I vi znate tu priču — priču o mladiću koji je jednoga dana utrčao u kuhinju zalupivši za sobom vrata. Njegovo mladenačko lice bilo je obliveno znojem. Njegove oči bile su gnjevne. Glas mu je odavao da mu je svega dosta. Samo što nije vikao prema ocu i majci koji su sjedili za kuhinjskim stolom: “Dosta mi je znoja, dosta mi je smrada, dosta mi je pilića i krava! Oče, hoću odavde! Umoran sam i sit ovakvog života. Odlučio sam otići u New York i baviti se prodajom nekretnina.” Zastao je da uzme daha. “Potražit ću svoju sreću daleko od ovoga mjesta.”
Seljak je dugo vremena promatrao to uzbuđeno, mlado lice. Onda se okrenuo i zagledao u zbunjene oči svoje žene. Nitko nije govorio.
Konačno je otac ponovno pogledao sina. “U redu, sine, možeš ići… Ali…” Seljakova mrka, ispucala ruka spustila se na mladićevo rame. “Slušaj me, sine. Ako se ikada poželiš vratiti, ovdje će te čekati tvoj dom — ja, majka i tvoj stariji brat!”
Većina ljudi je tko zna koliko puta čula Isusovu usporedbu o izgubljenom sinu. … Nije potrebno da vam ponovno pričam cijelu priču. Ipak, ako je niste slušali dugo vremena, možda ćete je poželjeti pročitati u svojoj Bibliji (vidi Luka 15,11-32). Preskočimo početak i razmotrimo retke koji se odnose na starijeg brata izgubljenoga sina (Luka 15,28-30). On se upravo vratio iz polja prekriven znojem i prašinom nakon napornoga dnevnog rada i čuo je veselje koje je dopiralo iz kuće. Što se to zbiva? Pozvao je slugu i saznao da je njegov izgubljeni mlađi brat iznenada stigao kući iz daleka svijeta i da je otac priredio gozbu kako bi se proslavio njegov povratak. Kako reagira stariji brat? “On se razljuti i ne htjede ući. Njegov otac iziđe i poče ga moliti. Tada će on ocu: ‘Evo ti služim tolike godine i nikada ne prekrših ni jedne tvoje zapovijedi, a ti mi nikada ne dade ni jareta da bih se mogao proveseliti sa svojim prijateljima. A kada ti se vrati taj sin, pošto je s bludnicama razasuo svoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele!’” (Luka 15,28-30)
Jeste li čuli što je ovdje rekao stariji brat? “Ne mogu te shvatiti, oče. Pogledaj! Sve ove godine robujem tebi!” Da, upravo tako glase izvorne Isusove riječi! “Poštovao sam svako od tvojih bezbrojnih pravila i nikad ti nisam bio neposlušan. Nikad nisam učinio neki veliki grijeh. Uvijek sam išao u crkvu. Odricao sam se zadovoljstava jer sam smatrao da ti to zahtijevaš od mene, zadovoljstava do kojih mi je bilo stalo. Samo sam ti robovao. I što sam dobio? Ti priređuješ gozbu za tog otpadnika, mojega brata, koji te je napustio, razasuo tvoje bogatstvo, spavao sa svim ženama u gradu i vjerojatno se zarazio sidom. A ja? Što sam ja dobio za to što sam živio tako dosadnim, praznim životom poslušnosti? Ništa. Ništa! Nisi mi dao niti ugojeno tele, a niti si mi priredio gozbu. Ništa!”
Starija braća među nama
Zvuči li vam ovaj govor starijega brata poznato? Možda smo i vi i ja uvježbavali taj isti govor nekad u prošlosti? Možda postoji neki kutak u vašem srcu — možda je taj kutak čak vrlo prostran — koji se odnosi prema Bogu potpuno na temelju pravila i propisa, kao što se stariji brat odnosio prema svojem ocu? Da nismo, možda, odrasli u vjerskoj sredini koja nas je naučila da od Boga očekujemo nagrade i kazne isključivo na temelju naše odanosti Njegovim pravilima?
Rabin Harold Kushner bori se s tim pitanjima u svojoj knjizi Kad se zlo događa i dobrima. Na 128. stranici te svoje knjige piše o ljudima koje je poznavao i koji su ostali u fazi starijeg brata u svojem odnosu prema Bogu:
“Poznavao sam ljude koji su bili duboko ozbiljni u svojoj religioznosti, ljude čije je vjersko predanje bilo najsnažnija sila u oblikovanju njihovoga života, a koji su me ipak nagonili da se pitam kakvo im je dobro uopće donijela sva ta religija. … Poznavao sam Židove koji su provodili subotu ne u radosti i duhovnom osvježenju, već u stalnoj zabrinutosti da ne učine nešto zabranjeno, tako da im je taj dan konačno postao samo tjedni obred mučenja koje se moralo izdržati.
U nekim slučajevima dolazilo je do očajničke opsjednutosti grijehom, do trajnog straha da se nenamjerno ne prekrši neko pravilo, ne učini nešto loše, ne nanese uvreda Bogu i tako izgubi ljubav nebeskog Oca.”
Zar vam sve ovo ne zvuči poznato? Ne igramo li i mi svi zajedno ulogu starijeg brata? Nismo li možda ja i vi sve ove godine slijedili Boga jedino natjerani sviješću da smo na to obvezatni? Nismo li Mu bili prisilno poslušni jedino zato što smo mislili da će nam, ukoliko Mu ne budemo poslušni, uskratiti svoju baštinu!
Pitam se ne igraju li neki među nama mračnu ulogu starijeg brata samo zato što imaju pogrešno shvaćanje o Bogu, zato što ne znaju kakav je On stvarno?
Nemojte me, molim vas, pogrešno razumjeti. Ja ne govorim da se protivim Božjim pravilima i zapovijedima. Naravno, nije tako. Bog koji je pun ljubavi, kao i svaki roditelj pun ljubavi, mora proglasiti zaštitna pravila i zapovijedi. Ali, nisu li mnogi kršćani sve ove godine slijedili Boga samo iz obveze, nisu li robovali Bogu zato što su bili uvjereni da je to jedini način da steknu baštinu koju im je On obećao?
Takav duh prisilne poslušnosti ima zapravo jednu veliku manu. O, naravno, stalno nastojanje da se poštuju pravila može naizgled zadovoljiti Neprijeporni Najviši Autoritet. Ali, kao prvo, u to nikada ne možete biti potpuno sigurni. Drugo, stalno robovanje Njemu zahtijeva velike žrtve. Nema radosti, nema mira, nema smijeha, nema slobode! Nema ničega osim toga mehaničkog, namrštenog, potajno nezadovoljnog duha služenja Bogu po svaku cijenu. Budimo pošteni. Zar nije ta vrsta namrštene, prisilne pokornosti samo korak do otvorene pobune? Naravno da jest! Sigurno će svanuti dan kad će stariji brat konačno shvatiti svoj položaj i eksplodirati, prepun ogorčenja i svijesti o nepravdi. I tada će i on pobjeći od Oca. Možda starija sestra neće nikada skupiti dovoljno hrabrosti da pobjegne iz doma, ali ostat će u njemu puna ogorčenja i nezadovoljstva, daleko od Oca premda je u Njegovoj blizini!
Kako bi uopće moglo biti ikakvoga mira i ikakve radosti u takvom životu? Nije nikakvo čudo što se danas po crkvama mogu sresti tolika hladna, namrštena lica. To su starija braća koja nikad nisu pobjegla od kuće, nisu pobjegla od milosti, ljubavi, radosti i mira koji u njoj vladaju. To su starije sestre, koje čuju glazbu i pjevanje što dopiru iz Očeva doma, ali odbijaju ući. Takvi kršćani jedino znaju da trebaju robovati Bogu. Robovati samo zato što ne znaju pravu istinu o svojem Ocu.
Odnosi ili pravila?
Čista je istina, prava istina, istina koja ostaje kad sve ostalo bude rečeno i učinjeno — da je Ocu više stalo do odnosa nego do pravila!
Zapazite da u usporedbi otac ostavlja svoj dom i odlazi tražiti oba sina. Potrčao je kad je u daljini na podnevnom suncu spazio nejasnu priliku svojega odbjeglog mlađeg sina kako tetura prema kući. Nikad nemojte smetnuti s uma da je otac koji raširenih ruku trči prašnjavim putom da zagrli i poljubi izgubljenog mlađeg sina onaj isti otac koji te iste večeri izlazi u suton da dočeka svoga starijeg sina. Isti otac, isti široki zagrljaj, isto željno srce puno ljubavi.
Zašto? Zato što je istina o Ocu ista i nepromjenjiva za svu vječnost — ono što je Bogu bilo važno u početku, važno Mu je sve do kraja. Njemu su važni odnosi. Otac ne istrčava iz kuće da osnaži prekršena pravila, Njegovo Ga srce vuče prema Njegovim sinovima da obnovi raskinute odnose. Ocu je stalo do odnosa daleko više nego do pravila.
Kao što vidite, istina se uklapa. Bog nije netko koga se moramo bojati; On je netko s kim se možemo sprijateljiti. Upravo zbog tog razloga Ocu je daleko više stalo do odnosa nego do pravila. Naravno, pravila se ne mogu zaobići. Svaki odnos u životu omeđen je i zaštićen nužno potrebnim pravilima. Ali Bog nije zauzet pravilima, već odnosima!
Tako bi to trebalo biti i među Božjom djecom, zar ne? Nema te crkve na Zemlji čiji je najpreči zadatak da uzdigne pravila. Mi ne možemo niti zamisliti crkvu na Zemlji, ukoliko je to crkva koja slijedi Oca, kojoj ne bi bilo povjereno osjetljivo poslanstvo da obnovi odnose između Boga i čovjeka.
Napokon, zar nam upravo to ne govore ruke raširene na Golgoti? Raširene Očeve i Sinovljeve ruke koje u svoj čvrsti zagrljaj pozivaju svakog odbjeglog buntovnika, svakog pravilima opsjednutog crkvenog starješinu govoreći: “Prihvati istinu o meni — ja nisam netko koga se morate bojati, ja sam netko s kim se možete sprijateljiti, jer meni je stalo do odnosa s vama daleko više nego do pravila!”
Razmišljajte o slobodi koju nudi taj široki i čvrsti zagrljaj! Zavoljeti toga Boga koji će primiti k sebi to vaše buntovno srce ne pitajući za vašu krivnju, za žalosnu prošlost, za sramotno rasuto blago, jer Njemu je važno da ste se vi vratili kući! Zavoljeti toga Boga čije su ruke raširene da prihvate vaše otvrdnulo, pravilima okamenjeno srce s tihim obećanjem da je sve što On ima i vaše. Zar se nećete osloboditi svojega robovanja i prigrliti Njegovo prijateljstvo, zar nećete opet prihvatiti Njegovu ljubav, radost, mir, smijeh i nadu?
Zar nećete prihvatiti slobodu prijateljstva u Njegovu širokom i čvrstom zagrljaju?
A to je, dopustite mi da ponovim, pravo poslanstvo kršćanske Crkve danas u svijetu. To je slika Oca kakvu ovaj svijet želi upoznati i vidjeti. Ta je slika Oca srž i srce svega što je Isus propovijedao i svega o čemu Biblija progovara. To je istina koju Bog iskreno želi objaviti ovom buntovnom planetu. Kad bi svijet samo mogao vidjeti te raširene Očeve ruke, ne bi li se vratio kući, svojemu Ocu? Zašto Mu i vi ne kažete koju riječ o tome?
Slika raširenih ruku
Sjećate li se nagrađene crno-bijele fotografije, snimljene onoga dana kad su se prvi ratni zarobljenici vratili iz Vijetnama? Bilo je to 1973. godine. Primirje je bilo potpisano. Sjeverni je Vijetnam oslobađao svoje ratne zarobljenike Amerikance. Divovski transportni zrakoplov tipa C-140 Herkules sletio je na sletnu stazu zrakoplovne baze na Zapadnoj obali. Sivi zrakoplov dorolao je sa sletne staze na mjesto za istovar i sa stražnjeg dijela zrakoplova spuštene su stube. I počeli su izlaziti oni — prvi ratni zarobljenici, povratnici, jedan po jedan; niz stube, pa preko široke betonske površine do mnoštva okupljenih pripadnika obitelji, prijatelja i službenika.
Međutim, naše je oči posebno privukao jedan od tih vojnika odjeven u svoju urednu sivomaslinastu odoru, s kapom koja je savršeno stajala na njegovoj uredno podšišanoj glavi iznad raznježenog i jednako ponosnog lica. Vojnik se vratio kući!
Ali netko u tom mnoštvu jednostavno više nije mogao dočekati da tata prijeđe tih nekoliko koraka do okupljenih ljudi. Kad je on stupio na tlo, njegova se mala djevojčica provukla ispod užadi. Na njezinom malom licu vidio se izraz radosnog uzbuđenja. Njezina duga crna kosa vijorila je na vjetru dok je trčala preko široke površine. Mora da je otac čuo njezin glas i spazio njezin lik. Bacio je svoju vojničku vreću i kleknuvši na koljena raširio ruke da prihvati svoju djevojčicu. Kad je fotoaparat škljocnuo, njezine noge nisu dodirivale tlo, njezine su ruke bile ispružene prema ocu. Klik! Crno-bijeli trenutak izvan tijeka vremena, portret sjedinjavanja oca i njegovog djeteta.
Da ne bismo nikad zaboravili istinu o Ocu i Sinu, Isus nam je ispričao bezvremensku priču o široko raširenim rukama “Oca našega koji je na nebesima”. Ruke su Mu raskriljene da pokažu slavnu istinu da je Bogu najviše stalo do toga da mlađa braća i starije sestre potrče u Njegov topli i čvrsti zagrljaj.
Koliko god razmišljam, ne mogu se sjetiti razloga zašto to ne bih učino. A vi?
Dwight Nelson