“Kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život…” (Matej 7,14)
Stanovništvo Palestine u Kristovo doba živjelo je u utvrđenim gradovima koji su većinom bili podignuti na brežuljcima i gorama. Vratima koja su se zatvarala pri zalasku sunca prilazilo se strmim, kamenitim putovima. Putnik koji bi se u smiraj dana vraćao kući, često je morao ubrzati korak i žurno se uspeti uz veliku uzbrdicu da bi stigao do vrata prije mraka. Tko bi zakasnio, ostao bi izvan zidova.
Uzak, strm put koji vodi domu i odmoru poslužio je Isusu kao dojmljiva slika kršćanskoga puta. Tijesan je put koji sam vam pokazao, rekao je, a kroz vrata je teško proći jer zlatno pravilo isključuje uznositost i sebičnost. Postoji, istina, i prostran put, ali on završava propašću. Ako se želite penjati putom duhovnog života, morat ćete se stalno uspinjati. Taj put vodi prema goree. Morat ćete ići s manjinom, jer će većina izabrati put koji vodi prema dolje.
Putom smrti može ići svaki pripadnik ljudskoga roda sa svom svojom svjetovnošću, sebičnošću, ohološću, nepoštenjem i moralnom izopačenošću. Na njemu ima mjesta za sva ljudska mišljenja i učenja i dovoljno prostora da se svatko povodi za svojim sklonostima, čineći sve što mu nalaže njegovo samoljublje. Da bi krenuo u propast, čovjek ne mora tražiti put, jer su vrata široka, a i put je prostran, pa noga sama skreće na stazu koja završava smrću.
Ali tijesan je put koji vodi u život, a vrata su uska. Ako ste prionuli uz neki grijeh, uvidjet ćete da je put pretijesan da biste prošli. Želite li krenuti Gospodnjim putom, morate odbaciti svoje putove, svoju volju i svoje zle navike i običaje. Tko hoće služiti Kristu, ne može slijediti shvaćanja ovoga svijeta niti udovoljavati svjetovnim mjerilima. Put prema Nebu tijesan je za ugledne i bogate da se njime svečano voze, preuzak je za igre sebičnih ambicija, prestrm i neravan da se njime uspinju oni koji vole udobnost. Kristov život bio je naporan rad, strpljenje, požrtvovnost, poniženje, siromaštvo i protivljenje grešnika, a to mora biti i naš put želimo li stupiti u Božji raj.
Ipak, iz toga ne smijemo zaključiti da je put koji vodi prema gore mučan, a onaj koji vodi prema dolje lagan. Po cijelom putu što vodi u smrt nalaze se bol i patnja, ima tuge i razočaranja, stoje upozorenja da se ne ide dalje. Božja ljubav otežava neposlušnima i samovoljnima da se sami unište. Istina, Sotona čini sve da bi se svoju stazu prikazao privlačnom, ali to je prijevara. Na putu zla ima gorkog kajanja i razornih briga. Možemo pomisliti da je povođenje za ohološću i svjetovnim ambicijama ugodno, ali kraj im je bol i jad. Sebični planovi mogu davati laskava obećanja i buditi nadu u uživanje, ali ćemo ustvrditi da nam je sreća zatrovana, a život zagorčan nadama u čijemu središtu smo mi sami. Vrata puta prema dolje mogu biti okićena cvijećem, ali je put trnovit. Svjetlost nade, koja sja na njegovu početku, gubi se u tami očaja, a duša koja ide tim putom spušta se u sjenu beskrajne tame.
“Uvid u dobro pribavlja milost, a put bezakonika hrapav je”, ali su putovi mudrosti “putovi miline, i sve su njene staze pune spokoja” (Izreke 13,15; 3,17). Svako djelo poslušnosti Kristu i samoodricanja zbog Njega, svaka hrabro podnesena nevolja i svaka pobjeda nad kušnjom koraci su na putu prema slavi i konačnoj pobjedi. Izaberemo li Krista za svojega Vodiča, On će nas pouzdano voditi. Ni najveći grešnik ne mora zalutati. Nijedna duša koja dršćući traži ne mora promašiti put obasjan čistim i svetim svjetlom. Iako je put tako uzak i svet da se na njemu ne može trpjeti grijeh, pristup na nj omogućen je svima, da nitko tko sumnja i strepi ne bi mogao reći: “Bog ne mari za mene.”
Put može biti neravan, a uspon strm. Može biti provalija s desne i s lijeve strane. Možda ćemo na svojemu putu morati podnositi teške napore. Kad se umorimo i poželimo predahnuti, možda ćemo morati s naporom ići dalje. Možda ćemo se morati boriti kad izgubimo snagu, a kad budemo obeshrabreni, morat ćemo se i dalje nadati. Ali s Kristom, svojim Vodičem, ipak ćemo konačno stići u željenu luku. Sâm Krist prošao je prije nas tim mučnim putom i poravnao stazu našim nogama.
Uzduž cijelog strmoga puta što vodi u vječni život izvori su radosti za osvježavanje umornih. Oni što idu putovima mudrosti, neizmjerno su radosni i u nevolji, jer Onaj koga njihova duša ljubi, iako nevidljiv, ide pokraj njih. Pri svakom koraku naviše sve jasnije osjećaju dodir Njegove ruke, blistavije zrake slave Nevidljivoga padaju na njihov put pri svakom koraku, a njihove pjesme hvale dostižu sve više tonove da bi se sjedinile s pjesmama anđela pred prijestoljem. “A pravednička je staza kao svjetlost svanuća, koja je sve jasnija do potpunog dana.” (Izreke 4,18)
“Trudite se — reče im — da uđete na tijesna vrata…” (Luka 13,24)
Zakašnjeli putnik, u žurbi da stigne na gradska vrata prije zalaska sunca, nije smio skretati s puta ni zbog kakvih usputnih privlačnosti. Sve njegove misli bile su usmjerene k jedinom cilju: proći kroz vrata. Ista usredotočenost na cilj, kaže Isus, traži se i u kršćanskom životu. Otkrio sam vam slavu karaktera. To je prava slava mojega kraljevstva koje ne obećava zemaljske posjede, a ipak je vrijedno vaših najusrdnijih čežnji i napora. Nisam vas pozvao da se borite za vrhovnu vlast nekog velikog svjetskog kraljevstva, ali nemojte iz toga zaključiti da neće biti bitaka u kojima ćete se boriti ni pobjeda koje ćete morati postići. Nalažem vam da se trudite, da se borite kako biste ušli u moje duhovno kraljevstvo.
Kršćanski život je bitka i napredovanje. Ali pobjeda koju treba izvojevati ne postiže se ljudskom snagom. Poprište sukoba je područje srca. Bitka koju moramo voditi — najveća koju je čovjek ikad vodio — to je pokoravanje Božjoj volji, podčinjavanje srca vrhovnoj vlasti ljubavi. Stara narav, rođena od krvi i tjelesne volje, ne može naslijediti Božje kraljevstvo. Naslijeđene sklonosti i stečene navike moraju biti odbačene.
Tko odluči ući u duhovno kraljevstvo, uvidjet će da su se sve sile i strasti njegove nepreporođene naravi, potpomognute silama kraljevstva tame, okrenule protiv njega. Sebičnost i oholost ustat će protiv svega što bi ih prikazivalo kao grešne. Ne možemo sami po sebi pobijediti zle želje i navike koje se bore za prevlast, niti možemo svladati moćnoga neprijatelja koji nas drži u ropstvu. Jedino nam Bog može osigurati pobjedu. On želi da upravljamo sobom, svojom voljom i svojim putovima, ali ne može djelovati u nama bez našega pristanka i suradnje. Božanski Duh djeluje preko sposobnosti i sila danih čovjeku. Svojim snagama trebamo surađivati s Bogom.
Pobjeda se ne može postići bez usrdne molitve i stalne poniznosti. Nitko ne smije prisiljavati našu volju da surađuje s božanskim oruđima, nego se ona mora dragovoljno podčiniti. Kad bi vam se utjecaj Božjega Duha mogao nametnuti u stostruko većoj mjeri, to vas ne bi učinilo kršćanima i dostojnim podanicima Neba. Sotonino uporište ne bi bilo razoreno. Volja mora biti stavljena na stranu Božje volje. Sami po sebi niste sposobni pokoriti Božjoj volji svoje nakane, želje i sklonosti, ali ako “želite željeti”, Bog će obaviti to djelo umjesto vas rušeći pomisli i svaku visinu što se podižu protiv “priznanja Boga” i zarobljavajući “svaku misao na poslušnost Kristu”. (2. Korinćanima 10,4.5) Gradit ćete svoje spasenje sa strahom i drhtanjem. “Bog je, naime, onaj koji proizvodi u vama i htjenje i djelovanje da mu se možete svidjeti.” (Filipljanima 2,12.13)
Mnogi su privučeni Kristovom ljepotom i nebeskom slavom, ali ustuknu kad doznaju uvjete pod kojima sve to može postati njihovo. Na širokom putu nisu potpuno zadovoljni stazom kojom idu. Čeznu za oslobađanjem od robovanja grijehu i nastoje se vlastitom snagom suprotstaviti svojim grešnim navikama. Pogledavaju prema tijesnom putu i uskim vratima, ali sebična zadovoljstva, ljubav prema svijetu, oholost i neposvećena ambicija podižu zapreku između njih i Spasitelja. Odreći se svoje volje, predmetâ ljubavi što su ih sami izabrali ili za kojima teže, zahtijeva žrtvu pred kojom oklijevaju, zastaju i vraćaju se natrag, “… jer će mnogi… tražiti da uđu, ali neće moći”. (Luka 13,24) Oni žele dobro, ulažu i određen napor da ga steknu, ali ga nisu izabrali. Nisu ga čvrsto nakanili steći po svaku cijenu.
Želimo li pobijediti, jedina nada nam je sjediniti svoju volju s Božjom voljom i raditi u suradnji s Bogom, iz trenutka u trenutak i iz dana u dan. Ne možemo ostati onakvi kakvi jesmo, a ipak ući u Božje kraljevstvo. Ako ikad postignemo svetost, to će biti kad se odreknemo sebe i prihvatimo Kristov um. Oholost i samodostatnost moraju biti razapete. Jesmo li voljni platiti cijenu koja se od nas traži? Jesmo li spremni svoju volju potpuno uskladiti s Božjom voljom? Sve dok to ne budemo htjeli, preobražavajuća Božja milost neće se pokazati u nama.
Moramo se upustiti u borbu “koja snažno očituje svoju silu u meni”. “Zato se i trudim i borim”, rekao je apostol Pavao, “prema njegovoj djelotvornosti…” (Kološanima 1,29)
U odlučujućem trenutku svojega života Jakov se povukao na molitvu. Bio je ispunjen samo jednom mišlju — izmoliti preobražaj karaktera. Dok je iznosio svoje potrebe Bogu, neki neprijatelj, kako je on pretpostavljao, stavio je ruku na njega i on se čitavu noć hrvao boreći se za život. Ali težnja njegove duše nije se izmijenila ni usred životne opasnosti. Kad mu je snaga već bila na izmaku, Anđeo je upotrijebio svoju božansku moć. Po tome dodiru Jakov je prepoznao Onoga s kime se borio. Ranjen i bespomoćan, pao je na Spasiteljeve grudi moleći blagoslov. Nije se dao odbiti niti je prestajao moliti, a Krist je uslišao molbu njegove bespomoćne, pokajničke duše, kako je i obećao: “Ili u moje nek dođe okrilje, neka sklopi mir sa mnom, mir neka sklopi sa mnom.” (Izaija 27,5) Jakov je odlučno zahtijevao: “Neću te pustiti dok me ne blagosloviš.” (Postanak 32,26) Onaj s kojim se patrijarh hrvao nadahnuo ga je duhom ustrajnosti, On mu je dao i pobjedu i promijenio mu ime Jakov u Izrael: “Više se nećeš zvati Jakov, nego Izrael, jer si se hrabro borio i s Bogom i s ljudima, i nadvladao si.” (Postanak 32,29) Ono što je uzalud nastojao postići vlastitom snagom, stekao je predanošću i čvrstom vjerom. “Vi ste, dječice, od Boga i vi ste ih pobijedili, jer je veći onaj koji je u vama nego onaj koji je u svijetu.” (1. Ivanova 5,4)
“Čuvajte se lažnih proroka…” (Matej 7,15)
Pojavit će se lažni proroci koji će vas nastojati odvući s tijesnog puta i od uskih vrata. Čuvajte ih se! Iako dolaze u ovčjem runu, unutra su grabežljivi vuci! Isus daje znak po kojemu se lažni učitelji razlikuju od pravih: “Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima. Zar se s trnja bere grožđe ili s drače smokve?” (Matej 7,16)
Nije nam naloženo prosuđivati ih po njihovim slatkorječivim govorima i zvučnim izjavama. Treba ih prosuđivati Božjom riječju. “Uza Zakon! Uza svjedočanstvo! Tko ne rekne tako, zoru neće dočekati.” “Prestani, sine moj, slušati naputke koji odvode od riječi spoznaje!” (Izaija 8,20; Izreke 19,27) Kakvu vijest donose ti proroci? Navodi li vas ta vijest da štujete Boga i da Ga se bojite? Je li vas ponukala da pokažete ljubav prema Bogu vjernošću Njegovim zapovijedima? Ako ne uviđaju važnost moralnog Zakona, ako se olako odnose prema božanskim propisima, ako prestupaju jednu od Njegovih najmanjih zapovijedi i tako uče ljude, bit će bezvrijedni u očima Neba. Sigurno nemaju nikakvih prava na svoje zvanje. Samo nastavljaju isto djelo koje je otpočeo knez tame, Božji neprijatelj.
Ne pripadaju Kristu svi koji se hvale Njegovim imenom i nose Njegov znak. Mnogi koji su učili u moje ime, kaže Isus, bit će na kraju “nađeni prelaganima”. “Mnogi će mi reći u onaj dan: ‘Gospodine! Gospodine, zar nismo pomoću tvoga imena prorokovali, pomoću tvoga imena izgonili zle duhove, pomoću tvoga imena čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao. Odlazite od mene, zlotvori!’” (Matej 7,22.23)
Neki ljudi vjeruju da imaju pravo i kad ga nemaju. Dok Krista proglašavaju svojim Gospodinom i u Njegovo ime, prema vlastitoj izjavi, čine velika djela, zapravo su sluge nepravde. “I hrle k tebi kao na zbor narodni; i narod moj sjeda preda te i sluša tvoje riječi, ali ih ne izvršuje: naslađuju se njima u ustima, a srce im ide za nepravednim dobitkom.” Onaj koji objavljuje Božju riječ njima je “kao slatka pjesma uz glazbu otpjevana glasom umilnim: riječi ti slušaju, ali ih ne izvršuju”. (Ezekiel 33,31.32)
Sama tvrdnja da smo Kristovi učenici nema nikakve vrijednosti. Vjera u Krista, koja spašava dušu, nije ono što mnogi tvrde da jest. “Vjerujte, vjerujte”, kažu, “i ne trebate držati Zakon!” Ali vjerovanje koje nas ne vodi poslušnosti samo je privid. Apostol Ivan kaže: “Tko tvrdi: ‘Poznajem ga’, a ne vrši njegovih zapovijedi, lažac je, i u njemu nema istine.” (1. Ivanova 2,4) Neka nitko ne misli da osobite više sile ili čudesne pojave trebaju biti dokaz vjerodostojnosti njihovog rada ili stavova koje zastupaju. Kad netko s podcjenjivanjem govori o Božjoj riječi, a svoje dojmove, osjećaje i iskustva stavlja iznad božanskog mjerila, možemo biti sigurni da u njemu nema svjetlosti.
Poslušnost je dokaz da smo Kristovi učenici. Držanje zapovijedi pokazuje iskrenost ljubavi koju ispovijedamo. Ako učenje koje prihvatimo uništava grijeh u srcu, čisti dušu od prljavštine i rađa rodove svetosti, možemo znati da je to Božja istina. Kad se u našemu životu otkrivaju dobrohotnost, ljubaznost, nježnost i suosjećanje, kad se naše srce ispunjava radošću što činimo dobro, kad uzdižemo Krista, a ne sebe — možemo znati da je naša vjera prava. “Ako vršimo njegove zapovijedi, po tom znamo da ga poznajemo.” (1. Ivanova 2,3)
“Udari pljusak, navališe potoci, dunuše vjetrovi i jurnuše na kuću, ali ona se ne sruši, jer je sagrađena na litici.” (Matej 7,25)
Ljudi su bili ganuti Kristovim riječima. Privukla ih je božanska ljepota načela istine. Slušali su Kristove ozbiljne opomene kao glas Boga koji ispituje srca. Njegove riječi udarile su u sâm korijen njihovih stavova i mišljenja. Pokoriti se Njegovu učenju značilo je potpuno izmijeniti način razmišljanja i djelovanja. To bi ih sukobilo s njihovim vjerskim učiteljima, jer bi prouzročilo rušenje cijeloga zdanja što su ga podizali naraštaji rabinâ. Iako su Kristove riječi našle mjesta u srcima ljudi, samo su ih rijetki bili spremni prihvatiti kao vodilje u životu.
Isus je završio svoju propovijed na Gori slikom kojom je dojmljivo upozorio na važnost sprovođenja Njegovih riječi u djelo. U mnoštvu koje se tiskalo oko Spasitelja bilo je mnogih koji su cijeli svoj život proveli u blizini Galilejskog jezera. Dok su sjedili na obronku Gore slušajući Kristove riječi, mogli su vidjeti doline i tjesnace kroz koje su gorski potoci pronalazili put do mora. Ljeti bi često sasvim nestali ostavivši samo suho i prašnjavo korito. Ali kad se zimske oluje razbjesne nad bregovima, rijeke se pretvaraju u divlje i pobješnjele bujice koje ponekad preplavljuju doline odnoseći sve pred sobom. Voda odnosi kolibe što su ih seljaci podignuli u zelenoj ravnici, naizgled izvan dosega opasnosti. Ali visoko na brežuljcima bilo je kuća podignutih na stijeni. U nekim dijelovima zemlje kuće su bile izgrađene od kamena, pa su već više od tisuću godina uspješno odolijevale burama. Bile su podignute napornim radom i uz mnogo poteškoća. Prilaz tim kućama nije bio lak, a njihov je položaj bio neprivlačniji od položaja kuća u zelenoj ravnici. Ali bile su utvrđene na kamenu, pa su vjetrovi, vode i oluje uzalud navaljivali na njih.
“Svatko tko sluša ove moje riječi i izvršava ih, može se usporediti s čovjekom koji je sagradio svoju kuću na litici”, rekao im je Isus. Stoljećima prije toga prorok Izaija je pisao: “Sahne trava, vene cvijet, ali riječ Boga našega ostaje dovijeka” (Izaija 40,8), a Petar je mnogo godina nakon propovijedi na Gori, navodeći te riječi proroka Izaije, dodao: “A to je ta riječ koja vam je naviještena kao Radosna vijest.” (1. Petrova 1,25) Božja riječ je jedina stalnost koju naš svijet poznaje; ona je siguran temelj. “Nebo će i zemlja proći”, rekao je Isus, “ali riječi moje neće proći.” (Matej 24,35)
Velika načela Zakona, velika načela same Božje naravi iznesena su riječima koje je Krist izgovorio na Gori. Tko gradi na njima, gradi na Kristu, Stijeni vjekova. Primajući Riječ, primamo Krista. Samo oni koji tako primaju Njegove riječi, grade na Njemu. “Nitko, naime, ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je već postavljen, a taj je Isus Krist.” (1. Korinćanima 3,11) “Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti.” (Djela 4,12) Krist, Riječ, objava Boga — izraz Njegova karaktera, Njegova Zakona, Njegove ljubavi i Njegova života — jedini je Temelj na kojemu se može izgraditi postojan karakter.
Slušajući Božju riječ, gradimo na Kristu. Nije pravedan onaj tko se samo raduje pravdi, nego onaj tko je čini. Svetost nije zanos, nego posljedica potpune predaje Bogu i ispunjavanja volje našeg nebeskog Oca. Kad su Izraelova djeca taborovala na granicama Obećane zemlje, nije im bilo dovoljno nešto znati o Kanaanu ili pjevati pjesme o njemu. Samo to ne bi im omogućilo da zaposjednu vinograde i maslinike u toj dobroj zemlji. Mogla je doista postati njihovo vlasništvo tek kad je osvoje, kad prihvate uvjete, kad pokažu živu vjeru u Boga, kad shvate da se Božja obećanja odnose na njih i kad poslušaju Njegove naredbe.
Religija se sastoji od ispunjavanja Kristovih riječi — ne zato da bismo stekli Božju naklonost, nego zato što smo, iako nezasluženo, primili dar Njegove ljubavi. Krist ne utemeljuje čovjekovo spasenje na njegovim tvrdnjama da vjeruje, nego na vjeri koja se vidi u pravednim djelima. Od Kristovih sljedbenika se očekuje da čine, a ne samo da govore. Karakter se izgrađuje upravo djelima. “Svi su oni koje vodi Božji Duh sinovi Božji.” (Rimljanima 8,14) Sinovi Božji su oni koje vodi Duh, a ne oni čija su srca dirnuta Duhom ili oni koji se katkad pokoravaju Njegovoj sili.
Želite li postati Kristovi sljedbenici, a ne znate kako biste počeli? Nalazite li se u tami i ne znate naći svjetlost? Idite za svjetlošću koju već imate. Odlučite u srcu poslušati ono što znate iz Božje riječi. Božja sila i sâm Njegov život nalaze se u Njegovoj Riječi. Ako je primite vjerom, Riječ će vam dati snage da je poslušate. Ako ne zanemarite svjetlost koju imate, dobit ćete veću svjetlost. Gradite na Božjoj riječi pa će vam karakter biti izgrađen po uzoru na Kristov.
Krist, pravi Temelj, živi je kamen. Njegov život prožima sve koji grade na Njemu “… te dopustite da se od vas samih kao živog kamenja sagradi duhovna kuća…” (1. Petrova 2,5) “U njemu sva zgrada, čvrsto povezana, raste u sveti hram u Gospodinu.” (Efežanima 2,21) Kamenje se sjedinjuje s temeljom, jer isti život prožima sve. Takvu građevinu ne može srušiti nikakva oluja, jer:
Ono što s Bogom dijeli život,
S Njim će sve i nadživjeti.
Svaka građevina podignuta na drugom temelju, osim na Božjoj riječi, sigurno će pasti. Onaj tko gradi, slično Židovima Kristovog doba, na temelju ljudskih stavova i mišljenja, obreda i običaja koje su ljudi izmislili, ili na bilo kakvim djelima što ih može činiti ne oslanjajući se na Kristovu milost, podiže kuću svojega karaktera na nepostojanom pijesku. Bijesne oluje kušnjâ odnijet će pjeskovitu podlogu i ostaviti kuću kao ruševinu na obali vremena.
“Stog ovako govori Jahve Gospod… I uzet ću pravo za mjeru, a pravdu za tezulju. I tuča će vam zastrti sklonište od laži, a voda otplaviti skrovište.” (Izaija 28,16.17)
Ali milost se zalaže za grešnika. “Života mi moga — riječ je Jahve Gospoda — nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi! Obratite se, dakle, obratite se od zloga puta svojega! Zašto da umrete, dome Izraelov?” (Ezekiel 33,11) Glas koji danas poziva nepokajane glas je Onoga koji je nekad, s boli u srcu, uzviknuo gledajući voljeni grad: “Jeruzaleme, Jeruzaleme, što ubijaš proroke i kamenuješ one koji su ti poslani! Koliko puta htjedoh skupiti tvoju djecu kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, ali vi ne htjedoste! Evo, vaša će kuća biti prepuštena vama — pusta!” (Matej 23,37.38) Isus je u Jeruzalemu vidio simbol svijeta koji je odbacio i prezreo Njegovu milost. Plakao je, o tvrdo srce, za tobom! Kad je Isus prolijevao suze na Gori, Jeruzalem se još mogao pokajati i izbjeći svoju sudbinu. Nebeski Dar na trenutak je zastao u nadi da će Ga Jeruzalem ipak primiti. Tako i tebi, o srce, Krist sad govori glasom punim ljubavi: “Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom.” (Otkrivenje 3,20) “Uslišah te u najbolje vrijeme, pomogoh ti u dan spasenja.” (2. Korinćanima 6,2)
Tko svoju nadu temelji na sebi, gradi na pijesku. Ali još nije kasno da izbjegnete propast koja vam prijeti. Prije nego što izbije oluja, bježite na sigurno tlo. “Zato ovako govori Jahve Gospod: Evo, postavljam na Sionu kamen odabrani, dragocjen kamen ugaoni, temeljac. Onaj koji u nj vjeruje, neće propasti. … Obratite se k meni da se spasite, svi krajevi zemlje, jer ja sam Bog i nema drugoga! … Ne boj se, jer ja sam s tobom; ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj. Ja te krijepim i pomažem ti, podupirem te pobjedničkom desnicom. … Nećete se postidjeti i nećete poniknuti dovijeka.” (Izaija 28,16; 45,22; 41,10; 45,17)
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Misli s Gore blaženstava”, Znaci vremena, 2013., poglavlje 6, str. 116-127)