Kad je Krist poslao dvanaestoricu apostola na njihovo prvo misionarsko putovanje, rekao im je: “Na svom putu navješćujte: Blizu je kraljevstvo nebesko! Liječite bolesnike, uskrisujte mrtvace, čistite gubavce, izgonite zle duhove! Badava ste primili, badava i dajte!” (Matej 10,7.8)
Sedamdesetorici, što ih je poslao kasnije, rekao je: “U koji god grad uđete te vas prime… Ozdravljajte bolesnike u njemu i narodu kažite: ‘Približi se k vama kraljevstvo Božje!’” (Luka 10,8.9) S njima su bili Kristova prisutnost i sila: “Vratiše se veselo sedamdesetorica te rekoše: ‘Gospodine, čak nam se i zli duhovi pokoravaju u tvoje ime.’” (Matej 10,17)
Ista je djelatnost nastavljena poslije Kristova uzašašća. Ponavljali su se događaji iz vremena Njegove službe. “A i mnogi su dolazili iz gradova u okolici Jeruzalema i donosili bolesnike i one koje su mučili nečisti duhovi. I svi ozdravljahu.” (Djela 5,16)
I učenici “odoše i počeše propovijedati svuda. Gospodin je s njima djelovao”. “Tako Filip siđe u glavni grad Samarije i tu propovijedaše Krista. Narod je jednodušno poklanjao pažnju Filipovim riječima. … Nečisti su duhovi … izlazili s velikom vikom iz mnogih opsjednutih, a mnogi uzeti i hromi ozdraviše. I nastade velika radost u onome gradu.” (Marko 16,20; Djela 8,5-8)
Djelovanje učenika
Luka, pisac istoimenog Evanđelja, bio je zdravstveni misionar. U Svetome pismu on je poznat kao “ljubljeni liječnik Luka”. (Kološanima 4,14) Apostol Pavao je čuo o njegovoj liječničkoj sposobnosti i istaknuo ga kao onoga kome je Gospodin povjerio posebno djelo. Luka je obećao svoju suradnju i neko je vrijeme pratio Pavla na njegovim putovanjima od mjesta do mjesta. Pavao je nakon nekog vremena ostavio Luku u Filipima, u Makedoniji. Ovdje je on, kao liječnik i učitelj evanđelja, nastavio djelovati nekoliko godina. U radu je kao liječnik služio bolesnima, a zatim se molio da Božja iscjeliteljska sila počiva na paćenicima. Tako je bio otvoren put vijesti evanđelja. Svom liječničkom uspjehu Luka je mogao zahvaliti za mnoge prilike koje su mu bile pružene da propovijeda Krista među neznabošcima. Božji je plan da mi djelujemo onako kako su to činili učenici. Tjelesno je izlječenje sjedinjeno s evanđeoskim nalogom. Poučavanje i liječenje se nikada ne smiju prakticirati odvojeno u djelu evanđelja.
Zadaća je učenika bila pronijeti evanđeosku vijest. Njima je bilo povjereno da cijelomu svijetu objave Radosnu vijest o Kristu. Oni su ispunili svoju zadaću za ljude svog vremena. Samo jedan naraštaj je odnio evanđelje svim narodima na Zemlji.
Odnijeti evanđeosku vijest svijetu djelo je što ga je Bog povjerio onima koji nose Njegovo ime. Evanđelje je jedino sredstvo koje se može suprotstaviti grijehu i bijedi na ovoj Zemlji. Prvi posao što ga trebaju obaviti oni koji su iskusili Božju iscjeliteljsku moć jest da objave cijelom čovječanstvu vijest o Božjoj milosti.
Kad je Krist poslao svoje učenike s viješću evanđelja, vjera u Boga i Njegovu Riječ gotovo je nestala sa svijeta. Hebrejski narod, koji je tvrdio da poznaje Boga Jahvu, ostavio je Božju riječ postrani zbog svojih predaja i ljudskog mudrovanja. Ljudski je um utonuo u sebične ambicije, u želji za razmetanjem, u pohlepi za dobitkom. Istodobno kad je nestalo štovanja Boga, nestalo je i sućuti prema ljudima. Vladajuće pravilo bila je sebičnost, tako da je Sotona u bijedi i poniženju ljudskoga roda sprovodio svoju volju.
Sotonske su sile preuzele vlast nad čovjekom. Tijela ljudskih bića, oblikovana da u njima nastava Bog, postala su nastambom demona. Nadnaravne su sile upravljale ljudskim osjetilima, živcima, organima i navodile ih da se predaju najnižim strastima. Ljudska su lica nosila demonski pečat. Na njima su se mogle vidjeti legije zlih, kojima su bili opsjednuti.
Kakvo je stanje u današnjem svijetu? Zar kritika i današnja mudrovanja ne razaraju vjeru u Sveto pismo isto onako uspješno kao što su to činili rabini u Kristovo doba? Zar pohlepa, ambicija i čežnja za zadovoljstvima ne obuzimaju ljudsko srce kao u ono vrijeme? Kako je malo onih koji se rukovode kršćanskim načelima u svijetu koji sebe naziva kršćanskim, pa i u Crkvama koje ispovijedaju Krista! Kako je malo onih iz poslovnih, društvenih, domaćih, pa čak i vjerskih krugova, kojima je Kristov nauk pravilo svakodnevna života! Zar se ne može reći da “pravda mora stajati daleko … i poštenju nema više pristupa … a tko izbjegava zlo, bude opljačkan”? (Izaija 59,14.15)
Živimo usred epidemije zločina, pred kojim je razuman čovjek, koji se boji Boga, uvijek prestravljen. Ljudsko je pero nemoćno da opiše pokvarenost koja svakog novoga dana donosi nova otkrića u pogledu na političke sukobe, podmićivanja i prijevare. Svaki dan donosi strašna izvješća o nasilju i nepoštovanju zakona, o ravnodušnosti prema ljudskim patnjama, o nemilosrdnom i zvjerskom uništavanju ljudskih života. Svaki dan svjedoči o porastu rastrojstava, ubojstava i samoubojstava. Tko može posumnjati u činjenicu da sotonske sile rade još predanije među ljudima s ciljem da pomute i izopače um, okaljaju i upropaste tijelo?
I dok ova zla poplavljuju svijet, evanđelje se prečesto propovijeda na tako ravnodušan način da ostavlja vrlo neznatan dojam na savjest ljudi. Posvuda srećemo srca koja vape za nečim što nemaju. Ona čeznu za silom koja će im dati pobjedu nad grijehom, za silom koja će ih izbaviti iz okova zla, za silom koja će im dati zdravlje, život i mir. Mnogi od onih koji su nekada poznavali silu Božje riječi, i živjeli tamo gdje nitko ne priznaje Boga, sada čeznu za božanskom prisutnosti.
Svijetu danas treba ono što mu je trebalo i prije devetnaest stoljeća — Kristovo otkrivenje. Treba izvršiti veliko djelo reforme, a samo se Kristovom milošću može dovršiti djelo tjelesne, umne i duhovne obnove.
Jedino će Kristov način rada donijeti pravi uspjeh u dosezanju ljudi. Spasitelj je stupao u dodir s ljudima kao Onaj kome je na srcu bilo njihovo dobro. On im je pokazao svoju naklonost, služio im u njihovim potrebama i zadobivao njihovo povjerenje. Zatim ih je pozvao: “Hajdete za mnom.”
Približimo se ljudima osobnim naporima. Kad bi se manje vremena posvetilo ukoravanju, i upotrijebilo ga više u osobnoj službi, vidjeli bi se bolji rezultati. Treba pomoći siromašnima, treba njegovati bolesnike, treba tješiti one koji su opterećeni brigama ili gubitkom nekoga iz obitelji, podučavati neuke i neiskusne. Trebamo plakati s onima koji plaču, radovati se s onima koji se raduju. Praćen silom uvjeravanja, silom molitve, silom Božje ljubavi, ovaj rad neće i ne može biti besplodan.
Uvijek držimo na umu da je predmet zdravstveno-misionarskog djelovanja uputiti grijehom oboljele ljude i žene k Čovjeku s Golgote, koji uzima na se grijehe svijeta. Gledajući u Njega, oni će postati slični Njemu. Trebamo potaknuti bolesne i napaćene da gledaju u Isusa i žive. Neka oni koji surađuju u ovom djelu uvijek drže Krista, velikog Liječnika, pred onima kojima su bolest duše i tijela donijeli razočaranja. Uputite ih k Onome koji može liječiti tjelesne i duhovne bolesti. Govorite im o Onome koji je dirnut spoznajom o njihovoj nemoći. Bodrite ih da se oslone na skrb Onoga koji je dao svoj život kako bi im omogućio da dobiju vječni život. Govorite o Njegovoj ljubavi, objavljujte Njegovu spasiteljsku moć.
Ovo je uzvišena dužnost i dragocjena prednost medicinskog misionara. A osobna služba često ovome otvara put. Dok ulažemo svoje napore da olakšamo tjelesne patnje, Bog često ima priliku pristupiti ljudskim srcima.
Zdravstveno-misionarsko djelo je pionirsko djelo evanđelja. U službi ovome svijetu i zdravstveno-misionarskom djelu, evanđelje se treba propovijedati i živo primjenjivati.
U gotovo svakome mjestu ima veliki broj takvih koji ne slušaju propovijedanje Božje riječi i ne pohađaju nijedno bogoslužje. Ako je Radosna vijest doprla do njih, onda treba otići i u njihove domove. Često će zadovoljenje njihovih tjelesnih potreba biti jedini put kojim se do njih može doći. Medicinske sestre koje njeguju bolesnike, i koje donose olakšanje siromašnima u nevolji, naći će mnogo prilika da se mole s njima, da im čitaju iz Božje riječi i govore o Spasitelju. One se mogu moliti za one koji su bespomoćni, kao i s njima samima, jer oni nemaju snagu volje da ukore svoje želje izopačene strastima. One mogu unijeti zrake nade u život poraženih i razočaranih. Njihova nesebična ljubav, izražena u djelima nesebične dobrote, omogućit će ovim patnicima da vjeruju u Kristovu ljubav.
Mnogi nemaju vjeru u Boga i izgubili su povjerenje u čovjeka. Ipak, oni cijene postupke sućuti i spremnost na pomoć. Kad oni vide da u njihov dom dolazi netko tko ne očekuje zemaljsku slavu i udobnosti, koji služi bolesnima, hrani gladne, odijeva one bez odjeće, tješi tužne i svima nježno pokazuje Onoga koji je izvor ljubavi i sućuti, dok je on samo vjesnik te velike ljubavi. Dok to promatraju, njihova su srca dirnuta. U njima se budi zahvalnost. Vjera oživljuje. Oni uviđaju da se Bog brine za njih i, dok se Njegova Riječ otvara, oni su spremni slušati.
Bilo u inozemnoj misiji ili u domaćem polju, svi misionari, i muškarc i žene, zadobit će širi pristup ljudima i utvrditi da je njihova upotrebljivost znatno povećana ako su spremni i sposobni služiti bolesnima. Žene koje odlaze kao misionari u neznabožačke zemlje mogu tako naći priliku da objave evanđelje ženama tih zemalja i onda kad su sva druga vrata zatvorena. Svi bi se evanđeoski djelatnici trebali upoznati s jednostavnim postupcima u liječenju, koji u tolikoj mjeri olakšavaju bol i otklanjaju bolest.
Podučavanje u zdravstvenim načelima
Evanđeoski djelatnici trebaju također biti spremni dati poduke u načelima zdravog načina življenja. Bolesti ima svuda, dok se većina može spriječiti poštovanjem zakona zdravlja. Ljudi trebaju proučiti utjecaj zdravstvenih zakona na njihovo dobro, za sadašnji i budući život. U njima treba pobuditi osjećaj odgovornosti za svoje tijelo, što ga je Stvoritelj uredio sebi za obitavalište, i dati im do znanja kako On očekuje od njih da u postupanju prema tijelu budu vjerni upravitelji. Neka se u njihova srca usade riječi iz Svetoga pisma: “A mi smo hram Boga živoga, kao što reče Bog: Stanovat ću među njima i među njima hodati. Ja ću biti njihov Bog, a oni će biti moj narod.” (2. Korinćanima 6,16)
Upute o jednostavnim metodama liječenja bolesnika, metodama koje se mogu primijeniti umjesto uzimanja otrovnih pilula, upravo je ono što tisućama treba i što bi oni rado prihvatili. Upute o promjeni načina prehrane su veoma potrebne. Loše navike u uzimanju nezdrave hrane najviše su krive za neumjerenost, kriminal i izopačenost koji čine prokletstvo svijetu.
Kad iznosite zdravstvena načela, uvijek držite ljudima pred očima veliki predmet reforme, naime, da je njezin cilj sačuvati najviše mogućnosti razvitka tijela, uma i duše. Pokažite ljudima da su zakoni prirode, koji su Božji zakoni, predviđeni za naše dobro; da poslušnost tim zakonima pridonosi sreći u ovom životu i pomaže u pripremi za budući život.
Potaknite ljude da proučavaju izraze Božje ljubavi i mudrosti u primjeni prirodnih tvari. Potaknite ih da proučavaju taj čudesni organizam, ljudsko tijelo, i zakone što upravljaju njime. Oni koji uvide dokaze Božje ljubavi, koji shvate nešto od mudrosti i plemenitosti Njegova Zakona i rezultata poslušnosti, počet će svoje dužnosti i obveze promatrati u potpuno različitom svjetlu. Namjesto da poštovanje zakona zdravlja smatraju žrtvom ili samoodricanjem, oni će ovo vidjeti onako kako to u stvarnosti i jest — kao neprocjenjivi blagoslov.
Neka svaki evanđeoski djelatnik stekne uvjerenje da je poučavanje načelima zdravog načina življenja dio njemu povjerene zadaće. To je djelovanje vrlo poželjno i za njega svijet ima otvorena vrata. Ljudi svuda naginju k tome da djelovanje organizacije uzmu kao zamjenu za osobno djelovanje.
Ljudska mudrost naginje k ujedinjavanju, centralizaciji, k oblikovanju velikih crkava i ustanova. Djela dobročinstva ljudi prepuštaju ustanovama i organizacijama; oni se povlače od dodira sa svijetom, i tako se njihova srca hlade. Oni su zaokupljeni vlastitom osobnošću i postaju neosjetljivi. U njihovoj duši izumire ljubav za Boga i čovjeka.
Svojim sljedbenicima Krist povjerava djelo koje ne može obaviti njihov zastupnik ili opunomoćenik. Služba bolesnima i siromašnima, objavljivanje evanđelja onima koji su izgubljeni, nešto je što se ne može prepustiti odborima ili dobrotvornim društvima. Zahtjev djela evanđelja jest osobna odgovornost, osobni napori, osobna žrtva.
“Iziđi na putove i među ograde i natjeraj svijet da dođe”, glasi Kristova zapovijed, “da mi se napuni kuća.” On dovodi ljude u dodir s takvima kojima oni sami žele učiniti dobro. “… Uvesti pod krov svoj beskućnike”, kaže On. “Odjenuti onog koga vidiš gola.” “Na bolesnike stavljat će ruke, i oni će ozdravljati!” (Luka 14,23; Izaija 58,7; Marko 16,18) Blagoslove evanđelja treba prenijeti i neposrednim dodirom, u osobnoj službi.
Kad je Bog u staro vrijeme davao svjetlost svome narodu, On to nije činio isključivo kroz neku određenu klasu. Daniel je bio princ iz Judina plemena. Izaija je također bio iz kraljevske loze. David je bio pastir, kao i Amos, Zaharija rob iz Babilona, Elizej je bio poljodjelac. Bog je kao svoje predstavnike podizao proroke i prinčeve, one plemenita podrijetla i one skromne, i učio ih istinama koje trebaju odnijeti svijetu.
Svakome tko postane dionikom Njegove milosti, Gospodin povjerava rad za druge. Svatko od nas pojedinačno treba reći, stojeći na svom mjestu i u svom okružju: “Evo me, mene pošalji.” (Izaija 6,8) Na propovjedniku Riječi, na medicinskoj sestri u misiji, na kršćanskom liječniku, na kršćaninu pojedincu — bio on trgovac ili poljodjelac, intelektualac ili obrtnik — na svima leži odgovornost. Naša je zadaća da ljudima otkrijemo evanđelje o njihovu spasenju. Sve ono čega se prihvatimo treba postati sredstvom za taj cilj.
Oni koji prihvate djelo koje im je povjereno bit će ne samo na blagoslov drugima, nego će i sami biti blagoslovljeni. Svijest o dobro obavljenoj dužnosti imat će povratni utjecaj na njih same. Očajni će zaboraviti svoj očaj, slabi će postati jaki, neuki puni znanja, i svi će u Onome koji ih je pozvao naći pouzdana Pomoćnika.
Kristova Crkva je organizirana za službu drugima. Njezino je geslo služba. Njezini su vjernici vojnici koji trebaju biti obučeni za bitku, vođeni Knezom svoga spasenja. Kršćanski propovjednici, liječnici i učitelji imaju opsežniji posao nego što su to mnogi spremni pojmiti. Oni ne trebaju samo služiti ljudima, već ih i poučavati da služe. Oni ne trebaju samo poučavati prava načela, već i pripremiti slušatelje da sami drugima usađuju ta načela. Istina koja se ne živi i koja se ne dijeli s drugima, gubi svoju životvornu moć, svoju iscjeliteljsku silu. Njezin se blagoslov može primiti samo ako se dijeli.
Prekinimo monotoniju svoje službe za Boga. Svaki se vjernik Crkve treba uključiti u neki od ogranaka djela velikog Učitelja. Neki ne mogu učiniti toliko kao drugi, ali svatko treba činiti najviše sa svoje strane da odbije plimu bolesti i očajanja koja se sručila na naš svijet. Mnogi bi se rado uključili u rad kad bi ih netko uputio kako da počnu. Takve treba uputiti i ohrabriti.
Svaka crkva treba postati školom pripreme za kršćanske radnike. Vjernike treba uputiti kako održavati biblijske sate, kako voditi razrede subotnje škole, kako na najbolji način pomoći siromašnima i brinuti se za bolesnike, kako raditi za neobraćene. Trebamo imati zdravstvene škole, škole kuhanja i nastavu u različnim područjima kršćanske službe pomaganja. Ne trebamo samo predavati, nego i organizirati konkretan rad pod rukovodstvom iskusnih nastavnika. Neka učitelji povedu rad među narodom, i tada će drugi, sjedinivši se s njima, učiti po njihovom primjeru. Jedan je primjer vredniji od mnoštva pravila.
Neka svi njeguju svoje tjelesne i umne snage do krajnjih granica sposobnosti, da bi mogli raditi za Boga tamo gdje ih pozove Njegova providnost. Isti darovi što ih je Krist dao Pavlu i Apolu, koji su ih istaknuli u njihovim duhovnim odlikama, i danas će se pokloniti posvećenim kršćanskim misionarima. Bog želi da Njegova djeca posjeduju oštroumnost i znanje, da bi se Njegova slava mogla otkriti nepogrešivom jasnoćom i silom u našem svijetu.
Obrazovani suradnici koji su posvećeni Bogu mogu služiti raznovrsnije i izvršiti opsežnije djelo nego oni koji su neobrazovani. Njihov sređeni um stavlja ih u povoljan položaj. Oni pak koji nemaju ni velike sposobnosti niti široko obrazovanje mogu također korisno poslužiti drugima. Bog će upotrijebiti one koji su spremni da ih Bog upotrijebi. Djelo koje stvara najveće i najtrajnije rezultate nije djelo najsjajnijih i najdarovitijih osoba. Bogu trebaju muškarci i žene koji su čuli vijest s Neba. Najuspješniji djelatnici su oni koji se odazivaju pozivu: “Uzmite jaram moj na se i učite od mene.” (Matej 11,29)
Bogu trebaju misionari sa srcem. Onaj čije je srce dirnuto Božjom ljubavi počinje snažno težiti k onima koji nikada nisu doznali za Njegovu ljubav. Njihovo stanje pokreće u takvima osjećaj osobne boli. Predajući svoj život u Božje ruke, on odlazi kao vjesnik, poslan i nadahnut s Neba, vršiti djelo u kojem i anđeli mogu surađivati.
Ako oni kojima je Bog povjerio velike umne sposobnosti upotrijebe te darove u sebične svrhe, bit će nakon razdoblja kušnji ostavljeni da slijede svoj put. Bog će uzeti ljude za koje se ne misli da su tako bogato nadareni, koji nisu tako samouvjereni, i On će slabe učiniti jakima, zato što se uzdaju u Njega i da će On za njih učiniti ono što oni sami za sebe ne mogu. Bog će prihvatiti službu iz cijela srca, a sam će usavršiti njihov rad i ispraviti nedostatke.
Bog je za svoje suradnike često birao ljude koji nisu imali priliku steći potpuno školsko obrazovanje. Ovi ljudi su, uz krajnju marljivost, upotrebljavali svoje moći, i Gospodin je nagradio vjernost koju su pokazali prema Njegovom djelu; On je nagradio njihovu revnost, njihovu žeđ za znanjem. On je bio svjedokom njihovih suza i čuo njihove molitve. Kao što je Njegov blagoslov došao sužnjima u dvorima Babilona, tako On i danas svojim pomoćnicima daje mudrost i znanje.
Ljudi s nepotpunim školskim obrazovanjem, skromna položaja u društvu, imali su katkad zadivljujuće uspjehe u pridobivanju duša za Krista. Tajna njihova uspjeha ležala je u pouzdanju u Boga. Svakodnevno su proučavali istine o Onome koji je “savjetom divan, mudrošću velik”. (Izaija 28,29)
Takve suradnike treba podržati. Gospodin ih povezuje s ljudima većih sposobnosti, kako bi se ispunile praznine što ih drugi ostavljaju. Njihova brzina u utvrđivanju što treba učiniti, njihova spremnost da pomognu onima u nevolji, njihove blage riječi i postupci, otvaraju vrata njihove upotrebljivosti, koja bi inače ostala zatvorenom. Oni prilaze onima koji su u nevolji, a uvjerljivost njihovih riječi ima moć da privuče mnoge uplašene ljude k Bogu. Njihov rad pokazuje što bi tisuće drugih mogli činiti, samo ako bi htjeli.
Ispunjeniji život
Ništa neće tako podignuti samopožrtvovnu revnost i više upotpuniti i ojačati karakter kao uključivanje u rad za druge. Mnogi koji ispovijedaju da su kršćani misle samo na sebe kad stupaju u Crkvu. Oni žele uživati prednosti članstva Crkve i pastorske brižljivosti. Oni postaju članovima velikih i naprednih crkava, i zadovoljni su time da učine nešto malo za druge. Na taj način oni uskraćuju sebi najdragocjenije blagoslove. Mnogi bi žrtovanjem svojih zabavnih i bezbrižnih druženja stekli za sebe veliku prednost. Oni trebaju poći tamo gdje će njihove sposobnosti biti pozvane i “izazvane” u kršćanskom djelovanju i gdje će naučiti nositi odgovornosti.
Stabla koja su stiješnjena gusto jedna uz druga ne rastu kao zdrava i prorijeđena stabla. Vrtlar ih stoga presađuje kako bi imali prostora za razvijanje. Slično bi koristilo mnogim vjernicima velikih crkava. Oni trebaju biti postavljeni tamo gdje će se njihove snage pokrenuti u aktivno kršćansko djelovanje. Oni postupno gube svoj duhovni život, jer postaju zakržljali i beskorisni, bez samopožrtvovna rada za druge. Kad bi bili presađeni u neko misijsko polje, oni bi ojačali i očvrsnuli.
Nitko međutim ne treba čekati da bude pozvan u neko daleko polje prije nego što počne pomagati drugima. Vrata službe posvuda su otvorena. Svuda su oko nas oni kojima treba naša pomoć. Gdje god se osvrnuli, naći ćemo udovicu, siroče, bolesnika i umirućeg, obeshrabrenog, razočaranog, neukog, onog koga je društvo odbacilo iz svoje sredine.
Mi trebamo shvatiti svoju dužnost da radimo za one koji žive u našem susjedstvu. Razmišljaj i proučavaj kako bi pronašao najbolji način da pomogneš onima koji ne pokazuju zanimanje za vjerske predmete. Dok posjećuješ svoje prijatelje i susjede, pokaži zanimanje za njihov duhovni i tjelesni napredak. Govori im o Kristu kao Spasitelju koji oprašta grijehe. Pozovi svoje susjede u svoj dom, čitaj zajedno s njima iz stranica dragocjene Biblije i iz knjiga koje objašnjavaju njezine istine. Pozovi ih da ti se pridruže u pjesmi i molitvi. Kod ovih malih sastanaka sâm će Krist biti prisutan, kao što je obećao, a srca će biti dirnuta Njegovom milošću.
Vjernici Crkve trebaju se pripremati da rade ovo djelo. To je isto tako važno kao i spašavanje duša koje žive u neznanju u stranim zemljama. Dok jedni osjećaju teret za duše koje su daleko, neka oni koji su kod kuće osjete breme za dragocjene duše koje su u njihovom okružju i neka isto tako marljivo rade za njihovo spasenje.
Mnogi se žale da žive ograničenim, jednostranim životom. Ako hoće, oni svoj život mogu učiniti dinamičnim i utjecajnim. Oni koji ljube Isusa srcem, umom i dušom, i bližnjega svojega kao samoga sebe, imaju na raspolaganju široko polje u kojemu mogu upotrijebiti svoju sposobnost i utjecaj.
Male prilike
Neka nitko ne prođe pored malih prilika u očekivanju veće zadaće. Možda si uspješan u obavljanju malih zadataka, dok pokušaj da učiniš veći posao završava promašajem, pri čemu padaš u razočaranje. Da bi razvio sposobnost i spretnost za veći zadatak, trebaš činiti ono što možeš, koristeći svoju snagu. Omalovažavanjem svakodnevnih prilika propuštanjem malih stvari koje su na dohvatu ruke, mnogi usahnu i ostaju besplodni.
Ne oslanjaj se na ljudsku pomoć. Gledaj daleko iza ljudskih bića, na Onoga koga je Bog pomazao da uzme naše nemoći, da nosi naše brige i skrbi za naše potrebe. Držeći Boga za riječ, počni gdje god nađeš zadatak koji treba izvršiti, i pođi naprijed u nepokolebljivoj vjeri. Vjera koja daje snagu i nepokolebljivost jest vjera u Kristovu prisutnost. Radi bez sebičnog interesa, marljivim trudom i ustrajnom energijom.
U poljima u kojima su okolnosti tako nepovoljne i obeshrabrujuće da mnogi nisu voljni tamo poći, nastale su zadivljujuće promjene zahvaljujući naporima samopožrtvovnih Božjih slugu. Oni su radili strpljivo i ustrajno, ne oslanjajući se na ljudsku snagu, već na Boga, čija je milost bila njihova potpora. Količina ovako ostvarenih dobara na ovom se svijetu neće saznati, ali će se zato blagoslovljeni rezultati vidjeti u slavnoj budućnosti.
Misionari koji se sami izdržavaju
Ovi misionari mogu raditi uspješno u mnogim mjestima. Primjer samostalnog misionara je apostol Pavao, koji je radio na širenju evanđelja o Kristu po cijelome svijetu. Dok je svakodnevno učio i propovijedao evanđelje u velikim gradovima Azije i Europe, on je radio kao zanatlija kako bi izdržavao sebe i svoje suradnike. Riječi što ih je na rastanku uputio starješinama efeške crkve, koje pokazuju njegov način djelovanja, sadrže dragocjenu pouku za svakog evanđeoskog djelatnika:
“Vi znate”, rekao je, “kako sam se vladao među vama sve vrijeme … kako nisam ništa od onoga što je korisno propustio da vam saopćim i da vas poučim javno i po kućama. … Srebra, zlata i odijela nisam poželio ni od koga. Vi sami znate da su ove ruke providjele mojim i mojih sudrugova potrebama. U svemu sam vam dao primjer da se tako treba truditi i pritjecati u pomoć nemoćnima te se sjećati riječi Gospodina Isusa koje on sam reče: ‘Blaženije je davati nego primati.’” (Djela 20,18-35)
Danas bi mnogi, kad bi bili prožeti istim duhom samopožrtvovnosti, mogli činiti dobro djelo na sličan način. Neka dvoje ili više njih pođu zajedno u propovijedanje evanđelja. Neka posjećuju ljude, neka se mole, pjevaju, podučavaju, objašnjavaju Pismo i neka služe bolesnima. Neki se mogu izdržavati kao literarni evanđelisti; drugi, slično apostolu, mogu raditi neki zanat ili drugi vid posla. Dok napreduju u svom radu, svjesni svoje bespomoćnosti, ali se ponizno oslanjajući na Boga, oni mogu steći blagoslovljeno iskustvo. Pred njima je Gospodin Isus, te će oni i među bogatima i među siromašnima naći naklonost i potporu.
Oni koji su se pripremali za zdrabstveno-misionarsko djelo u stranim zemljama trebaju biti potaknuti da idu bez oklijevanja tamo gdje ih očekuje posao, neka počnu rad među ljudima, učeći jezik dok rade. Uskoro će moći iznositi jednostavne istine Božje riječi.
Vjesnici milosti potrebni su u cijelome svijetu. Pozivaju se kršćanske obitelji da idu u naselja u kojima vlada tama i zabluda, da idu u strana polja, da se upoznaju s potrebama svojih bližnjih i da rade za Gospodnju stvar. Ako se takve obitelji nastane u mračnim krajevima Zemlje, na mjestima u kojima su ljudi zavijeni u duhovni suton, i ako dopuste da kroz njih svijetle zrake Kristova života, kako se plemenito djelo može tada ostvariti!
Ovo djelo zahtijeva samopožrtvovnost. Dok mnogi čekaju da se uklone sve smetnje, djelo koje mogu obaviti ostaje nedovršeno, a mnoštvo umire bez nade i bez Boga. Mnogi će, zbog financijskih prednosti, ili zbog znanstvenog istraživanja, riskirati odlazeći u nenaseljena područja, gdje će vedro podnositi žrtvu i teške uvjete; a kako je malo onih koji su, zbog svojih bližnjih, spremni povesti svoje obitelji u predjele u kojima treba objaviti evanđelje.
Prava služba podrazumijeva prići ljudima ma gdje se nalazili i ma kakvo bilo njihovo mjesto u društvu i stanje u kome se nalaze; i pomoći im na svaki mogući način. Takvim trudom zadobit ćete srca i otvoriti vrata pristupa dušama koje propadaju.
U vašem cjelokupnom radu držite na umu da ste sjedinjeni s Kristom, kao oni koji su dio velikog plana spasenja i izbavljenja. Neka kroz vaš život protječe Kristova ljubav, kao rijeka iscjeljenja i novoga života. Dok se trudite privući druge u zaklon Njegove ljubavi, neka čistoća vašeg jezika, nesebičnost vaše službe, vedrina vašeg ponašanja, svjedoče o moći Njegove milosti. Prikažite Isusa svijetu u tako čistoj i pravednoj slici da Ga ljudi mogu promatrati u svoj Njegovoj ljepoti.
Od male je koristi ako pokušamo popraviti druge napadajući ono što mi, možda, smatramo lošim navikama. Rezultati takvih pokušaja često nanose više zla nego dobra. U svojem razgovoru sa ženom Samarijankom Krist je, namjesto da omalovažava Jakovljev izvor, iznio nešto bolje. “Kad bi ti znala za dar Božji”, rekao je, “i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega iskala i dao bi ti žive vode.” (Ivan 4,10) On je usmjerio razgovor k blagu što ga je želio podariti, nudeći ženi nešto bolje nego što je imala — živu vodu, radost i nadu evanđelja.
Ovo je slika načina an koji trebamo raditi. Mi trebamo ponuditi ljudima nešto bolje nego što imaju — Kristov mir, koji nadilazi svaki razum. Mi im trebamo govoriti o Božjem svetom Zakonu, o preslici ili otisku Njegova karaktera, o izrazu onoga što On od njih želi da postanu. Pokažite im kako je nepropadljiva slava Neba neusporedivo bolja od prolaznih radosti i zadovoljstava svijeta. Pričajte im o miru i odmoru što ga mogu naći u Spasitelju. “A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikad ožednjeti”, rekao je Isus. (Ivan 4,14)
Podignite Isusa i uzviknite: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29) Samo On može zadovoljiti težnju srca i podariti mir duši.
Reformatori bi, od svih ljudi na svijetu, trebali biti najnesebičniji, najplemenitiji, najljubazniji. U njihovom bi se životu trebala vidjeti istinska dobrota nesebičnih djela ljubavi. Božji sluga, kod kojeg se vidi nedostatak ljubaznosti, koji pokazuje nestrpljivost dok nailazi na neukost i tvrdoglavost ljudi, koji govori prenagljeno i postupa nepromišljeno, može zatvoriti vrata srcima, tako da im nikada više ne može prići.
Kao što rosa i blage kiše padaju na već uvenule biljke, tako neka naša riječ nježno pada kad nastojimo odvratiti ljude od zablude. Božji je plan da se prvo priđe srcu. Mi trebamo govoriti istinu u ljubavi, uzdajući se u Njega da će On tim riječima dati silu koja mijenja život. Sveti Duh će u dušu usaditi riječ izgovorenu u ljubavi.
Mi smo po naravi zaokupljeni sobom i tvrdoglavi. Ali kad naučimo pouke kojima nas Krist želi poučiti, mi tada postajemo sudionicima u Njegovoj naravi i tako živimo Njegovim životom. Divan Kristov primjer, neusporediva nježnost kojom je utjecao na osjećaje drugih — plačući s onima koji su plakali, radujući se s onima koji su se radovali — mora ostaviti dubok dojam na karakter svih onih koji Ga iskreno slijede. Blagim riječima i postupanjem oni će nastojati olakšati put umornim nogama.
“Gospod Jahve dade mi jezik vješt da znam riječju krijepiti umorne.” (Izaija 50,4)
Svuda oko nas nalaze se izmučene duše. Možemo ih naći posvuda. Potražimo takve patnike i uputimo im pravu riječ kao utjehu za njihova srca. Uvijek budimo protočnici kroz koje će teći osvježavajuće vode iskrenog razumijevanja i sućuti.
U svim svojim odnosima držimo na umu da u životu drugih postoje poglavlja koja su zapečaćena od očiju smrtnih ljudi. Na stranicama sjećanja su tužne priče, koje se čuvaju kao svetinja pred radoznalim očima. Tamo su zapisane duge, teške borbe s mučnim okolnostima, možda nevolje u obiteljskom životu koje danomice slabe hrabrost, pouzdanje i vjeru. Oni koji vode neravnopravnu borbu života mogu primiti snagu i ohrabrenje malim pažnjama koje stoje samo malo truda protkanog ljubavlju. Takvomu je snažan i srdačan stisak ruke pravog prijatelja dragocjeniji od zlata i srebra. Riječi blagosti su za njih kao osmijeh anđela.
Mnoštvo ljudi se bori s bijedom, prisiljeno raditi teške poslove uz malu naknadu, jedva uspijevajući osigurati samo najnužnije potrebe života. Mučan rad i oskudica, bez nade u nešto bolje, čine teret vrlo teškim. Ako uza sve to dođe i do patnje i bolesti, teret je gotovo nepodnošljiv. Iscrpljeni brigom i potišteni, oni ne znaju kamo se obratiti za pomoć. Suosjećajte s njima u njihovim nevoljama, u njihovim trenucima malodušnosti i razočaranja. Ovo će vam otvoriti put da im pomognete. Govorite im o Božjim obećanjima, molite se s njima i za njih, usadite nadu u njihova srca.
Vedre i ohrabrujuće riječi, izgovorene kad je duša bolesna i kad je puls hrabrosti slab, za Spasitelja su kao da su Njemu upućene. Kad se u srca unese vedrina, nebeski anđeli gledaju s radosnim odobravanjem.
Gospodin je u svim vremenima nastojao u ljudskim dušama probuditi osjećaj njihove božanske bratske povezanosti. Budite Njegovi suradnici. Dok u svijetu vladaju nepovjerenje i otuđenost, Kristovi učenici trebaju otkrivati duh koji vlada na Nebu.
Govorite kao što bi On govorio, postupajte kao što bi On postupao. Neprekidno otkrivajte ljupkost Njegova karaktera. Otkrijte ono bogatstvo ljubavi koje je osnova svom Njegovom nauku i svom Njegovom postupanju s ljudima. Najponizniji će djelatnici u suradnji s Kristom dotaknuti strune čiji će titraji odjekivati do krajeva zemlje i odzvanjati kroz vječna vremena.
Nebeski umovi čekaju na suradnju ljudskih pomoćnika, kako bi otkrili svijetu što ljudska bića mogu postati i što se može postići u zajednici s Božanskim u spašavanju duša koje su pred propasti. Ne postoji granica upotrebljivosti onoga koji, ostavljajući svoje “ja”, omogućuje Svetome Duhu da djeluje na njegovo srce i koji živi životom u cijelosti posvećenom Bogu. Svi koji posvete tijelo, dušu i duh Njegovoj službi, stalno će primati nove darove u obliku tjelesne, umne i duhovne sile. Oni imaju na raspolaganju nepresušive riznice Neba. Krist im daje dah od svoga Duha, život od svoga života. Sveti Duh izlijeva svoje najdjelotvornije sile koje utječu na um i srce. Darovanom milošću mi možemo izboriti pobjede koje su, zbog naših nerazumnih i nezrelih mišljenja, nedostataka u našem karakteru i uskoće naše vjere, izgledale nemoguće.
Svakome tko sebe bez ostatka preda Gospodinu u službu, daje se sila kojom može postići nepojmljive rezultate. Za njih će Bog učiniti velika djela. On će raditi na umovima ljudi da bi se već u ovom svijetu u njihovim životima vidjelo ispunjenje obećanja o budućnosti.
“Nek se uzraduje pustinja, zemlja sasušena, neka kliče stepa, nek ljiljan procvjeta. Nek bujno cvatom cvate, da, neka od veselja kliče i nek se raduje. Dana joj je slava Libanona, divota Karmela i Šarona; oni će vidjeti slavu Jahvinu, divotu Boga našega. Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava! Recite preplašenim srcima: Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da nas spasi!
Sljepačke će oči progledati, uši će se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemákov će jezik klicati. Jer će u pustinji provreti voda, i u stepi potoci, sažgana će zemlja postat jezero, a tlo žedno — izvori. U brlozima gdje ležahu čaglji izrast će rogoz i trska.
Bit će ondje čista cesta, a zvat će se Sveti put: nitko nečist njime neće proći, bezumnici njime neće lutati. Ondje neće više biti làva, nit će onud zvijer prolaziti, već će hodit samo otkupljeni, vraćati se otkupljenici Jahvini. Doći će u Sion kličuć od radosti, s veseljem vječnim na čelima; pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci. (Izaija 35,1-10)
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Služba liječenja”, Znaci vremena, 2014., poglavlje 9)