“Uzme jedan kamen s onog mjesta, stavi ga pod glavu i na tom mjestu legne. I usni san.” (Postanak 28,11.12)
Jakov se našao u teškim prilikama zato što je pogriješio u životu. Dotaknuo je samo dno. Usamljen, iscrpljen, obeshrabren, mučen sjećanjima na pogreške iz prošlosti, shrvan strahom za budućnost, legao je spavati oslonivši glavu na kamen. Da mu je savjest bila čista, Jakovljevo srce bilo bi jako u Bogu. Ali znao je da su njegove trenutačne okolnosti, njegovi strahovi i nevolje bile posljedica njegovih grijeha. Ta misao zagorčavala mu je život. Jakov se kajao zbog nepravde koju je učinio, ali nije osjećao nikakvo olakšanje. Mogao se samo nadati da će u nevoljama, u tjelesnoj i duševnoj patnji, naći način da ponovno zadobije Božju naklonost.
Legao je tužan, teškog srca, kajući se i strahujući. Očekivao je da će se sutradan, kad nastavi svoje naporno putovanje, suočiti s novim kušnjama.
Nije bilo nijednog prijatelja u blizini da Jakovu progovori neku utješnu riječ, nikoga da mu kaže da je svojim iskrenim pokajanjem već učinio sve što je mogao. Ali Božje oko bilo je nad Njegovim slugom. On je poslao svoje anđele da mu pokažu blistave ljestve što sežu od zemlje do najviših nebesa. Božji anđeli uspinjali su se i spuštali duž tih sjajnih ljestvi, što je Jakovu pokazalo povezanost i uzajamni odnos koji se neprestano odvija između dva svijeta. Kad se Jakov probudio, njegove teškoće nisu sasvim iščezle, ali je imao takvo povjerenje u Boga da je bio potpuno utješen. U poniznoj zahvalnosti srca on se poklonio svojem Spasitelju ukazujući posebno poštovanje čak i prema svojem kamenom jastuku.
O, kako je čudesna Božja samilost! On nam je uvijek spreman izići u susret, čak i u našim slabostima, da nas ohrabri svojom prisutnošću kad mi učinimo sve sa svoje strane da bismo Mu se u potpunosti predali. Nebo je otvoreno za čovjeka. Bog će uslišati naše molitve i učiniti to za nas. Budućnost pred tobom možda izgleda sumorno, ali Bog je živ. …
Sruši svaku prepreku i pusti Spasitelja u svoje srce. Neka tvoje “ja” umre. Predaj Mu svoju volju, umri svojem “ja” sada, upravo sada, i prepusti Bogu da pripremi put pred tobom. (Letter 29, 10. studenoga 1879., Pismo Edsonu Whiteu)