“Ne zovite urotom sve što narod ovaj urotom zove; ne bojte se čega se on boji i nemajte straha.” (Izaija 8,12)
Naš je posao da svijetu objavimo poruke prvog, drugog i trećeg anđela. U obavljanju svojih dužnosti ne trebamo podcjenjivati neprijatelja niti ga se bojati. Povezivanje s ljudima koji nisu naše vjere nije po Božjoj zapovijedi.
Prema svima koji odbijaju vjernost Bogu trebamo se postaviti ljubazno i učtivo, ali s njima se nikada ne trebamo dogovarati i savjetovati u vezi s ključnim interesima Božjeg djela jer to nije Gospodnji put. Kada svoje povjerenje damo Bogu, trebamo nepokolebljivo ići naprijed obavljajući Njegovo djelo nesebično i u poniznoj ovisnosti o Njemu, tako što ćemo posvetiti sebe i sve što se tiče naše sadašnjosti i budućnosti Njegovoj mudroj brizi. Od početka do kraja trebamo zadržati čvrsto pouzdanje u Gospodina imajući neprestano na umu da nebeske blagoslove nismo dobili zbog vlastite vrijednosti, već Kristove, i da vjerom u Njega primamo izobilnu Božju milost.
Molim se da moja braća u Kristu shvate da nam poruka trećeg anđela mnogo znači i da držanje pravog dana odmora treba biti znak koji razdvaja one što služe Bogu od onih koji Mu ne služe. Probudimo usnule i ravnodušne. Pozvani smo da budemo sveti i brižljivo izbjegavajmo ostavljanje dojma da čuvanje posebnih karakteristika naše vjere nema veliko značenje. Na nama počiva uzvišena obveza da zauzmemo odlučniji stav u obrani istine i pravednosti nego što smo zauzimali u prošlosti.
Crta razdvajanja između ljudi koji drže Božje zapovijedi i ljudi koji ih ne drže mora biti otkrivena s nepogrešivom jasnoćom. Boga trebamo proslavljati savjesno, marljivo koristeći sva sredstva da održimo zavjetni odnos s Njim kako bismo mogli primiti Njegove blagoslove — blagoslove koji su od velike važnosti za ljude koji će biti okrutno kušani. Ako ostavimo dojam da vjera i pobožnost nisu prevladavajuća sila u našem životu, teško ćemo obeščastiti Boga. (Letter 128, 6. srpnja 1902., Vijeću Generalne konferencije i Upravnom odboru Zdravstvene misije)