“Isus je onaj ‘kamen koji ste vi, graditelji, odbacili, a koji je postao ugaonim kamenom’. Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti.” (Djela 4,11.12)
Kada je Krista napustio veliki broj sljedbenika, Spasitelj je upitao Dvanaestoricu: “Zar ćete i vi otići?” Šimun Petar je odgovorio: “Gospodine, komu ćemo otići? … Ti imaš riječi vječnoga života.” (Ivan 6,67.68) Kristovo srce žalostilo je što su Ga ti ljudi ostavili zato što je znao da je vjera u Njegovo ime i Njegovo poslanje čovjekova jedina nada. Odlazak Njegovih sljedbenika za Isusa je bio poniženje. Oh, kako malo znaju ljudska bića o tuzi koja je ispunila srce beskonačne ljubavi kada se to dogodilo!
Nitko na svijetu nije nikada iskrenije čeznuo za uvažavanjem i društvom kao što je čeznuo Krist. Žudio je za suosjećanjem. Srce Mu je bilo ispunjeno bolnom željom da ljudska bića cijene Božji dar svijetu i proslave Ga tako što će vjerovati Njegovim riječima i otvoreno Mu iznositi hvalu. “Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina, da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.” (Ivan 3,16)
Koliko su pune žaljenja bile riječi: “Zar ćete i vi otići?” Ganule su srca svih učenika, osim jednog. Taj učenik bio je Juda. On je imao srce samo za novac. Njegova najveća želja bila je da bude najveći.
Učenici su mogli reći: “Gospodine, komu ćemo otići? Ti imaš riječi vječnoga života.” Razmislite tko je bio Krist. Sin Višnjega, pa ipak Čovjek boli i upoznat s patnjom. Jesmo li iskusili blagoslov kao posljedicu potpunog povjerenja u Njega i što Ga proslavljamo stalnim pokazivanjem ljubavi i posvećenosti? Krist je gladan plodova — plodova koji će utažiti Njegovu glad duše radi nas. Njegova je želja da rađamo “mnogo rodova”.
Neka naše srce bude otvoreno za Njegovu ljubav. “Što, dakle, koristi čovjeku ako dobije cijeli svijet, a izgubi svoj život?” (Marko 8,36) Oh, kada budemo s razumijevanjem izgovarali riječi koje je izrekao Petar: “Gospodine, komu ćemo otići? Ti imaš riječi vječnoga života”, na nas će se spustiti predivni blagoslovi. (Letter 171, 29. lipnja 1905., Edsonu i Emmi White)