“Njih koji za svoj vlastiti račun razapinju Sina Božjega i javno ga izlažu ruglu.” (Hebrejima 6,6)
Svatko se osobno treba odazvati na poziv: “Dođite k meni … i ja ću vas okrijepiti.” (Matej 11,28) … Gospodin Isus platio je školarinu za tebe. A sve što ti trebaš učiniti jest da učiš od Njega. Istu uljudnost po ugledu na Krista, zastupljenu u jednoj uzvišenijoj školi, trebaju pokazivati i stari i mladi vjernici u ovoj nižoj školi ovdje.
Svi koji uče u Kristovoj školi podvrgnuti su poduci od strane nebeskih bića i nikad ne trebaju zaboraviti da su gledanje svijetu, anđelima i ljudima. Oni trebaju predstavljati Krista. Trebaju pomoći jedni drugima da postanu dostojni prijama u tu višu školu. Trebaju pomagati jedni drugima da postanu čisti i plemeniti, da imaju jasno shvaćanje o tome što znači biti Božje dijete. Oni trebaju izgovarati ohrabrujuće riječi, ispravljati klonule ruke i podupirati klecava koljena. Na svakom srcu trebaju biti kao dijamantnim vrhom urezane riječi: “Ne bojim se ničega pod nebom, osim da ne saznam svoju dužnost i da je ne izvršim.” Mi živimo u vrijeme kada bismo trebali najusrdnije tražiti Gospodina. …
Ima mnogo načina na koje ljudska bića uvijek iznova razapinju Božjeg Sina i izlažu Ga javnoj sramoti. Obožavanje svjetovnih poslova tako zbunjuje um da mu se Sotona krišom približava i podmuklo dobiva pristup. On ima mnogo teorija kojima zavodi one koji mu to dopuštaju. Pogrešna shvaćanja o Bogu kojima je svijet izložen, zapravo su prerušeni skepticizam koji utire put ateizmu. Prenagljenim riječima i sebičnim postupcima ljudi često žaloste Kristovo srce. Na taj način Sotona neumorno radi kako bi ih naveo na nevjerovanje. Kad zadobije vlast nad umom, on na njega ostavlja trajan dojam, a vječne stvarnosti počinju blijedjeti. Duh koji vlada sobom, kao i nježne, ljubazne riječi — to je ono čime se odaje čast Spasitelju. Oni koji izgovaraju ljubazne, blage riječi, riječi koje donose mir, bit će bogato nagrađeni. Mi smo pozvani da budemo Kristovi propovjednici i trebamo dopustiti Njegovom duhu da se otkrije u krotkosti i poniznosti koje smo naučili od Njega. (Letter 257, 26. studenoga 1903., dr. J. H. Kelloggu)