“Pa ipak, on dobro zna put kojim kročim! Neka me kuša: čist k’o zlato ću izići!” (Job 23,10)
Često je najbolji dokaz da smo na pravom putu što nas najmanji napredak stoji truda i što tama skriva našu stazu. Prema mojem iskustvu, najuzvišenije domete vjere možemo dosegnuti jedino kroz mrak i oblake. …
Za nas nije sigurno da njegujemo sumnje i strahove jer oni rastu kada na njih mislimo i o njima govorimo. Sklona sam posegnuti i uhvatiti Krista za ruku, kao što je učinio Njegov učenik kada je počeo tonuti u uzburkanom jezeru. Želim obaviti svoj posao vjerno pa kad stanem pred veliko, bijelo prijestolje i budem pozvana da odgovaram za sve što sam činila u tijelu, a što je zapisano u knjizi, da mogu vidjeti duše koje će tamo posvjedočiti da sam ih opomenula i preklinjala da pogledaju u Jaganjca Božjeg koji je uzeo grijeh svijeta.
Oh, hoće li tada biti duša spašenih mojim služenjem? Po Kristu sam pred ljudima otvarala vrata. “Gle, otvorio sam pred tobom vrata kojih nitko ne može zatvoriti.” (Otkrivenje 3,8).
Božji grad sa svim svojim privlačnostima govori: “Dođi.” Ako preklinjanjem, molitvama i upozorenjima uspijemo usmjeriti grešnika na put bijega i prikovati mu pozornost na nebeska vrata otvorena da ga prime, ako on vjerom shvati da ta otvorena vrata znače ulazak u život, onda smo sve postigli. Zemaljske privlačnosti će izblijedjeti, a nebeske pobijediti i opčiniti dušu. …
Prepreke koje nas zadržavaju da ne usavršimo kršćanski karakter nalaze se u nama samima. Isus ih može ukloniti. Križ koji traži od nas da nosimo stvorit će snagu u nama veću nego što ćemo je tim nošenjem potrošiti, i uklonit će naše najteže terete da bismo ponijeli Kristovo breme koje je lako. Tijekom obavljanja dužnosti moramo se suočiti sa sukobima i kušnjama. Krist nas je pozvao u slavu i vrlinu. Život koji je vlastitim stradanjem i smrću pripravio za nas, ne bi nas stajao boli ni žalosti da ga nikada nismo napustili. Svako samoodricanje i svaka žrtva koju podnesemo slijedeći Krista, predstavljaju brojne korake izgubljene ovce dok se vraća u svoje stado. (Letter 7, 22. srpnja 1877., Edsonu i Emmi White)