“Ako, naime, propovijedam Radosnu vijest, to mi ne daje pravo na slavu.” (1. Korinćanima 9,16)
Iskreno obraćenje svakodnevno nas dovodi u zajednicu s Bogom. Bit će kušnji na putu i snažne matice ispod površine odvlačit će nas od Boga i vući u naše negdašnje stanje ravnodušnosti i grešnog zaboravljanja na Boga. Nijedno ljudsko srce ne može ostati snažno bez božanske milosti. Nijedan čovjek ne može ostati obraćen ako se ne pobrine o sebi i ako se Gospodar ne pobrine za njega. Ako se srce čvrsto ne drži Boga i ako Bog čvrsto ne drži čovjeka, čovjek će postati samouvjeren i uzdići će se i sigurno će se saplesti i pasti. Božja sila po vjeri bila je Pavlovo pouzdanje. “Živim — ali ne više ja,” uzvikuje on u svojoj poniznosti, “nego Krist živi u meni.” (Galaćanima 2,20) “Ja stoga tako trčim, ne kao u nepouzdano; tako dajem udarce, ne kao onaj koji mlati vjetar. Naprotiv, ja bijem svoje tijelo i vučem ga kao roba, da sam ne budem odbačen pošto sâm drugima propovijedao.” (1. Korinćanima 9,26.27)
Pavao je bio u takvom neprestanom strahu da će ga nadjačati njegove zle sklonosti da se stalno borio s odlučnim otporom, s razuzdanim željama i strastima. Ako je veliki apostol drhtao suočen sa svojom slabošću, tko se ima pravo hvalisati i osjećati samopouzdano? U trenutku kada počnemo osjećati samodovoljnost i samouvjerenost, u opasnosti smo od sramotnog neuspjeha.
Naša je jedina sigurna obrana protiv upornog griješenja molitva, svakidašnja i neprestana. Ne da jednog dana budemo gorljivi, a drugog nemarni, već da budnošću i ustrajnošću oživimo svoj odnos s Bogom. Molitva je nužna i ne bismo trebali čekati da se pojave osjećaji, već se trebamo moliti, ozbiljno se moliti, sviđalo se to nama ili ne. Nebo je otvoreno za naše molitve. Molitva je kanal koji prenosi našu zahvalnost i čežnju duše za božanskim blagoslovom pred Božje prijestolje, kako bi nam se vratile u osvježavajućim pljuskovima božanske milosti. Kod mnogih se taj kanal zaledi, a onda se veza s Nebom prekida. … Oh, kada bismo više vremena provodili na koljenima a manje u planiranju za sebe i razmišljanju kako bismo mogli učiniti nešto veliko! (Letter 52, 25. rujna 1874., Edsonu i Emmi White)