“Neću vas ostaviti siročad. Vratit ću se k vama.” (Ivan 14,18)
Mada prošle noći nisam dobro spavala, moj mir je bio kao rijeka. U mojem srcu raste ljubav prema Isusu. Ja Ga volim i srce mi je preplavljeno radosnom zahvalnošću. Dragocjenost božanske istine otkriva se mojem umu s takvom jasnoćom i snagom da to želim prenijeti svima do kojih mogu doprijeti, kako bih im pružila utjehu i ohrabrenje koje sam i sama primila. Ne osjećam ni najmanju potištenost duha. Lijepe misli i slike javljaju mi se kao blistavi prizori od zlata. Srce mi upravo plamti i osjećam gorljivost duše koja kao da žudi za tim da se izrazi.
Kad čitam Sveto pismo, čini mi se da svjetlo obasjava svako slovo — rečenice mi izgledaju tako svježe, nove i važne — i moje srce je u potpunom skladu sa svim tim. Osjećam zahvalnost u svakom trenutku, čak i kad sam budna noću i kad ne mogu zaspati.
Znam iz svakidašnjeg iskustva da je Duh Sveti prisutan dok čitam Njegovu Riječ, da mi usađuje istinu u srce kako bih je mogla svojim životom i karakterom predstaviti drugima. Božji Duh preuzima istinu sa svetih stranica, gdje ju je On sam utisnuo, i onda je zapečaćuje u duši. Kakvu svetu radost, kakvu nadu i utjehu imamo da bismo ih mogli davati drugima!
Pristustvovala sam poslijepodnevnom sastanku [u Ballaratu u Australiji]. Ljudi su došli u većem broju nego što sam očekivala. Govorila sam na osnovi teksta u Ivanu 14,15-24. Gospodin mi je davao riječi koje sam iznosila okupljenima izlažući Kristova dragocjena obećanja namijenjena svima koji poznaju i drže Njegove zapovijedi.
Isus traži dokaz njihove ljubavi prema Njemu. “Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi.” (Ivan 14,15) Ako nije moguće vršiti Njegove zapovijedi, zašto nam On uopće upućuje takve riječi? Sljedeći redak otvara pred nama riznicu znanja. “Ja ću moliti Oca [iako neću biti s vama], i dat će vam drugog Branitelja koji će ostati s vama zauvijek.” (redak 16) …
Zar to nije pouzdano obećanje? Jesu li bilo koje druge riječi s usana Božjeg jedinorođenog Sina mogle biti određenije i sigurnije? (Manuscript 2, 3. prosinca 1892., ulomak iz dnevnika)