U ribarskom domu i Kafarnaumu ležala je Petrova punica u “velikoj groznici”, “pa ga zamole za nju”. Isus “se prignu nad nju te zapovijedi groznici, i ova je ostavi”, te je žena ustala i služila Spasitelju i Njegovim učenicima. (Luka 4,38; Marko 1,30; Matej 8,15)
Glasovi o tome brzo su se raširili. Isus je to čudo učinio u subotu, a iz straha od rabina narod se nije usuđivao doći k velikom Liječniku prije zalaska sunca da primi iscjeljenje. A onda su tijekom radnog tjedna iz domova, radionica i tržnica stanovnici grada navirali u smjeru jednostavnog prebivališta u kojem se Isus sklonio. Bolesnike su donosili na nosilima, neki su dolazili oslanjajući se na štake, neke su podupirali prijatelji dok su posrćući i malaksalo dolazili pred Spasitelja.
Sat za satom oni su dolazili i odlazili, jer nitko nije mogao znati hoće li božanski Liječnik sutra još biti među njima. Nikada ranije Kafarnaum nije bio svjedokom jednog takvog dana. Zrak je bio ispunjen glasovima ushita i uzvicima izliječenih nevoljnika.
Isus nije prekidao svoj rad sve dok i posljednji patnik nije bio iscijeljen. Već je bila duboka noć kad je mnoštvo otišlo a tišina se spustila nad Šimunov dom. Prošao je dug i naporan dan; Isus je tražio odmor. Ali dok je grad još bio obavijen u drijemež, Spasitelj “rano ujutro, ustade, iziđe te ode na samotno mjesto, tu je molio”. (Marko 1,35)
Rano sljedećeg jutra k Isusu su došli Petar i njegovi sudrugovi da Mu kažu kako Ga narod iz Kafarnauma već traži. Na svoje iznenađenje, čuli su Kristove riječi: “I drugim gradovima moram donijeti Radosnu vijest o kraljevstvu Božjem; jer sam za to poslan.” (Luka 4,43)
U uzbuđenju što je tada zahvatilo Kafaranum, činilo se kao da će Isus izgubiti iz vida svrhu svog poslanja. Isus se nije mogao zadovoljiti time što bi na sebe privukao pozornost i što bi ljudi gledali na Njega kao na čudotvorca ili liječnika koji liječi tjelesne bolesti. On je nastojao predstaviti ljudima sebe kao njihovog Spasitelja. Dok su se, s jedne strane, ljudi željeli uvjeriti da je On došao kao kralj koji će osnovati zemaljsku vladavinu, On je želio odvratiti njihove misli od zemaljskih k duhovnim vrijednostima. Uspjeh koji bi bio samo svjetovna karaktera ometao bi Ga u Njegovu radu.
I to čuđenje lakoumnog mnoštva unosilo je nemir u Njegovo srce. U Njegovom životu nije bilo isticanja vlastite osobe. Počast što je svijet ukazuje kad netko stekne položaj, bogatstvo ili talent, bila je strana Sinu Čovječjem. Isus se nije koristio niti jednim od sredstava kojima se ljudi služe kako bi zadobili privrženost ili vlast nad drugima. Za Njega je, vjekovima prije Njegova rođenja, bilo prorečeno: “On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. Vjerno on donosi pravdu.” (Izaija 42,2.3)
Svojim velikim obredima, isticanjem svojih bogoslužja i darova, farizeji su nastojali pribaviti sebi počasti. Javnim su raspravama o religiji dokazivali svoju revnost za nju. Prepirke između neprijateljski raspoloženih sljedbi bile su bučne i duge, tako da nije bilo ništa neobično kad su se na ulicama čuli glasovi žestokih rasprava među učenim zakonicima.
Prema svemu tome Isusov je život bio u očitoj suprotnosti. Nikada u Njegovu životu nije dolazilo do bučne rasprave, razmetanja u bogoslužju, niti do ijednog postupka kojim bi izazvao javno odobravanje. Krist je bio skriven u Bogu, a Bog je bio otkriven u karakteru svojega Sina. K ovoj je spoznaji Isus želio usmjeriti misli ljudi.
Sunce pravde nije obasjalo svijet punim sjajem da svojom slavom ne bi zaslijepilo osjetila. O Kristu je pisano: “Ko zora pouzdan mu dolazak.” (Hošea 6,3) Svjetlost dana dolazi na zemlju tiho i nježno, rastjeruje tamu i budi sav svijet u život. Tako je ogranulo i sunce pravde, “sa zdravljem u zrakama”. (Malahija 4,2)
“Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje.” (Izaija 42,1)
“Jer ti si utočište nevoljnom, utočište ubogom u nevolji; ti si skrovište od pljuska, i od žege zaklon.” (Izaija 25,4)
“Ovako govori Jahve, Bog, koji stvori i razastrije nebesa, koji rasprostrije zemlju i njeno raslinje, koji dade dah narodima na njoj, i dah bićima što njome hode. Ja, Jahve, u pravdi te pozvah, čvrsto te za ruku uzeh; oblikovah te i postavih te za Savez narodu i svjetlost pucima, da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnje iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami.” (Izaija 42,5-7)
“Vodit ću slijepce po cestama, uputit ih putovima. Pred njima ću tamu u svjetlost obratit, a neravno tlo u ravno. To ću učiniti i neću propustiti.” (Izaija 42,16)
“Pjevajte Jahvi pjesmu novu, i s kraja zemlje hvalu njegovu, neka ga slavi more sa svim što je u njemu, otoci i njihovi žitelji! Nek digne glas pustinja i njeni gradovi, nek odjeknu naselja gdje žive Kedarci! Nek podvikuju stanovnici Stijene, neka kliču s gorskih vrhova! Nek daju čast Jahvi i hvalu mu naviještaju po otocima.” (Izaija 42,10-12)
“Kličite, nebesa, jer je Jahve učinio! Orite se, dubine zemljine! Odjekujte radošću, planine, i vi, šume, sa svim svojim drvećem! Jer Jahve je otkupio Jakova, proslavio se u Izraelu!” (Izaija 44,23)
Ivan Krstitelj je iz Herodove tamnice, gdje je čamio i čekao razočaran i zbunjen, poslao k Isusu dvojicu svojih učenika s porukom: “Jesi li ti onaj koji ima doći, ili da drugoga čekamo?” (Matej 11,3)
Spasitelj nije odmah odgovorio na pitanje učenika. Dok su oni stajali, čudeći se Njegovoj šutnji, k Njemu su dolazili nevoljni. Glas je moćnog Liječnika prodro u gluho uho. Jedna riječ i dodir Njegove ruke otvorili su slijepe oči da gledaju svjetlost dana, prizore iz prirode, lica prijatelja i lice Spasitelja. Njegov je glas dopro do uha onih koji su umirali, i oni su ustajali u zdravlju i snazi. Uzeti ljudi, opsjednuti sotonskim duhom, bili su poslušni Njegovoj riječi; njihovo bjesnilo je nestajalo i oni su Mu zatim služili. Siromašni ratari i najamnici, koje su rabini izbjegavali kao nečiste, okupljali su se oko Njega i On im je govorio riječi vječnoga života.
Dan je tako prošao, i Ivanovi su učenici sve to gledali i slušali. Napokon, Isus ih je pozvao k sebi i rekao im da idu i kažu Ivanu ono što su vidjeli i čuli, dodajući: “Blago onomu tko se zbog mene ne pokoleba.” (Matej 11,6) Učenici su odnijeli poruku i ona je bila dostatna.
Ivan se sjetio proročanstva o Mesiji: “Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; da navijestim godinu milosti Jahvine i… da razveselim ožalošćene na Sionu.” (Izaija 61,1.2) Isus iz Nazareta je bio taj Obećani. Dokaz Njegova božanskog podrijetla mogao se vidjeti dok je služio napaćenim ljudima, dok se Njegova slava pokazala u tome što se ponizio i spustio u naše poniženo stanje.
Krist se u svojim djelima nije predstavio samo kao Mesija, već je On pomoću njih objavio ljudima način kako će biti zasnovano Njegovo kraljevstvo. Ivanu je otkriveno isto ono što je bilo otkriveno Iliji u pustinji, kad se pred njim pokazao “silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Jahve nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Jahve nije bio u potresu, a poslije potresa bio je oganj, ali Jahve nije bio u ognju”. Poslije ognja, Bog je razgovarao s prorokom “šapatom laganog i blagog lahora”. (1. Kraljevima 19,11.12) Ovako je Isus trebao vršiti svoje djelo ne rušenjem prijestolja i kraljevstava, ne u raskoši i vanjskom razmetanju, već šapatom srcima ljudi kroz život milosti i samoodricanja.
Kraljevstvo se Božje ne pokazuje izvana. Ono dolazi kroz blagost nadahnuća Njegove Riječi, kroz unutarnje djelovanje Njegovog Duha, zajednicom duše s Onim koji je njezin život. Najveći izraz Njegove sile vidi se u ljudskoj naravi koja je dostigla savršenstvo Kristova karaktera.
Kristovi sljedbenici trebaju biti svjetlost svijetu; ali Bog od njih ne traži da učine neki napor kako bi svijetlili. On ne trpi nikakav samozadovoljavajući trud kojim se želi prikazati superiornost u dobrim djelima. On želi da njihove duše budu prožete načelima Neba, jer će se tada, kad dođu u dodir sa svijetom, otkriti svjetlost koja je u njima. Ta će svjetlost blistati kroz nepokolebljivu odanost u svakom postupku u životu.
Za napredak Božjeg djela nisu bitni bogatstvo ili visok položaj, skupocjena oprema, arhitektura ili namještaj; nisu važna niti dostignuća koja zadobivaju ljudsko odobravanje i pridonose taštini. Razmetanje ovoga svijeta, ma kako uvjerljivo, u Božjim očima nije ni od kakve vrijednosti. Više od onoga što je vidljivo i ograničeno, Bog cijeni ono nevidljivo i vječno. Ono prvo ima vrijednost samo ako služi kao izraz drugoga. Najodabranija umjetnička djela ne posjeduju ljepotu koja se može usporediti s ljepotom karaktera nastalom kao plod djelovanja Svetog Duha na dušu.
Kad je Bog poslao na naš svijet svojega Sina, On je ljudskim stvorenjima povjerio neuništiva bogatstva — pored kojih su bogatstva što ih je čovjek nagomilavao od postanka svijeta bezvrijedna. S ljubavlju koju je imao u svom srcu još od vječnih vremena, Krist je došao na Zemlju i poklonio je palom čovjeku. Mi trebamo, kroz vezu s Kristom, primiti to bogatstvo, otkriti ga i dati drugima.
Ljudski će napori u Božjem djelu biti uspješni upravo u omjeru s posvećenosti i predanosti onoga koji radi za Boga — otkrivanjem sile Kristove milosti koja mijenja život. Mi se trebamo razlikovati od svijeta jer je Bog na nas položio svoj pečat, zato što On kroz nas pokazuje svoj karakter ljubavi. Naš nas Otkupitelj štiti svojom pravdom.
Kada Bog odabire muškarce i žene za svoju službu, On ne pita imaju li oni bogatstvo ovoga svijeta, obrazovanje ili rječitost. Ono što On pita jest: “Hode li oni u takvoj poniznosti da ih mogu učiti svojem putu? Mogu li staviti svoje riječi u njihova usta? Hoće li me oni uistinu predstavljati?”
Bog može svaku osobu upotrijebiti upravo u onoj mjeri u kojoj mu ona omogućuje da ulijeva svog Duha u hram njezine duše. Rad što ga On prihvaća jest rad koji je odsjaj Njegova lika. Neka Njegovi sljedbenici unose u ovaj svijet neizbrisive osobine Njegovih vječnih načela kao svjedočanstvo ili preporuku o sebi.
“U naručje će svoje sabrati janjce!”
Dok je Isus služio na ulicama gradova, majke su se sa svojim bolesnim i umirućim mališanima na rukama probijale kroz mnoštvo kako bi došle tamo gdje ih On može primijetiti.
Pogledajte ove majke: blijede, umorne, na rubu očaja, pa ipak odlučne i ustrajne. Dok nose svoje breme patnje, one traže Spasitelja. I dok ih ustalasano mnoštvo odbija natrag, Isus se probija k njima korak po korak dok se napokon ne nađe uz njih. U njihovim se srcima budi nada. Suze radosnice izviru iz njihovih očiju kad shvate da On baš njima poklanja pozornost i kada pogledaju u oči koje izražavaju toplo razumijevanje i ljubav.
Izabirajući jednu iz skupine, Spasitelj budi njezino povjerenje riječima: “Što hoćeš da ti učinim?” Ona jecajući izriče svoju veliku potrebu: “Učitelju, da iscijeliš moje dijete!” Krist uzima dijete iz njezinih ruku i Njegovim dodirom bolest nestaje. Bljedilo smrti se gubi; struja života teče kroz žile; mišići dobivaju snagu. Majka prima riječi utjehe i mira. Potom dolazi sljedeći slučaj, isto tako hitan. Ponovno Isus koristi svoju životvornu silu, i svi daju slavu Onome koji čini čudesna djela.
Mi mnogo govorimo o veličini Kristovog života. Govorimo o divnim djelima što ih je učinio, o svim divnim čudima. Ali pozornost koju je poklanjao malim pojedinostima još je veći dokaz Njegove veličine.
Među Židovima je bio običaj da se djeca odnesu nekom rabinu kako bi on položio svoje ruke na njih i blagoslovio ih. Ali učenici su smatrali Isusovo djelo previše važnim da bi Ga itko smio tako ometati. Kad su majke dolazile želeći da On blagoslovi njihovu djecu, učenici su na njih gledali s neraspoloženjem. Ovu su djecu oni smatrali premalenom za prednost da dođu k Isusu. Učenici su tako došli do zaključka da bi nazočnost ove djece uznemirila Isusa. Ali Spasitelj je shvatio brigu i teret ovih majki koje su nastojale odgojiti svoju djecu prema savjetima Božje riječi. On je čuo njihove molitve. On ih je sâm privukao u svoju blizinu.
Jedna je majka sa svojim djetetom napustila svoj dom u želji da nađe Isusa. Usput je jednoj svojoj susjedi povjerila kamo ide, i ta je susjeda također poželjela da Isus blagoslovi i njezinu djecu. Tako se okupilo nekoliko majki sa svojom djecom. Neka djeca više nisu bila u dobi ranog djetinjstva, neka su već bila mladići i djevojke. Kad su majke uputile svoju želju Isusu, On je s naklonošću slušao njihovu bojažljivo izrečenu molbu i gledao njihove suze. Pričekao je da vidi kakav će stav učenici zauzeti prema njima. Kad je vidio kako učenici kore majke i odbijaju ih, vjerujući da Mu čine uslugu, On ih je upozorio na njihovu pogrešku riječima: “Pustite dječicu k meni, nemojte im priječiti, jer takvima pripada kraljevstvo Božje.” (Marko 10,14) Tada je uzeo djecu u svoje naručje, položio svoje ruke na njih i dao im blagoslov zbog kojega su i došli.
Majke su bile utješene. One su se vratile svojim domovima okrijepljene i blagoslovljene Kristovim riječima. One su bile ohrabrene da prihvate svoj teret s novom vedrinom i da, ispunjene nadom, rade za svoju djecu.
Kad bi pred nama bio otvoren kasniji život ove male skupine, vidjeli bismo majke kako podsjećaju svoju djecu na događaj onog dana i kako im ponavljaju drage Spasiteljeve riječi. Vidjeli bismo, također, koliko je često u kasnijim godinama sjećanje na ove riječi čuvalo tu djecu da ne zađu sa staze podignute za Božje otkupljenike.
Krist je danas isti nježni Spasitelj kao što je bio dok je hodio među ljudima. Isto je tako sigurno da On i sada pruža pomoć majkama jednako kao kad je u Judeji prihvaćao djecu u svoje naručje. Djeca koju volimo danas isto su tako otkupljena Njegovom krvlju kao i djeca onoga doba.
Isus poznaje teret što ga nosi srce svake majke. On, čija se majka borila sa siromaštvom i oskudicom, ima sućuti za svaku majku u njezinim problemima. On, koji je prevalio dugi put da bi donio olakšanje uplašenom srcu jedne Kanaanejke, učinit će isto toliko za majke današnjih dana. On, koji je udovici iz Naina vratio sina jedinca, i koji se u svojoj agoniji na križu sjetio svoje majke Marije, i danas je dirnut brigama svih majki. U svakoj patnji i nevolji On će utješiti i pomoći.
Neka majke dođu k Isusu sa svojim problemima. One će naći dovoljno milosti koja će im pomoći u skrbi za njihovu djecu. Svakoj majci koja je spremna položiti svoje brige kod Isusovih nogu, vrata su otvorena. Onaj koji je rekao: “Pustite dječicu k meni; nemojte im priječiti” (Marko 10,14), i danas upućuje poziv majkama da dovedu svoju djecu k Njemu da ih On blagoslovi.
U djeci koju su Mu dovodili Isus je vidio muškarce i žene koji će biti nasljednici Njegove milosti i podanici Njegovog kraljevstva, od kojih će neki postati i mučenici za Njega. Znao je da će Ga ta djeca daleko spremnije slušati i prihvatiti kao svojega Spasitelja nego odrasli ljudi, od kojih su mnogi imali mudrost ovoga svijeta i bili tvrdoga srca. U svom učenju Isus se spuštao na njihovu razinu. On, Veličanstvo Neba, odgovarao je na njihova pitanja i iznosio svoje pouke na tako jednostavan način da je uspješno izlazio ususret njihovom dječjem razumijevanju. U njihove umove usađivao je sjeme istine, koje će za nekoliko godina izbiti i donijeti plod za vječni život.
Kad je Isus rekao svojim učenicima da ne brane djeci dolaziti k Njemu, govorio je svojim sljedbenicima svih vjekova, službenicima Crkve, propovjednicima, pomoćnicima i svim kršćanima. Isus privlači djecu i govori nam: “Nemojte im priječiti.” Kao da hoće reći: “Oni bi došli kad im vi ne biste priječili.”
Nemojte dopustiti da vaš nekršćanski karakter predoči Isusa u lažnom svjetlu. Ne udaljujte svoje mališane od Njega svojom hladnoćom i mrzovoljom. Nikada im ne dajte povoda da misle kako Nebo za njih ne bi bilo lijepo mjesto kad biste i vi bili tamo. Ne govorite o religiji kao o nečemu što djeca ne mogu shvatiti; ne ponašajte se tako kao da ne očekujete da oni prihvate Krista u svom djetinjstvu. Ne stvarajte kod njih lažan dojam da je Kristova religija nešto tmurno i potišteno, i da bi oni, žele li doći Kristu, morali ostaviti sve ono što donosi radost življenja.
Kad Sveti Duh utječe na dječja srca, surađujte s Njim u Njegovom radu. Učite ih da ih Spasitelj poziva i da Mu ništa ne može pričiniti veću radost nego kad Mu se predaju u cvijetu i svježini svojega djetinjstva.
Roditeljska odgovornost
Spasitelj se s beskrajnom nježnosti sagiba prema dušama što ih je otkupio svojom krvlju. Oni su ono na što Njegova ljubav polaže pravo. On ih promatra s neizrecivom čežnjom. Njegovo srce ne privlače samo idealno odgojena i tjelesno najprivlačnija djeca, već i oni koji su, bilo naslijeđem ili zbog nemara roditelja, stekli nepoželjne karakterne crte. Mnogi roditelji ne shvaćaju u kolikoj su mjeri odgovorni za ove osobine karaktera kod svoje djece. Njima nedostaje ona nježnost i mudrost koji su potrebni u postupanju s djecom, od koje su načinili ono što jesu. Isus sa sažaljenjem promatra ovu djecu. U svojem rasuđivanju On ide od uzroka k posljedici.
Kršćanski propovjednik može biti Kristovo oruđe i dovoditi k Spasitelju djecu koja imaju nedostatke u karakteru. Mudrošću i taktičnim postupanjem on ih može privinuti k srcu, uliti im hrabrost i nadu i, kroz Kristovu milost, biti svjedok preobražaja njihovog karaktera, tako da se za njih može reći: “Jer takvima pripada kraljevstvo Božje.”
Mnoštvo nahranjeno s pet ječmenih kruhova
Narod je cijeli dan išao po stopama Krista i Njegovih učenika dok je On učio kraj jezera. Oni su slušali Njegove milostive riječi, tako jednostavne i tako jasne da su one za njihove duše bile kao balzam iz Gileada. Iscjeljenje Njegovom božanskom rukom donijelo je zdravlje bolesnima i život umirućima. Za njih je taj dan bio kao da je Nebo sišlo na Zemlju, tako da nisu niti osjetili koliko je vremena prošlo otkako su posljednji put nešto pojeli.
Sunce je naginjalo k zapadu, a narod je još oklijevao. Napokon, učenici su došli Kristu i tražili Ga da, zbog njih samih, pošalje ljude kućama. Mnogi su došli izdaleka i od jutra ništa nisu jeli. Neka si idu nabaviti hranu u okolnim selima i gradovima. Ali Isus je rekao: “Dajte mu [mnoštvu] vi jesti.” (Matej 14,16) Zatim je, obraćajući se Filipu, upitao: “Gdje da kupimo kruha da jedu ljudi ovi?” (Ivan 6,5)
Filip je bacio pogled preko mnoštva glava i pomislio kako je nemoguće nabaviti hranu za tako veliko mnoštvo. Tada je odgovorio Isusu da za dvije stotine denara ne bi bilo dosta da svaki dobije nešto malo kruha.
Isus se raspitao koliko se hrane može naći među ljudima. “Ima ovdje jedan dječak”, rekao je Andrija, “sa pet ječmenih kruhova i sa dvije ribe. Ali što je to za tolike?” (Ivan 6,9)
Isus je naredio da mu se to donese. Tada je dao nalog učenicima da posjednu narod na travu. Kad je to bilo učinjeno, uzeo je hranu, “i zahvali Bogu pa ih dade onima što su posjedali … Kad se nasitiše, … skupiše ih i napuniše dvanaest punih košara ulomcima što pretekoše onima koji su jeli”. (Matej 14,19.20)
Čudom božanske moći Krist je nahranio mnoštvo; ipak, kako je skromna bila hrana koja je bila ponuđena — samo ribe i ječmeni kruhovi, svakodnevni objed ribarskog stanovništva u Galileji.
Isus je mogao ponuditi narodu bogat objed, ali hrana koja bi služila samo zadovoljavanju apetita ne bi donijela nikakvu pouku za njihovo dobro. Ovim čudom Krist je želio dati ljudima pouku o jednostavnosti. Kad bi ljudi današnjice bili jednostavniji u svojim navikama i kad bi živjeli u skladu sa zakonima prirode, kao što su u početku činili Adam i Eva, tada bi potrebe ljudske obitelji bile obilno zadovoljene. Sebičnost i predavanje apetitu donijeli su grijeh i bijedu, od neumjerenosti na jednoj do nestašice na drugoj strani.
Zadovoljavajući njihovu želju za raskoši, Isus nije želio privući pozornost naroda na sebe. Tom velikom mnoštvu, umornom i gladnom nakon dugog i napornog dana, ova jednostavna hrana je, istodobno, bila uvjerenje o Njegovoj moći i skrbi za njih u njihovim svakodnevnim životnim potrebama. Svojim sljedbenicima Spasitelj nije obećao udobnosti ovoga svijeta; njihova sudbina će, možda, biti zapečaćena siromaštvom. Ali Njegova je Riječ jamstvo da će njihove potrebe biti zadovoljene; On je obećao ono što je bolje nego zemaljska dobra — trajnu utjehu u Njegovoj prisutnosti.
Kad je mnoštvo bilo nahranjeno, hrane je ostalo u obilju. Isus je stoga naredio svojim učenicima: “Skupite pretekle ulomke da ništa ne propadne.” (Ivan 6,12) Ove su riječi značile više nego samo prikupljanje ostataka hrane u košarice. Pouka je bila dvostruka. Ništa se nije trebalo baciti. Ne smijemo izgubiti nijednu prednost u vremenu. Ne trebamo zanemariti ništa od onoga što bi služilo dobru ljudskog bića. Prikupimo sve ono što će donijeti olakšanje potrebama onih koji gladuju u svijetu. Uz istu brižljivost trebamo skupljati nebeski kruh za zadovoljenje potreba duše. Mi živimo od svake Božje riječi. Ništa od onoga što je Bog izgovorio ne smije se izgubiti. Mi ne smijemo zanemariti niti jednu riječ koja se odnosi na naše vječno spasenje. Niti jedna riječ ne smije pasti na zemlju neiskorištena.
Čudo s kruhovima pouka nam je o ovisnosti o Bogu. Kad je Krist nahranio pet tisuća ljudi, hrana nije bila pri ruci. Očito, On nije imao nikakva sredstva na raspolaganju. On je stajao u pustinji s pet tisuća muškaraca, osim žena i djece. On nije pozvao mnoštvo da Ga tamo slijedi. Budući da su željeli biti u Njegovoj blizini, oni su došli bez poziva, bez naredbe. Ali On je znao da su oni bili gladni i malaksali, jer su proveli cijeli dan slušajući Njegove savjete. Oni su bili daleko od svojih kuća, a bližila se noć. Mnogi od njih nisu imali novca da kupe hranu. On, koji je za njihovo dobro postio četrdeset dana u pustinji, nije htio dopustiti da se oni vrate svojim domovima posteći.
Božja providnost je postavila Isusa tamo gdje je tada bio; On je ovisio o svojem nebeskom Ocu u pogledu na sredstva za zadovoljenje potrebe gladnih. Kad se nađemo u neprilici, oslonimo se na Boga. U svakoj neprilici tražimo pomoć od Onoga koji ima neograničene pričuve u svojoj vlasti.
Prigodom ovog čuda Krist je primio od Oca; On je dao učenicima, učenici narodu, a ljudi jedan drugome. Tako će svi oni koji su sjedinjeni u Kristu primiti od Njega kruh života i dati ga drugima. Njegovi su učenici bili određeno sredstvo veze između Krista i naroda.
Kad su učenici čuli Spasiteljev nalog: “Dajte mu vi jesti”, sve teškoće koje nastaju u takvim prigodama došle su u njihove misli. Pitali su: “Trebamo li ići u sela da kupimo hrane?” A što je Krist odgovorio? “Dajte mu vi jesti.” Učenici su Isusu donijeli sve što su imali; ali On ih nije pozvao da jedu. On im je dao nalog da prvo posluže narod. Hrana se umnožila u njihovim rukama, i ruke učenika koje su se pružale ka Kristu nikada nisu ostajale prazne. Mala je količina bila dostatna za sve. Kad je mnoštvo bilo nahranjeno, učenici su s Isusom jeli od dragocjene hrane poslane s Neba.
Kad vidimo potrebe siromašnih, prezrenih i žalosnih, kako se često i naša srca ražaloste. Mi se pitamo: “Od kakve su koristi naša slabašna snaga i naše beznačajne pričuve da iziđemo ususret ovim golemim potrebama? Zar ne bismo trebali čekati na nekoga s većim sposobnostima da vodi naše djelo, ili na neku organizaciju koja bi sve to poduzela?” Krist kaže: “Dajte mu vi jesti.” Upotrijebite sredstva, vrijeme i sposobnosti koje imate. Donesite Isusu svoje ječmene kruhove.
Iako vaše pričuve nisu dostatne da nahrane tisuće ljudi, one će možda biti dostatne da nahrane jednoga. U Kristovim rukama one mogu nahraniti mnoge. Po primjeru učenika, dajte ono što imate. Krist će umnožiti vaš dar. On će nagraditi odano i jednostavno pouzdanje u Njega. Ono što se činilo da će biti samo mršava zaliha, pokazat će se kao bogati stol.
“Ovo velim: tko škrto sije, škrto će i žeti; tko obilato sije, obilato će i žeti! … A Bog može tako obilato izliti na vas svaku vrstu milosti, da mognete imati uvijek i u svemu sasvim dovoljno svega i još imati viška za koje mu drago dobro djelo, kao što stoji pisano: ‘Razdijeli, dade siromasima; njegova dobrotvornost ostaje zauvijek.’ Onaj koji daje sijaču sjeme, dat će i kruh za hranu. On će umnožiti vaše sjeme i učinit će da uzrastu plodovi vaše pravednosti; tako ćete postati bogati u svemu za svaku darežljivost koja je takva da po nama daje zahvalu Bogu.” (2. Korinćanima 9,6-11)
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Služba liječenja”, Znaci vremena, 2014., poglavlje 2)