“Farizeji ga upitaše: ‘Kad će doći kraljevstvo Božje?’ On im odgovori: ‘Kraljevstvo Božje ne dolazi tako da se to može vidjeti; niti će se moći kazati: Evo ga ovdje ili eno ga ondje. Jer kraljevstvo je Božje među vama.’” (Luka 17,20.21)
Nebesko kraljevstvo može se osjetiti, ali ne i vidjeti. Unutarnji rad Božjeg Duha uspoređen je s kvascem. … Krist tom usporedbom ilustrira ljudsko srce. Kvasac istine, koji radi iznutra, otkrit će se u životu. Srce se mora očistiti od svake prljavštine, a čovjek opremiti crtama karaktera koje će ga osposobiti da obavlja službu za Boga u svim okolnostima. Taj proces je nevidljiv. Kvasac mijenja brašno u koje je dodan sve dotle dok se brašno ne pretvori u kruh. Isto tako i Božji Duh mora dovesti do korjenite promjene. Ne daju se nove osobine, već se temeljita promjena stvara upotrebom postojećih sposobnosti. Prirodne sklonosti se smekšavaju i obuzdavaju. Usađuju se nove misli, novi osjećaji i nove pobude. Ali dok se svaka osobina obnavlja, čovjek ne gubi svoj identitet. …
Pismo je velika sila u toj preobrazbi. Krist se molio: “Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina.” (Ivan 17,17) U ovom velikom djelu mi surađujemo s Bogom. Ljudsko oruđe treba surađivati s božanskom silom. …
Brašno u kojem je kvasac skriven prikazuje srce koje vjeruje i prihvaća Isusa. Krist ostvaruje načela koja samo On može unijeti u ljudsko srce. Svijet gleda na taj trenutak kao tajnu koju ne može objasniti. Sebični, srebroljubivi čovjek živi da bi jeo, pio i uživao u svojim svjetovnim dobrima. Ipak, nema vječnost u vidu. On gubi vječni svijet iz računice. Međutim, oni koji primaju istinu imaju vjeru koja radi po ljubavi i čisti dušu od svega što je osjetilno. Svijet ih ne poznaje jer oni u umu imaju vječne stvarnosti. Pokretačka sila koja u njima radi preobražava karakter. Obuzdavajući utjecaj s Neba radi kao kvasac skriven u brašnu. Isusova ljubav prodire u srce svojom otkupljujućom silom i zadobiva cijelo biće, dušu, tijelo i duh. (Manuscript 82, 26. lipnja 1898., “Kvasac istine”)