Mi trebamo u jasnoj svjetlosti vidjeti aktualne probleme velike borbe u kojoj sudjelujemo. Također trebamo potpunije shvatiti vrijednost istina Božje riječi, kao i opasnost koja počiva u pokušaju velikog varalice da od njih odvrati naše misli.
Beskrajna vrijednost žrtve koja je bila nužna za naše spasenje otkriva činjenicu da je grijeh strahovito zlo. Grijehom nastaje poremećaj u cjelokupnom ljudskom tijelu, a zbog njega dolazi do izopačenosti uma i neprirodnog stanja mašte. Grijeh je desetkovao pozitivne osobine ljudske duše. Kušnje koje dolaze izvana nalaze odjeka u srcu, i noga neosjetno skreće k zlu.
Kao što je Žrtva koja je bila prinesena zbog naših grijeha ispunila svoju svrhu, tako treba biti i naše očišćenje od prljavštine grijeha. Božji zakon neće opravdati niti jedan zao postupak; nijedna nepravda ne može izbjeći osudu Zakona. Moral Evanđelja ne priznaje drugo mjerilo osim savršenstva božanskog karaktera. Kristov je život bilo savršeno ostvarenje svakog zahtjeva Zakona. Isus je rekao: “… kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga.” Njegov nam život služi kao uzor poslušnosti i službe. Jedino Bog može obnoviti srce. “Da, Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati.” A nama upućuje poziv: “Sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja!” (Ivan 15,10; Filipljanima 2,13.12)
Djelo koje pokreće na razmišljanje
Ispraviti pogreške ili unijeti promjene u način ponašanja ne može se uz nekoliko slabašnih povremenih napora. Izgradnja karaktera nije djelo jednog dana ili jedne godine, već djelo cijeloga života. Borba za pobjedu nad samim sobom, za svetost i savršenstvo, jest borba koja traje koliko i život. Bez stalnoga truda i stalne aktivnosti mi ne možemo govoriti o napretku u posvećenom životu i o zadobivanju pobjedničke krune.
Najjači dokaz da je čovjek pao i da više ne uživa prvobitne prednosti jest činjenica da je povratak tako skup. Put povratka se može osvajati samo upornom borbom, centimetar po centimetar, sat po sat. U samo jednom trenutku, jednim nepromišljenim i nerazumnim postupkom mi se možemo naći u vlasti sile zla; ali da bismo raskinuli okove i počeli živjeti svetijim životom, morat će proći više nego samo jedan trenutak. Mi ćemo možda donijeti odluku, možda ćemo i početi ostvarivati dobre zamisli; ali do postizanja konačnog uspjeha moramo uložiti trud, vrijeme, ustrajnost, strpljivost i žrtvu.
Mi ne možemo dopustiti sebi da postupamo po svom nagonu. Ni za jedan trenutak ne smijemo prestati bdjeti. Opsjednuti brojnim kušnjama, moramo se ili čvrsto usprotiviti, ili se predati. Dođemo li do kraja svog života nezavršenog posla, gubitak će biti vječan.
Život apostola Pavla bio je život stalne borbe sa samim sobom. On je rekao: “Iz dana u dan mrem.” (1. Korinćanima 15,31) Njegova volja i želje bili su u svakodnevnom sukobu s onim što je bilo njegova dužnost, i s Božjom voljom. Umjesto da popušta sklonostima, on je vršio Božju volju, ma kakvu žrtvu to od njega zahtijevalo.
Na kraju svog života, ispunjenog borbom i sukobima, osvrćući se na svoje borbe i pobjede, apostol Pavao je mogao reći: “Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac.” (2. Timoteju 4,7.8)
Kršćanski je život bitka i napredovanje. U ovom ratovanju nema predaha; ovdje se traži stalno i ustrajno zalaganje. Pobjedu nad Sotoninim kušnjama mi možemo održati samo nesmanjenim i neprekidnim naporima. Kršćanska se čistoća i poštenje moraju postizati snažnom energijom i održavati odlučnom dosljednošću u sprovođenju donesenih odluka.
Nitko ne može očekivati da napreduje naviše ako ne uloži čvrste, ustrajne napore. Svatko treba razviti svoj rat; nitko drugi ne može voditi našu bitku. Mi smo osobno odgovorni za ishod borbe; jer čak ni Noa, Job ili Daniel nisu mogli svojom pravdom spasiti svojega sina ili kćer.
Nauk koji treba savladati
U kršćanstvu postoji jedan nauk koji treba savladati — nauk mnogo dublji, širi i viši od bilo kojeg ljudskog nauka, upravo koliko je i Nebo više od Zemlje. Um valja ukrotiti, treba ga obučiti; jer mi trebamo vršiti službu za Boga na način koji nije u skladu s našim urođenim sklonostima. Moramo savladati nasljedne i stečene sklonosti k zlu. Često se mora odbaciti obrazovanje i odgoj što smo ih stjecali tijekom cijelog života, da bismo mogli postati učenicima u Kristovoj školi. Naša se srca trebaju naučiti da budu postojana u Bogu. Mi moramo steći navike razuma koje će nas osposobiti da se odupremo kušnji. Mi se moramo naučiti gledati gore. Načela Božje riječi — načela koja su visoka kao nebo i koja obuhvaćaju vječnost — trebamo shvatiti kao nešto što se odnosi na naš svagdašnji život. U skladu s tim načelima treba biti svaki naš postupak, svaka riječ, svaka misao. Sve ovo treba biti u skladu s Kristovom voljom i pokoreno Njemu.
Dragocjene vrline Svetoga Duha ne stječu u jednom trenutku. Hrabrost, čvrstoću, blagost, vjeru, nepokolebljivo pouzdanje u Božju moć da spašava, stječemo iskustvom koje se gradi godinama. Božja djeca trebaju zapečatiti svoju budućnost životom koji će biti ispunjen povećanim trudom i čvrstom privrženošću onome što je pravo.
Nemamo vremena za gubljenje
Nama ne preostaje vremena za gubljenje. Ne znamo kad će doći kraj našem kušanju. U najboljem slučaju, pred sobom imamo kratak životni vijek, i ne znamo kad će strijela smrti pogoditi naše srce. Ne znamo kad ćemo biti pozvani da napustimo svijet i sve ono što njemu pripada. Pred nama se prostire vječnost. Zastor samo što nije podignut. Još samo malo godina, i tko danas živi, čut će nalog:
“Nepravednik neka samo i dalje čini nepravdu! Okaljan neka se i dalje kalja! Pravednik neka i dalje živi pravedno! Svet neka se i dalje posvećuje!” (Otkrivenje 22,11)
Jesmo li spremni? Jesmo li upoznali Boga, Vladara Neba, Zakonodavca, i Isusa Krista koga je Bog poslao na svijet kao svog predstavnika? Kada djelo našeg života dođe svome kraju, hoćemo li biti spremni reći kao što je rekao Krist, naš Primjer:
“Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. … Ja javih ime tvoje.” (Ivan 17,4-6)
Božji se anđeli trude odvratiti naše misli od nas samih i od onoga što je svjetovno. Ne dopustimo da rade uzaludno.
Umovi koji su bili predani nekontroliranim mislima, trebaju doživjeti promjenu. “Zato opašite bokove pameti svoje, trijezni budite i savršeno se pouzdajte u milost koju vam donosi Objavljenje Isusa Krista. Kao poslušna djeca ne supriličujte se prijašnjim požudama iz doba neznanja. Naprotiv, kao što je svet Onaj koji vas pozva, i vi budite sveti u svem življenju. Ta pisano je: Budite sveti, jer sam ja svet.” (1. Petrova 1,13-16)
Misli trebaju biti upravljene k Bogu. Mi moramo uložiti ozbiljne napore da bismo prebrodili zle sklonosti svoje tjelesne naravi. Naši napori, naše samoodricanje i ustrajnost trebaju biti u razmjeru s beskrajnom vrijednošću onoga k čemu težimo. Samo ako pobjeđujemo kao što je Krist pobjeđivao, steći ćemo vijenac života.
Potreba za samoprijegorom
Velika opasnost koja prijeti čovjeku jest obmanjivanje samoga sebe, umišljenost, i s time povezano odvajanje od Boga koji je izvor njegove snage. Ako sila Božjeg Svetog Duha nije utjecala na promjenu naših prirodnih sklonosti, onda će one u sebi sadržavati sjeme moralne smrti. Sve dotle dok ne uspostavimo živu vezu s Bogom, mi se nećemo moći oduprijeti nesvetim posljedicama udovoljavanja samome sebi, samoljublju i kušnjama koje vode ka grijehu.
Da bismo mogli primiti pomoć od Krista, mi moramo biti svjesni svoje potrebe. Moramo dobro poznavati sebe. Krist može spasiti samo onoga tko je svjestan činjenice da je grešan. Mi se možemo osloniti na božansku snagu samo onda kad uvidimo svoju krajnju bespomoćnost i kad se odreknemo svakog samopouzdanja.
Samoodricanje ne treba biti oznaka samo početka kršćanskog života. Ono treba označavati svaki korak što ga činimo prema Nebu. Sva naša dobra djela ovisna su o moći koja je izvan nas samih; stoga naše srce stalno čezne za Bogom, da bismo priznavali svoje grijehe u ozbiljnosti skrušena srca. Mi smo okruženi smrtnim opasnostima; i samo ćemo onda biti sigurni kada osjećamo svoju slabost i kad se rukom vjere uhvatimo za svojeg moćnog Spasitelja.
Krist, praizvor prave mudrosti
Mi moramo odbaciti nebrojeno mnogo toga što odvlači našu pozornost. Postoji mnogo toga što guta naše vrijeme i budi znatiželju, a završava ni u čemu. Ideali najuzvišenije vrijednosti zahtijevaju našu punu pozornost i energiju, koje se tako često troše na nešto što je razmjerno beznačajno.
Prihvaćanje novih teorija i pretpostavki, po sebi, ne donosi novi život duši. Čak je i poznavanje činjenica i teorija koje po sebi imaju važnost, od male vrijednosti ako za njih ne postoji praktična primjena. Mi trebamo biti svjesni odgovornosti da svojoj duši pružimo hranu koja će hraniti i povoljno utjecati na duhovni život.
“I uhom svojim osluhneš mudrost i obratiš svoje srce razboru; ako ga potražiš kao srebro i tragaš za njim kao za skrivenim blagom — tada ćeš shvatiti strah Gospodnji i naći ćeš Božje znanje. Tada ćeš shvatiti pravdu, pravicu, pravednost i sve staze dobra, jer će mudrost ući u tvoje srce i spoznaja će obradovati tvoju dušu. Oprez će paziti na te i razboritost će te čuvati. … Životno je drvo onima koji se nje drže, i sretan je onaj tko je zadrži.” (Izreke 2,2-11; 3,18)
Pitanje o kojem trebamo razmišljati glasi: “Što je istina — istina koju treba njegovati, voljeti, štovati i slušati?” Branitelji znanosti doživjeli su poraz u svojim pokušajima da Boga definiraju znanstvenim putem. Pitanje kojim bi se oni trebali baviti u ovo vrijeme je: “Što je istina koja će nas privesti k spasenju naših duša?”
“Što mislite vi o Kristu?” — ovo je pitanje od najveće važnosti. Primate li Ga kao svog osobnog Spasitelja? Svima koji Ga primaju On poklanja silu da postanu sinovi Božji.
Svojim učenicima Krist je otkrio Boga na takav način da je u njihovim srcima ostvario posebno djelo, kakvo želi ostvariti i u našim srcima. Mnogi gube iz vida živu moć Spasiteljeva primjera, zato što mnogo polažu na teoriju. Njega više nema u njihovim očima kao skromnog, samopožrtvovnog djelatnika. Oni trebaju gledati na Isusa. Nama svakoga dana treba nova, svježa objava Njegove prisutnosti. Slijedimo neposrednije Njegov primjer samoodricanja i samopožrtvovnosti.
Mi trebamo doživjeti iskustvo što ga je Pavao doživio kad je pisao: “Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.” (Galaćanima 2,20)
Poznavanjem Boga i Isusa Krista, koje se zrcali u karakteru, mi se uzdižemo iznad svega drugog što se cijeni na Zemlji ili Nebu. To je ono najviše obrazovanje. To je ključ koji otvara vrata nebeskoga grada. Po Božjoj namjeri ovo će poznavanje steći svi oni koji se uzdaju u Krista.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Služba liječenja”, Znaci vremena, 2014., poglavlje 38)