudila njegova vlastita djela. Božja mudrost, Njegova pravednost i dobrota sada su u cijelosti opravdani. Sada je jasno da je On svaki svoj postupak u velikom sukobu učinio držeći u vidu vječno dobro svog naroda i svih svjetova što ih je stvorio. „Neka te slave, Jahve, sva djela tvoja i tvoji sveti nek te blagoslivlju.“ (Psalam 145,10) Povijest grijeha će za svu vječnost stajati kao svjedok da je sreća svih bića koja je On stvorio vezana uz postojanje Božjeg zakona. Imajući pred očima sve činjenice velikog sukoba, čitav svemir, i vjeran i pobunjen, jednoglasno objavljuje: „Pravedni su i ispravni tvoji putovi, Kralju naroda!“ (Otkrivenje 15,3)
Svemiru je bila jasno predočena velika žrtva koju su Otac i Sin učinili radi čovjeka. Došao je čas kad Krist zauzima položaj koji Mu s pravom pripada i kad biva postavljen iznad svakog poglavarstva, vlasti i imena. Pretrpio je križ i podnio sramotu zbog radosti koja mu je bila obećana – da će privesti k slavi mnoge sinove. Premda su bol i sramota bili neshvatljivo veliki, ipak su radost i slava veći. On promatra otkupljene, obnovljene na Njegovu sliku, svako srce sa savršenim otiskom božanskog, svako lice kako pokazuje sličnost sa svojim Kraljem. U njima vidi posljedicu patnje svoje duše i siti se njezinom spoznajom. Zatim glasom koji dopire do okupljenog mnoštva pravednih i zlih objavljuje: „Evo otkupljenih mojom krvlju! Za njih sam stradao, za njih sam umro, da bi oni mogli vječno prebivati u mojoj blizini.“ A od obučenih u bijele haljine oko prijestolja uzdiže se pjesma hvale: „Dostojno je Janje koje je zaklano da primi moć, bogatstvo, mudrost, snagu, čast, slavu i hvalu! „ (Otkrivenje 5,12)
Bez obzira što je Sotona bio prisiljen priznati Božju pravičnost i pokloniti se Kristovoj prevlasti, njegov karakter ostaje nepromijenjen. Ponovno provaljuje duh pobune, nalik silnoj bujici. Ispunjen ludilom odlučuje da ne odustane od velikog sukoba. Došlo je vrijeme za posljednju očajničku borbu s Kraljem Neba. Utrčava među svoje podanike i nastoji ih zapaliti vlastitom srdžbom i izazvati ih da odmah krenu u boj. Ali među bezbrojnim milijunima koje je naveo na pobunu nema nijednoga koji bi sada priznao njegovu vlast. Njegovoj je moći došao kraj. Zli su kao i Sotona ispunjeni istom mržnjom protiv Boga, ali uviđaju da je njihov slučaj beznadan, da ne mogu nadvladati Jahvu. Njihov bijes se sad okreće protiv Sotone i onih koji su bili njegova oruđa u prijevarama pa u demonskom bijesu sada kreću na njih.
Gospodin je rekao: „Jer svoje srce s Božjim izjednači, dovest ću, evo, na te tuđince najnasilnije među narodima. Isukat će mačeve na mudrost ti divnu, i ljepotu će ti okaljati, bacit će te u jamu. … Istrgoh te, kerube zaštitniče, isred ognjenoga kamenja… Na zemlju te bacih i predah te zemaljskim kraljevima da te prezrivo gledaju… Pretvorih te na zemlji u pepeo na oči onih što te motre… Jer ti strašilo posta, nestade zauvijek.“ (Ezekiel 28,6-8.16-19)
„Da, sva bojna obuća, svaki plašt krvlju natopljen, izgorjet će i bit će ognju hrana. … Jer razgnjevi se Jahve na sve narode, razjari se na svu vojsku njihovu. Izruči ih uništenju, pokolju ih predade.“ „Na grešnike će izlit žeravu i sumpor, vjetar ognjeni bit će dio njihove sudbine.“ (Izaija 9,4; 34,2; Psalam 11,6) Vatra pada od Boga s neba. Zemlja se kida; izvučena su oružja skrivena u njezinim dubinama. Proždirući plamenovi izbijaju iz svake razjapljene pukotine. Gore i same stijene. Došao je dan poput peći užaren. Počela se rastapaju u ognju, a Zemlja se sa svojim ostvarenjima više neće naći. (Malahija 3,19; 2. Petrova 3,10) Zemljina površina izgleda poput rastaljene mase – golemo ključalo ognjeno jezero. Vrijeme je suda i propasti bezbožnih ljudi – Gospodnji „dan odmazde, godina naplate da Sion osveti“. (Izaija 34,8)
Zli primaju svoju plaću na Zemlji. (Izreke 11,31) „Bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih – govori Jahve nad Vojskama.“ (Malahija 3,19) Neki su u trenutku uništeni, dok drugi pate više dana. Svi su kažnjeni „po djelima njihovim“. Budući da su grijesi pravednih preneseni na Sotonu, on će patiti ne samo za svoju osobnu pobunu već i zbog svih grijeha na koje je naveo Božji narod. Njegova će kazna biti daleko veća od kazne onih koje je prevario. Nakon uništenja svih koji su podlegli njegovim prijevarama, on će još živjeti i trpjeti. Zli će na kraju biti uništeni očišćujućom vatrom, korijen i grančice – Sotona korijen, a njegovi sljedbenici grančice. Plaćena je puna kazna prema Zakonu; zadovoljena je pravda, a Nebo i Zemlja, promatrajući sve to, objavljuju Jahvinu pravednost.
Zauvijek je završeno Sotonino djelo razaranja. Šest tisuća godina sprovodio je svoju volju, ispunjavajući Zemlju jadom i nanoseći bol cijelom svemiru. Sve je stvaranje uzdisalo u mukama. Sad su Božja stvorenja zauvijek oslobođena njegove prisutnosti i kušanja. „Počiva, miruje sva zemlja kličući od radosti. „ (Izaija 14,7) A od cijelog vjernog svemira uzdiže se usklik hvale i trijumfa. Čuje se kao „glas golemog mnoštva, kao šum mnogih voda, kao prasak jakih gromova: ‘Aleluja! jer se domognu kraljevstva Gospodin, naš Bog, Svemogući.’“ (Otkrivenje 19,6)
Dok je Zemlja bila obavijena plamenom uništenja, pravedni su bili sigurni u Svetom Gradu. Nad onima koji su dionici prvog uskrsnuća, druga smrt nema vlasti. Dok je Bog zlima oganj koji proždire, svome je narodu sunce i štit. (Otkrivenje 20,6; Psalam 84,11)
„Potom opazih novo nebo i novu zemlju, jer su iščezli prvo nebo i prva zemlja.“ (Otkrivenje 21,1) Vatra koja uništava grešnike čisti Zemlju. Nestaje svaki trag prokletstva. Nikakav „vječni pakao“ neće podsjećati otkupljene na strašne posljedice grijeha.
Ostaje samo jedan podsjetnik: naš Otkupitelj će uvijek nositi ožiljke raspeća. Na Njegovoj izranjenoj glavi, na Njegovim rebrima, rukama i nogama vidljivi su jedini tragovi okrutnog djela što ga je grijeh počinio. Gledajući Krista u Njegovoj slavi prorok kaže: „Zrake sijevaju iz njegovih ruku, ondje mu se krije sila.“ (Habakuk 3,4) Ta probodena slabina iz koje je potekao grimizni mlaz koji je pomirio čovjeka s Bogom – u njoj je Spasiteljeva slava, „ondje mu se krije sila“. „Velik kad spasava“, zahvaljuju ći žrtvi otkupljenja, On je imao moć da izvrši kaznu nad onima koji su prezreli Božje milosrđe. Znakovi Njegova poniženja su Njegova najveća čast; kroz vječna će vremena rane s Golgote isticati Njegovu veličinu i objavljivati Njegovu moć.
„I ti, Kulo stada, Ofele Kćeri sionske, opet će se tebi vratiti prijašnja vlast.“ (Mihej 4,8) Došlo je vrijeme koje su sveti ljudi sa čežnjom očekivali otkako je plameni mač protjerao prve ljude iz Edena – vrijeme „za otkupljenje onih što su postali Božje vlasništvo“. (Efežanima 1,14) Zemlja prvotno dana čovjeku kao njegovo kraljevstvo, koja je izdajom prešla u Sotonine ruke i tako dugo držana pod vlašću ovog moćnog neprijatelja, velikim je planom otkupljenja čovjeku vraćena. Sve što je grijehom izgubljeno, ponovno je obnovljeno.
„Da, ovako govori Jahve… koji je oblikovao i sazdao zemlju, koji ju je učvrstio i nije je stvorio pustu, već ju je uobličio za obitavanje.“ (Izaija 45,18) Božja prvotna namjera pri stvaranju je ostvarena kad je učinjena vječnim obitavalištem otkupljenih. „Zemlju će posjedovati pravednici i živjet će na njoj dovijeka. „ (Psalam 37,29)
Strah da buduća baština ne izgleda previše materijalno, naveo je mnoge na simbolično tumačenje upravo onih istina koje nas navode da u njoj vidimo svoj dom. Krist je svojim učenicima potvrdio da im ide pripremiti stanove u kući svog Oca. Oni koji prihvate učenja Božje riječi neće biti potpuno neupućeni u vezi s nebeskom domovinom. A ipak „što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube“. (1. Korinćanima 2,9) Ljudski jezik nije sposoban opisati nagradu pravednih. Ona će biti poznata samo onima koji je budu vidjeli. Nijedan ograničeni um ne može shvatiti slavu Božjeg Raja.
U Bibliji je baština spašenih nazvana domovinom. (Hebrejima 11,14-16) Tamo nebeski Pastir vodi svoje stado na izvore žive vode. Drvo života daje plod svakog mjeseca, a lišće stabla služi za lijek narodima. Tamo su potoci koji vječno žubore, bistri kao kristal, a uz njih lelujavo drveće baca svoje sjene na putove što ih je Gospodin pripravio za otkupljene. Tamo se prostrane ravnice protežu u prekrasne brežuljke, a Božje gore uzdižu svoje uzvišene vrhove. Na ovim će mirnim ravnicama tih živahnih potoka Božji narod, toliko dugo tuđinci i putnici, naći dom.
„Narod će moj prebivati u nastambama pouzdanim, u bezbrižnim počivalištima. … Više se neće slušat o nasilju u tvojoj zemlji, ni o pustošenju i razaranju na tvojem području. Zidine ćeš svoje nazivati Spasom, Slavom svoja vrata. … Gradit će kuće i stanovat u njima, saditi vinograde i uživati rod njihov. Neće se više graditi da drugi stanuju, ni saditi da drugi uživa… izabranici moji dugo će uživati plodove ruku svojih.“ (Izaija 32,18; 60,18; 65,21,22)
„Nek se uzraduje pustinja, zemlja sasušena, nek kliče stepa, nek ljiljan procvjeta. … Umjesto trnja rast će čempresi, umjesto koprive mirta će nicati. … Vuk će prebivati s jagnjetom, ris ležati s kozlićem… a djetešce njih će voditi. … Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj“, rekao je Gospodin. (Izaija 35,1; 55,13; 11,6.9)
U nebeskom ozračju ne može biti boli. Tamo više neće biti suza, ni pogrebnih povorki, ni znaka žalosti. „Smrti više neće biti; neće više biti ni tuge, ni jauka… jer stari svijet prođe.“ „I nijedan građanin neće reći: ‘Bolestan sam!’ Narodu što živi ondje krivnja će se oprostiti.“ (Otkrivenje 21,4; Izaija 33,24)
Tu je Novi Jeruzalem, prijestolnica slavne nove Zemlje, „kruna divna, i kraljevski vijenac na dlanu Boga svog“. „Njegov sjaj bijaše sličan dragom kamenu, prozirnom kamenu jaspisu. … Narodi će hoditi u njegovu svjetlu, zemaljski će kraljevi donijeti u nj svoju raskoš.“ Gospodin je rekao: „I klicat ću nad Jeruzalemom, radovat se nad svojim narodom.“ „Evo stana Božjeg među ljudima! On će stanovati s njima: oni će biti njegov narod, i on sam, Bog bit će s njima.“ (Izaija 62,3; Otkrivenje 21,11.24; Izaija 65,19; Otkrivenje 21,3)
U Božjem Gradu „neće više biti noći“. Nikome neće trebati, niti će tko zaželjeti počinak. Neće više biti umora u izvršavanju Božje volje i proslavljanju Njegova imena. Stalno ćemo osjećati jutarnju svježinu, nje nikada neće nestati. „I neće trebati ni svjetla od svjetiljke, ni svjetla od sunca, jer će nad njima svijetliti Gospodin, Bog.“ (Otkrivenje 22,5) Svjetlost sunca bit će nadmašena sjajem čije blještavilo neće biti bolno, a daleko će nadmašiti sjaj našeg sunčanog podneva. Slava Boga i Janjeta preplavljuje Sveti Grad svjetlošću koja ne blijedi. Otkupljeni će i bez sunčane svjetlosti hoditi u slavi vječnoga dana.
„Hrama ne vidjeh u njemu. Njegov hram, naime, jest Gospodin, Bog, Svemogući, i Janje.“ (Otkrivenje 21,22) Božji narod uživa prednost neposredne zajednice s Ocem i Sinom. „Sad vidimo u ogledalu, nejasno.“ (1. Korinćanima 13,12) Sad vidimo odraz Božjeg lika kao u ogledalu: u djelima prirode i Njegovom postupanju s ljudima; ali onda ćemo Ga vidjeti licem u lice, bez zasjenjujuće koprene među nama. Stajat ćemo pred Njim i promatrati slavu Njegova lica.
Tamo će otkupljeni spoznati kao što su spoznati. Tamo će osjećaji ljubavi i sućuti što ih je sam Bog usadio u dušu doći do najstvarnijeg i najljepšeg izražaja. Čista zajednica sa svetim bićima, skladan društveni život s blagoslovljenim anđelima i s vjernima svih vremena koji su prali svoje haljine i obijelili ih u Janjetovoj krvi, svete veze koje povezuju svu „čeljad i na nebesima i na zemlji“ (Efežanima 3,15) – sve to pridonosi sreći otkupljenih.
Tamo će besmrtni umovi s nepresušnim uživanjem proučavati čudesa stvaralačke moći, tajne spasonosne ljubavi. Tamo neće biti okrutnog, zavodljivog neprijatelja da navede na zaboravljanje Boga. Svaka sposobnost će se razviti, svako svojstvo povećati. Stjecanje znanja neće umarati um niti iscrpljivati životnu snagu. Tamo se mogu ostvariti najveći pothvati, dosegnuti najuzvišenije težnje, ispuniti najveće želje, i još uvijek će se pojaviti nove visine koje treba savladati, nova čuda za divljenje, nove istine za razumijevanje, novi predmeti da pokrenu sile uma, duše i tijela.
Otkupljenima će sva blaga svemira biti otvorena za istraživanje. Nevezani smrtnošću vinut će se neumornim letom u daleke svjetove – svjetove koji su bili obuzeti sućuti gledajući ljudske jade, a odzvanjali pjesmama radosti na vijest o nekoj spašenoj duši. Neizrecivim će se oduševljenjem djeca ove Zemlje upoznati s radošću i mudrošću bića koja nisu pala. Ona će podijeliti bogatstvo znanja i razumijevanja što su ga stekla tijekom vjekova razmišljajući o Božjim djelima. Nezamagljenim pogledom promatrat će slavu stvaranja – sunca, zvijezda i sustava, kako svi prema utvrđenom redu kruže oko Božjeg prijestolja. Na svemu, od najmanjeg do najvećeg, napisano je Stvoriteljevo ime i na svima se očituje bogatstvo Njegove moći.
I kako odmiču, godine vječnosti donosit će sve bogatija i slavnija otkrivenja o Bogu i Kristu. Kako napreduje znanje, tako će rasti ljubav, štovanje i sreća. Što ljudi više nauče o Bogu, to će biti veće njihovo divljenje prema Njegovom karakteru. Kako Isus pred njima otkriva bogatstvo otkupljenja i zadivljujuća dostignuća u velikom sukobu sa Sotonom, srca otkupljenih plamte snažnijom predajom i s još većim ushitom diraju strune zlatnih harfi, a tisuće se tisuća i nebrojeno mnogo glasova udružuje i prerasta u silan zbor hvale.
„I čuh sva stvorenja na nebu, na zemlji, pod zemljom i na moru sa svim bićima što se u njima nalaze gdje govore: ‘Onomu koji sjedi na prijestolju, i Janjetu: hvala, čast, slava i vlast u vijeke vjekova.’“ (Otkrivenje 5,13)
Veliki je sukob završen. Grijeha i grešnika više nema. Cijeli je svemir čist. Bilo neizmjerna svemira kuca istim otkucajem sklada i radosti. Od Njega koji je sve stvorio teče život, svjetlost i radost kroz prostranstva beskrajnog svemira. Od najmanjeg atoma do najvećeg svijeta, sve – živo i neživo, u svojoj nepomućenoj ljepoti i savršenoj radosti objavljuje da je Bog ljubav.