“Isus joj odgovori: ‘Kad bi ti znala za dar Božji i tko je onaj koji ti veli: Daj mi piti, ti bi u njega iskala i dao bi ti žive vode.’” (Ivan 4,10)
Ova je poruka sasvim sigurno namijenjena nama kao i toj ženi iz Samarije. Ona odzvanja kroz vjekove: “Kad bi ti znala za dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega iskala i dao bi ti žive vode.” Urežite to u svoj um. Svaka duša treba postati svjesna svojih duhovnih potreba. …
Ima mnogo onih koji ne znaju za dar Božji. Oni govore o istini, govore o Nebu i pobožnosti, govore o vjeri, ali je ne poznaju. Ne znaju u praktičnom smislu što vjera znači, niti što znači uzdati se u Boga i piti živu vodu iz dana u dan.
Ima li ikoga … tko je žedan žive vode i koji razmišlja: O, kad bih je mogao naći! Gledam nadesno, a ona nije tamo, gledam nalijevo i ne nalazim je. Gledam ispred i iza sebe i još uvijek ne mogu pronaći svojega Spasitelja. Želite li znati kako da Ga nađete? Priđite Mu upravo tako nevoljni i ovisni kao što jeste, u jednostavnosti malog djeteta, s punim povjerenjem kakvo dijete ima u svoje roditelje, i zamolite svojega Spasitelja da se sažali na vas u vašoj velikoj potrebi. Kažite Mu da želite vodu spasenja. …
Ako ne pijemo od vode koju nam Krist daje, ne možemo poboljšati ni svoje prilike ni prilike onih koji nas okružuju. Jedino ako smo ispunjeni milošću koju nam Isus Krist daruje, i koju nam pruža, bit će zadovoljene potrebe duša koje ginu.
To što je bila Samarijanka, nije bio razlog da ta žena ne upozna Krista, jer je On došao spasiti Samarijance isto kao i Židove. Kod Njega nema odbačenih niti posebno povlaštenih ljudi. On je došao ukloniti grijehe čitavog svijeta i spreman je to učiniti za sve, Židove i pogane. To se mora učiniti za nas da bismo mogli doći na Nebo. Moramo dopustiti da naše grijehe ukloni Onaj u kome nije bilo grijeha. On je nositelj naših bezakonja. (Manuscript 18, 19. listopada 1895.)