„A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime.“ (Ivan 1,12)
Božansko sinovstvo nije nešto što bismo mogli sami steći. Samo onima koji prime Krista kao svojeg Spasitelja daje se sila da postanu Božji sinovi i kćeri. Grešnik se ne može nikakvom svojom silom osloboditi grijeha. Da bi to postigao, mora potražiti pomoć više Sile. Ivan uzvikuje: „Evo Jaganjca koji uzima grijeh svijeta!“ Jedino Krist ima snagu koja može očistiti srce. Onaj tko traži oprost i prihvaćanje može samo reći:
Ništa u svojoj ne donosim ruci,
Samo se uz tvoj prislanjam križ!
Međutim, obećanje o sinovstvu dano je svima koji „vjeruju u njegovo ime“. Svaki koji priđe Isusu u vjeri, dobit će oprost. (Review ana Herald, 19. rujna 1903.)
Kristova vjera preobražava srce. Ona čovjeka koji je svjetovno usmjeren pretvara u biće koje čezne za Nebom. Pod njezinim utjecajem sebičan postaje nesebičan, jer je to osobina Kristovog karaktera. Nepošten, lukav čovjek postaje pošten tako da nastojanje da drugima čini samo ono što želi da drugi čine njemu postaje njegova druga narav. Besramnik se mijenja, nečistoću zamjenjuje čistoćom. Stvara ispravne navike jer mu je Kristovo Evanđelje postalo „miris što od života vodi u život“. (The Southern Watchman, 7. veljače 1905.)
Bog se trebao objaviti u Kristu da „pomiri svijet sa sobom“ (2. Korinćanima 5,19). Grijeh je tako duboko ponizio čovjeka da je njemu samom bilo nemoguće pomiriti se s Onim čija je narav čistoća i dobrota. Ali Krist, nakon što je otkupio čovjeka od osude grijeha, može dati božansku silu da je udruži s ljudskim naporima. Tako pokajanjem pred Bogom i vjerom u Krista pala Adamova djeca mogu još jednom postati „sinovi Božji“ (1. Ivanova 3,2). (Patrijarsi i proroci, str. 43)
Kada duša prihvati Krista, dobiva silu da živi Kristovim životom. (Isusove usporedbe, str. 214)