Mnogi od onih koji su se obraćali Kristu za pomoć sami su prouzročili svoju bolest, ali ih je Isus ipak izliječio. A kad je u ove duše ušla Kristova sila, oni su postajali osvjedočenima o svom grešnom stanju, i mnogi su bili izliječeni od svoje duhovne bolesti i od tjelesnih tegoba.
Među ovima je bio i uzeti čovjek iz Kafarnauma. Slično onom gubavcu, ovaj uzeti je izgubio svaku nadu u ozdravljenje. Njegova je bolest bila posljedica grešnog života, a grižnja savjesti još je pogoršavala njegove patnje. On je bezuspješno odlazio k farizejima i liječnicima tražeći pomoć; oni su ga proglašavali neizlječivim, žigosali ga kao grešnika i govorili mu da će umrijeti pod Božjim gnjevom.
Uzeti je čovjek utonuo u očaj. A onda je čuo o Isusovim djelima. On je znao za druge koji su bili iscijeljeni, a koji su bili isto tako grešni kao i on sam, tako da ga je ovo potaknulo da vjeruje kako bi i on mogao biti zdrav ako bi ga tko odnio k Spasitelju. Ali kad je pomislio što je uzrok njegovoj bolesti, nada je ponovno splasnula. Ali ipak, on nije mogao odbaciti mogućnost izlječenja.
Njegova je velika želja bila da bude oslobođen od tereta grijeha. Čeznuo je da vidi Isusa i da iz Njegovih usta čuje riječi oprosta i ostvari mir s Nebom. Tada ne bi mario hoće li biti živ ili će umrijeti — bio bi spreman pokoriti se Božjoj volji.
Sada nije bilo vremena za gubljenje; njegovo bolešću uništeno tijelo već je nosilo predznake smrti. Zamolio je svoje prijatelje da ga na njegovom krevetu odnesu k Isusu, i oni su to rado prihvatili. Ali mnoštvo, okupljeno u kući i oko nje, bilo je tako zbijeno da je ovom bolesniku i njegovim prijateljima bilo nemoguće doći do Isusa ili se dovoljno približiti kako bi čuli Njegov glas. Isus je učio u Petrovoj kući. Po svom običaju, Kristovi su učenici sjedili oko Njega, a “ondje su sjedili i farizeji i učitelji Zakona koji bijahu došli iz svih galilejskih i judejskih sela i iz Jeruzalema.” (Luka 5,17) Mnogi od ovih su došli kao uhode, nastojeći naći nešto čime bi mogli optužiti Isusa. Iza njih se tiskalo mnoštvo sačinjeno od ljudi koji su došli iz različnih pobuda. Neki su od njih bili željni čuti Isusa, neki su bili radoznali, neki uopće nisu vjerovali. Među njima je bilo i dosta uglednih ljudi. Tu su došli predstavnici raznih nacionalnosti i svih društvenih slojeva. “A njega je snaga Gospodnja gonila da ozdravlja.” (Luka 5,17) Duh života počivao je nad ovim skupom, ali farizeji i zakonici nisu osjećali Njegovu nazočnost. Oni nisu osjećali nikakvu potrebu, ovo iscjeljivanje nije bilo namijenjeno njima. “Gladne zasiti dobrima, a bogataše otpusti praznih ruku.” (Luka 1,53)
Više puta su se nosioci uzetog uzaludno pokušavali probiti kroz mnoštvo. Bolesnik je gledao oko sebe, obuzet neizrecivim strahom. Kako da se odrekne nade koja je tinjala u srcu, kad je željena pomoć bila tako blizu? Sada su ga prijatelji, na njegov prijedlog, odnijeli na krov kuće, odakle su ga, nakon što su raskrili krov, spustili pred Isusove noge.
Propovijed se prekinula. Spasitelj je promatrao tužno lice i molećive oči koje su Ga gledale. On je dobro poznavao čežnju ove opterećene duše. Krist je ovom čovjeku sâm dao osvjedočenje o svojoj sili, dok je još ležao kod svoje kuće. Kad je u njegovom srcu došlo do pokajanja i vjere u Isusovu moć iscjeljenja, Njegova je milost podarila blagoslov srcu ovog čovjeka. Isus je motrio onaj prvi plamičak vjere koji je kasnije prerastao u čvrsto uvjerenje da je On grešniku jedini Pomoćnik, i vidio kako je to uvjerenje raslo sa svakim pokušajem da dođe k Njemu. Krist je privukao k sebi ovog jadnog čovjeka. I sada je, riječima koje su bile kao glazba u ušima, rekao: “Ohrabri se, sinko! Oprošteni su ti grijesi!” (Matej 9,2)
S duše ovog bolesnog čovjeka spada teret krivnje. On ne može sumnjati. Kristove riječi otkrivaju da On ima moć čitati srce. Tko može zanijekati Njegovu moć da oprosti grijehe? Nada stupa na mjesto očaja, a radost na mjesto okrutne potištenosti. Tjelesna bol nestaje i bolesnikovo cijelo biće postaje preporođeno. Ne tražeći ništa više, ležao je u blaženoj tišini, previše sretan da bi išta rekao.
Mnogi su bez daha promatrali svaku pojedinost ovog nevjerojatnog događaja. Mnogi su osjećali Kristove riječi kao poziv što ga je On uputio i njima samima. Zar njihove duše nisu bile bolesne zbog grijeha? Zar nisu čeznuli da budu oslobođeni od ovog tereta?
Ali farizeji su, u strahu da ne izgube svoju moć nad ovim mnoštvom, rekli u svom srcu: “Kako ovaj ovako govori? On vrijeđa Boga! Tko može opraštati grijehe osim jedinog Boga?” (Marko 2,7)
Upirući na njih svoj pogled, pod kojim su morali pognuti glave, Isus je rekao: “Zašto zlo mislite u svojim srcima? Pa što je lakše, reći: ‘Oprošteni su ti grijesi’ ili reći: ‘Ustani i hodi!’ Ali neka znadete da Sin Čovječji ima vlast na zemlji opraštati grijehe: Ustani — reče tada uzetome — i hajde svojoj kući!” (Matej 9,4-6)
Tada je čovjek koga su na nosilima donijeli Isusu, gipko i u mladenačkoj snazi ustao na svoje noge. I “on ustade, smjesta uze postelju i iziđe naočigled sviju. Svi se snebivali, slavili Boga i govorili: ‘Takvo nešto još nigda ne vidjesmo.’” (Marko 2,12)
Ništa manje od stvaralačke moći nije moglo povratiti zdravlje ovom tijelu u raspadu. Onaj isti glas koji je dao život čovjeku, stvorenom od praha zemaljskog, dao je život bolesniku na samrti. Ista sila koja je dala život tijelu, obnovila je i srce. Onaj koji prigodom stvaranja “reče i postade”, i koji “naredi — i sve se stvori” (Psalam 33,9), dao je život duši, mrtvoj u prijestupima i grijesima. Iscjeljenje tijela bilo je dokaz moći koja je obnovila srce. Isus je zapovjedio uzetom da ustane i ide, “neka znate da Sin Čovječji ima vlast na zemlji opraštati grijehe”.
Uzeti je u Kristu našao izlječenje za dušu i tijelo. Trebao je prvo steći zdravlje duše kako bi mogao osjetiti dragocjenost tjelesnog zdravlja. Prije nego što se tjelesna bolest mogla ukloniti, Krist je morao osloboditi um i očistiti dušu od grijeha. Ovu pouku ne smijemo olako primiti. Danas ima na tisuće onih koji boluju od tjelesnih bolesti i koji, kao ovaj uzeti, čeznu da im se upute riječi: “Ohrabri se, sinko! Oprošteni su ti grijesi.” Uzrok njihovim bolestima je teret grijeha, s nemirom što ga donose nezadovoljene želje. Oni neće primiti spasenje sve dok ne dođu k velikom Liječniku duše. Mir što ga samo On može dati povratit će snagu umu i zdravlje tijelu.
Ono što su ljudi osjećali gledajući izlječenje uzetog čovjeka bilo je kao da se Nebo otvorilo i otkrilo im blaženstva boljeg svijeta. Kad je izliječeni čovjek prošao kroz mnoštvo, blagoslivljajući Boga na svakom koraku i noseći svoj ležaj kao da nije bio teži od pera, narod je ustuknuo kako bi ga propustio, a njihova su lica odražavala strahopoštovanje, dok su tiho šaptali među sobom: “Danas vidjesmo čudesa.” (Luka 5,26)
U domu uzetog zavladala je velika radost kad se ovaj vratio svojoj obitelji, s lakoćom noseći ležaj na kojem je prije kratkog vremena oprezno bio odnesen. Članovi njegove obitelji su se okupili, niz njihove su obraze tekle suze radosnice, i oni su se jedva usuđivali vjerovati svojim očima. On je stajao pred njima u punoj muževnoj snazi. Ruke, koje su donedavno gledali kao beživotne, bile su brze da slijede njegovu volju. Tijelo, dosad smežurano i olovne boje, sada je bilo svježe i rumeno. On je hodao čvrstim, slobodnim korakom. U svakoj crti njegova lica bili su ispisani radost i nada, dok je izraz čistoće i mira došao namjesto tragova grijeha i patnje. Iz ovog su se doma podigle riječi zahvalnosti, a Bog je bio proslavljen preko svog Sina koji je povratio nadu onima koji su je bili izgubili i snagu onima koji su bili klonuli. Ovaj je čovjek zajedno sa svojom obitelji bio spreman položiti svoj život za Isusa. Njihovu vjeru nije pomutila nikakva sumnja, nikakva nevjerica nije izopačila njihovu odanost Onome koji je unio svjetlost u njihov tamom ispunjen dom.
“Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja, i sve što je u meni, sveto ime njegovo! Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja, i ne zaboravi dobročinstva njegova: on ti otpušta sve grijehe tvoje, on iscjeljuje sve slabosti tvoje; on ti od propasti čuva život, kruni te dobrotom i ljubavlju; život ti ispunja dobrima, ko orlu ti se mladost obnavlja.
Jahve čini pravedna djela i potlačenima vraća pravicu, Mojsiju objavi putove svoje, sinovima Izraelovim djela svoja. Milosrdan i milostiv je Jahve, spor na srdžbu i vrlo dobrostiv. Jarostan nije za vječna vremena niti dovijeka plamti srdžba njegova. Ne postupa s nama po grijesima našim niti nam plaća po našim krivnjama.
Jer kako je nebo visoko nad zemljom, dobrota je njegova s onima koji ga se boje. Kako je istok daleko od zapada, tako udaljuje od nas bezakonja naša. Kako se otac smiluje dječici, tako se Jahve smiluje onima što ga se boje. Jer dobro zna kako smo sazdani, spominje se da smo prašina.” (Psalam 103,1-14)
“Želiš li ozdraviti?”
“U Jeruzalemu, kod Ovčjih vrata, nalazi se ribnjak koji se hebrejski zove Bethesda. Ima pet trijemova. U njima je ležalo mnoštvo bolesnih, slijepih, hromih i uzetih: čekali su da izbije voda.” (Ivan 5,2.3)
U ovom se ribnjaku voda s vremena na vrijeme uzburkala, a narod je vjerovao da ovo dolazi zbog prisutnosti neke nadnaravne sile i da će svatko tko prvi uđe u vodu, kad se ona zanjiše, biti izliječen od svake bolesti, ma kako teška bila. U ovaj je ribnjak dolazilo na stotine bolesnika; ali kad bi se voda uznemirila, toliko ih je mnogo pokušavalo ući da su pod sobom gazili slabije, žene i djecu. Mnogima nije polazilo za rukom da se približe vodi. Mnogi od onih koji su uspijevali doći do vode umirali su na rubu ribnjaka. Iznad prilaza ribnjaku bile su podignute nadstrešnice kako bi bolesnici bili zaštićeni od vreline dana i hladnoće noći. Bilo je takvih koji su u tim skloništima provodili noć i dan za danom puzeći do ruba bazena, uzaludno se nadajući ozdravljenju.
Isus je bio u Jeruzalemu. Hodajući sam, očito obuzet razmišljanjem i molitvom, došao je do ovog ribnjaka. Vidio je nesretne jadnike koji su čekali ono što su u svom vjerovanju smatrali svojom jedinom prilikom za ozdravljenje. Isus je poželio upotrijebiti svoju silu izlječenja i pokloniti zdravlje svakom patniku. Ali taj je dan bila subota. Mnoštvo je odlazilo u hram na bogoslužje i On je uvidio da bi jedno djelo izlječenja tako uzburkalo predrasude Židova da bi Njegovo poslanje time bilo skraćeno.
Međutim, Spasitelj je ugledao taj prizor krajnje nesreće. Bio je to bespomoćan čovjek, već trideset i osam godina bogalj. Njegova je bolest velikim dijelom bila posljedica njegovih loših navika, na njega se gledalo kao na nekoga koga je Bog kaznio. Sam i bez prijatelja, osjećajući da za njega ne postoji Božja milost, ovaj je jadnik proveo duge godine u bijedi. U vrijeme kad se očekivalo da će se voda uznemiriti, oni koji su imali sažaljenja prema njegovoj bespomoćnosti nosili bi ga do vode. Ali u danom trenutku nije imao nikoga tko bi ga spustio u vodu. On je mogao vidjeti lako gibanje vode, ali nikada nije uspio otići dalje od ruba ribnjaka. Drugi, koji su bili jači, skakali bi prije njega. Jadni, bespomoćni čovjek, nije se mogao uspješno mjeriti s nasrtljivim, sebičnim ljudima. Njegovi ustrajni pokušaji, usmjereni na samo jedno, strah i stalno razočaranje, brzo su uništavali ostatak njegove snage.
Bolesnik je ležao na svojoj prostirki, podižući s vremena na vrijeme glavu, motreći vodu u ribnjaku, kad se iznenada nad njega nagnulo jedno nježno, suosjećajno lice. I tada su do njegovih ušiju doprle riječi: “Želiš li ozdraviti?” koje su zaplijenile svu njegovu pozornost. Nada je sinula kao sunce u njegovo srce. Osjećao je da će mu na neki način biti pružena pomoć. Ali se ubrzo taj žar izgubio. On se sjetio koliko je puta pokušavao doći do bazena, a i sad je imao još samo malo izgleda da će živjeti do trenutka kad se voda ponovno uznemiri. Umorno je okrenuo glavu i rekao: “Gospodine, nemam nikoga da me spusti u ribnjak kad se pokrene voda; a dok ja dođem, drugi siđe prije mene.” (Ivan 5,6-8)
Isus ga onda poziva: “Ustani, uzmi svoju postelju i hodaj.” S novom nadom bolesnik gleda u Isusa. Izraz Njegova lica i zvuk Njegova glasa nisu slični nijednom drugom. Ljubav i sila kao da odišu iz same Njegove prisutnosti. Vjera ovog teškog bolesnika se hvata za Kristove riječi. Šutke, on pokreće snagu volje, i dok tako izražava poslušnost Kristovu pozivu, njegovo se cijelo tijelo odaziva.
Svaki živac i mišić odjednom trepere novim životom, a njegovi nepokretni udovi poprimaju zdrave pokrete. Skačući na svoje noge, on odlazi svojim putom čvrstim, slobodnim korakom, slaveći Boga i radujući se svojoj novootkrivenoj snazi.
Ovom uzetom čovjeku Isus ni jednom riječju nije spomenuo božansko podrijetlo pomoći koju mu je želio pružiti. Čovjek je mogao reći: “Gospodine, ako ćeš me iscijeliti, bit ću poslušan Tvojoj riječi.” Mogao je zastati u sumnji i tako bi izgubio ovu jedinu priliku za ozdravljenje. Ali baš naprotiv; on je vjerovao Kristovim riječima, vjerovao je da će ozdraviti. Istog trenutka on je pokušao, a Bog je dao snagu; on je pristao da hoda, i prohodao je. Slijedeći Kristove upute bio je iscijeljen.
Grijehom smo otrgnuti od Božjeg života. Naše su duše iznemogle. Prepušteni sami sebi, mi ne možemo živjeti svetim životom ništa više nego što je uzeti čovjek mogao hodati. Mnogi su svjesni svoje bespomoćnosti; oni čeznu za onim duhovnim životom koji će ih dovesti u sklad s Bogom i trude se živjeti takvim životom. Ali uzalud. Obuzeti očajanjem, oni uzvikuju: “Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnoga tijela?” (Rimljanima 7,24) Neka ove klonule i namučene duše pogledaju gore. Spasitelj se saginje nad onima koje je otkupio svojom prolivenom krvlju i upućuje im riječi neizrecive nježnosti i sućuti: “Želiš li ozdraviti?” On te poziva da ustaneš u zdravlju i miru. Nemoj čekati da stekneš osjećaj kako si ozdravio. Vjeruj u riječi Spasitelja. Položi svoju volju na Kristovu stranu. Neka tvoja volja bude da Njemu služiš, i kad postupaš po Njegovim riječima, primit ćeš snagu. Ma kakvo da je zlo što ga činimo, ili strast koja nama ovladava, koja dugim zadovoljavanjem razara slobodu duše i tijela, Krist nas može i želi od njih spasiti. On će pokloniti život duši, koja je “mrtva zbog prekršaja i grijeha”. (Efežanima 2,1) On će osloboditi sužnja koji je zatočen slabošću, nesrećom i lancima grijeha.
Svijest o grijehu zatrovala je izvore života. Ali Krist kaže: “Ja ću uzeti tvoje grijehe i dat ću ti mir. Ja sam te otkupio svojom krvlju. Ti si moj. Moja milost će ojačati tvoju oslabljenu volju; otklonit ću od tebe osjećaj krivnje.” Kad na tebe navale kušnje i kad te okruže brige i problemi; kad si u raspoloženju potištenosti i razočaranja, spreman da očajavaš — tada podigni pogled prema Isusu, i tama koja te okružuje izgubit će se, prognana blistavom svjetlošću Njegove prisutnosti. Podigni oči k Spasitelju kad se grijeh bori za prevlast u tvojoj duši i kad opterećuje tvoju savjest. Njegova milost je dostatna da obuzda grijeh. Neka se tvoje zahvalno srce, kad drhti od neizvjesnosti, obrati Njemu. Drži se nade koju imaš. Krist čeka da te nazove članom svoje obitelji. Njegova će te snaga okrijepiti kad si slab; On će te voditi korak po korak. Stavi svoju ruku u Njegovu i dopusti Mu da te povede.
Nikada ne misli da je Krist daleko. On je uvijek blizu. Njegova te nježna prisutnost okružuje. Traži Ga kao nekoga tko želi da Ga nađeš. On ne želi samo da dotakneš Njegovu haljinu, već da hodiš s Njim u stalnoj zajednici.
“Idi, i od sada više ne griješi!”
Blagdan sjenica se upravo završio. Svećenici i rabini u Jeruzalemu bili su poraženi u stvaranju zavjere protiv Isusa, i dok je padala večer, “vratiše se svaki svojoj kući”. “Isus ode na Maslinsku goru.” (Ivan 7,53; 8,1)
Isus se udaljio od gradske buke i uzbuđenja, od neobuzdane svjetine i podmuklih rabina, i uputio se k tišini maslinskih proplanaka, gdje je mogao biti sam s Bogom. Ali se u zoru već vratio u hram; i dok se narod okupljao oko Njega, On je sjeo i učio ih.
Ubrzo su Ga prekinuli. Približavala Mu se skupina farizeja i zakonika, vukući sa sobom jednu prestrašenu ženu, koju su, grubim i revnosnim riječima optuživali da je prekršila sedmu zapovijed. Gurajući je pred Krista kazali su, uz licemjeran izraz štovanja: “Učitelju! Ova je žena uhvaćena u samom činu preljuba. Mojsije nam u zakonu naredio da takve žene kamenujemo. A ti što veliš?” (Ivan 8,4.5)
Njihovo tobožnje štovanje prikrivalo je zlobno pripremljenu zavjeru protiv Krista. Ako On oslobodi ženu, mogli bi Ga optužiti da prezire Mojsijev zakon. A ako bi rekao da ta žena zaslužuje smrt, mogli bi Ga tužiti Rimljanima kao nekoga tko prisvaja sebi pravo koje pripada samo njima.
Isus je promatrao prizor — žrtva koja drhti u svojoj sramoti, dostojanstvenici okrutnog izraza lica, koji nisu imali čak niti ljudsko sažaljenje. Njegov prečisti duh ustuknuo je pred prizorom. Ničim ne pokazujući da je čuo pitanje, On se saginje i, pogledom upravljenim na zemlju, počinje pisati po prašini.
Nestrpljivi zbog Njegova oklijevanja i prividne nezainteresiranosti, tužitelji se približavaju, trudeći se skrenuti Isusovu pozornost na slučaj što su ga iznijeli. Ali kad su, prateći Kristove oči, pogledali na tlo kraj svojih nogu, njihovi su glasovi zamuknuli. Tu, pred njima, ispisani u prašini, stajali su tajni grijesi njihovog osobnog života.
Ustajući, pogledom prikovanim na zavjerenički raspoložene narodne vođe, Isus je izgovorio: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju.” (Ivan 8,7) I ponovno se saginjući, nastavio pisati.
On nije odbacio Mojsijev zakon, niti se miješao u vlast Rima. Tužitelji su bili pobijeđeni. I sada, kad su s njih svučene haljine njihove prijetvorne svetosti, stajali su u nazočnosti beskrajne čistoće, krivi i osuđeni. Drhteći i strahujući da će pred ovim mnoštvom javno biti otkrivena sva skrivena bezakonja njihovog života, izgubili su se, pognutih glava i oborenih očiju, ostavljajući svoju žrtvu s milostivim Spasiteljem.
Isus je tada ustao i, gledajući ženu, upitao: “‘Ženo, gdje su? Nitko te ne osudi?’ ‘Nitko, Gospodine,’ odgovori ona. ‘Ni ja te — reče Isus — ne osuđujem. Idi i od sada ne griješi više.’” (Ivan 8,10.11)
Do tog trenutka žena je stajala pred Isusom ne krijući svoj strah. Njegove riječi: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju”, u njezinim su ušima zvučale kao smrtna presuda. Nije se usuđivala podignuti svoje oči k Spasitelju, već je tiho očekivala svoju sudbinu. Iznenađena, promatrala je kako, zbunjeni i bez riječi, odlaze oni koji su je teretili; a tada su do njezinih ušiju doprle riječi pune nade: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada ne griješi više.” Njezino je srce bilo dirnuto i, bacajući se pred Isusove noge, jecajući je izrazila svoju zahvalnost Isusu i uz gorke suze priznala svoje grijehe.
Za nju je to bio početak jednog novog života, života neporočnosti i mira, života posvećenog Bogu. Podizanjem ove pale duše Isus je učinio veće čudo nego iscjeljenjem najteže tjelesne bolesti; On je izliječio duhovnu bolest, čiji je kraj vječna smrt. Ova obraćena i pokajana žena postala je jednom od Njegovih najodanijih sljedbenica. Ljubavlju koja se odriče sebe i osobnom predajom izrazila je svoju zahvalnost za Njegovu milost praštanja. Za ovu ženu svijet je imao samo prijezir i osudu, dok joj je Bezgrešni u svom sažaljenju prema njezinoj slabosti pružio ruku u znak pomoći. Dok su je licemjerni farizeji optuživali, Isus joj je rekao: “Idi, i od sada ne griješi više.”
Isus zna kakve su okolnosti i kakav je slučaj svake duše. Spasitelj je potrebniji grešniku što je njegova krinja veća. Njegovo srce u kojem prebivaju božanska ljubav i sućut najviše privlači ona duša koja je najbeznadnije zapletena u zamke neprijatelja. Svojom vlastitom krvlju On je potpisao ispravu za oslobođenje ljudskog roda.
Isus ne želi da oni koji su otkupljeni takvom cijenom postanu metom neprijateljskih kušnji. On ne želi da nas neprijatelj svlada i da tako propadnemo. Onaj koji je obuzdao lavove u jami, i koji je sa svojim odanim svjedocima hodio posred razjarena ognja, isto je tako spreman pomoći i obuzdati svako zlo u nama. On danas stoji pred oltarom milosti, prinoseći Bogu molitve onih koji traže Njegovu pomoć. On ne odbija nijednu skrušenu dušu koja vapi za pomoći. Svakome tko dođe k Njemu i traži oprost grijeha i opravdanje, On će izobilno ispuniti želju. On nikome ne govori sve što bi mogao reći, već poziva svaku dušu da bude hrabra. Tko god želi, može se osloniti na Božju silu da učini mir s Bogom koji je spreman ostvariti pomirbu sa svakom dušom.
Duše koje Mu se obraćaju zbog zaštite, Isus podiže iznad optužbi i razdora ljudskih jezika. Nijedan čovjek ni zli anđeo ne mogu nanijeti zlo ovim dušama. Isus čini da oni postanu jedno s Njegovom ljudskom naravi. Oni stoje pored Onoga koji nosi grijehe, u svjetlosti što izlazi od Božjeg prijestolja.
Krv Isusa Krista čisti nas “od svakoga grijeha”. (1. Ivanova 1,7)
“Tko će podići tužbu protiv izabranika Božjih? Bog koji ih opravdava? Tko će ih osuditi? Isus Krist koji je umro — još bolje: koji je uskrsnuo — koji je s desne strane Bogu i koji posreduje za nas?” (Rimljanima 8,33.34)
Isus je pokazao da ima potpunu vlast nad vjetrovima i valovima i nad ljudima obuzetim zlim duhovima. Onaj koji je utišao oluju i ukrotio uznemireno more, dao je mir umovima što ih je Sotona pomutio i nadvladao.
Isus je u zbornici u Kafarnaumu govorio o svojoj zadaći da oslobodi one koji su robovi grijehu. Iznenada, bio je prekinut strašnim krikom. Između onih koji su slušali iskočio je čovjek, opsjednut demonima, pojurio naprijed i povikao: “Što hoćeš od nas, Isuse Nazarećanine? Jesi li došao da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!” (Marko 1,24)
Isus je ukorio demona riječima: “Umukni i iziđi iz njega! Zli duh obori ga pred svima te iziđe iz njega, a ništa mu ne naudi.” (Luka 4,35)
Uzrok patnje ovog čovjeka također je bio u njegovom osobnom životu. On je bio opčinjen zadovoljstvima koje pruža grijeh i želio je živjeti krajnje razuzdanim životom. Neumjerenost i lakoumnost izopačili su plemenite osobine njegove osobnosti, i Sotona je nad njim stekao potpunu vlast. Kajanje je došlo prekasno. Dok je, s jedne strane, bio spreman žrtvovati bogatstvo i zadovoljstva da bi povratio svoju izgubljenu snagu i zdravlje, postao je bespomoćnim u vlasti Kneza tame.
Vidjevši Spasitelja, u njemu se probudila želja za oslobođenjem, ali demon se usprotivio Kristovoj moći. Kad je taj čovjek pokušao zatražiti pomoć od Isusa, zli duh je stavio riječi u njegova usta i ovaj je viknuo u agoniji straha. Ovaj je nesretnik djelomice shvatio da se nalazi u nazočnosti Onoga koji ga može osloboditi; ali kad je pokušao doći nadohvat te moćne ruke, zadržala ga je druga sila i druge su riječi potekle s njegovih usana.
Strašan je bio sukob između Sotonine moći i želje koju je ovaj čovjek imao za slobodom. Činilo se da će izmučeni čovjek morati izgubiti svoj život u okršaju s neprijateljem koji je prouzročio ruševinu njegove muževne snage. Ali Spasitelj je uputio moćne riječi i oslobodio zatočenika. Čovjek koji je dotad bio opsjednut, stajao je pred začuđenim ljudima, vladajući samim sobom.
Glasom radosti hvalio je Boga za svoje spasenje. Oko što je doskora svjetlucalo vatrom ludila, sada je odavalo inteligentan izraz i bilo puno suza zahvalnosti. Ljudi su zanijemili od čuđenja. Čim su se povratili od iznenađenja, rekli su jedno drugom: “Što je ovo? Nova i silna nauka! — Samim nečistim duhovima zapovijeda! I slušaju ga!” (Marko 1,27)
Danas postoji bezbroj onih koji su isto tako pod vlašću zlih duhova kao što je bio opsjednuti iz Kafarnauma. Svi koji svjesno preziru Božje zapovijedi stavljaju sebe pod Sotoninu vlast. Mnogo se ljudi igra sa zlom, misleći da ga mogu ostaviti kad im je volja; ali se takav čovjek postupno uvlači u zamku, dok ne utvrdi da je pod vlašću volje jače od njegove. On se ne može otrgnuti od te tajanstvene sile. Tajni grijeh ili omiljena strast mogu ga tako držati u svojoj vlasti da će se osjećati bespomoćan kao i onaj čovjek iz Kafarnauma.
Njegovo stanje i unatoč tomu nije beznadno. Bog ne preuzima vlast nad našim umom bez našeg pristanka; svaki čovjek ima slobodno pravo izabrati silu koja će njime upravljati. Nitko nije pao tako duboko, nitko nije tako zao da ne može naći spasenje u Kristu. Namjesto molitve, opsjednuti je mogao izgovoriti jedino Sotonine riječi; ipak, sâm Bog je čuo neizgovorenu molbu srca. Isus se neće oglušiti ni o jedan vapaj duše u nevolji, čak ni onda kad ne može riječima izraziti ono što je muči. Oni koji donesu odluku da učine zavjet s Bogom nisu prepušteni Sotoninoj moći niti slabosti osobne naravi.
“Može li se otet plijen junaku? Može li sužanj pobjeć pobjedniku? Da, ovako govori Jahve: Bit će oduzet sužanj junaku, pobjeći će plijen pobjedniku! S onima koji se s tobom spore ja ću se sporiti, tvoju djecu ja ću izabaviti.” (Izaija 49,24.25)
Zadivljujuća je promjena koja nastaje kod onoga koji Spasitelju otvara vrata svojega srca.
“Eto dao sam vam vlast”
Sedamdeset učenika što ih je Krist kasnije odaslao, primili su, kao i dvanaestorica apostola, nadnaravne sposobnosti kao pečat svoje zadaće. Po obavljenom zadatku, vratili su se radosni s riječima: “Gospodine, čak nam se i zli duhovi pokoravaju u tvoje ime.” Isus je onda rekao: “Gledao sam Sotonu gdje pade kao munja s neba.” (Luka 10,17.18)
Otada Kristovi sljedbenici trebaju gledati na Sotonu kao na pobijeđenog neprijatelja. Isus je trebao za njih izboriti pobjedu na križu; a On želi da oni prihvate tu pobjedu kao svoju. “Eto, dao sam vam vlast da bez pogibli gazite zmije i štipavce, i moć nad svakom neprijateljskom silom, te vam sigurno ništa neće moći nauditi.” (Luka 10,19)
Svemoguća sila Svetoga Duha služi kao obrana za svaku skrušenu dušu. Krist neće dopustiti da ijedan od onih koji u skrušenosti i vjeri traže Njegovu pomoć podlegne sili neprijatelja. Točno je da je Sotona moćno biće; ali, hvala Bogu, mi imamo moćnog Spasitelja koji je Kneza zla zbacio s Neba. Sotona je zadovoljan kad mi uveličavamo njegovu moć. Zašto ne govorimo radije o Isusu? Zašto ne veličamo Njegovu moć i Njegovu ljubav?
Duga obećanja koja okružuje prijestolje Višnjega Boga vječno je svjedočanstvo da je “Bog tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni”. (Ivan 3,16) Ovo svjedoči stanovnicima svemira da Bog nikada neće ostaviti svoju djecu u borbi sa zlom. Za nas je ovo čvrsto obećanje o sili i zaštiti, koje će trajati dokle god postoji i samo prijestolje.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Služba liječenja”, Znaci vremena, 2014., poglavlje 5)