Ima jedna rječitost koja je daleko moćnija od samih riječi, to je rječitost koja se sastoji u tihom, dosljednom životu čistog, pravog kršćanina. Ono što čovjek jest vrši veći utjecaj od onoga što kaže.
Vojnici koji su bili poslani k Isusu donijeli su na povratku izvještaj da nikada čovjek nije govorio kao On. Oni su ovo mogli reći stoga što nikada čovjek nije živio kao što je On živio. Da je Njegov život bio drukčiji, On ne bi mogao govoriti kao što je govorio. Njegove su riječi u sebi imale silu koja uvjerava, jer su dolazile iz čistog i svetog srca, punog ljubavi i sućuti, dobra i istine.
Odlučujući trenutak u našem utjecaju na druge je osobni karakter i iskustvo. Da bismo druge mogli uvjeriti o moći Kristove milosti, naše se srce i život moraju upoznati s tom njegovom silom. Evanđelje što ga propovijedamo za spasenje duša mora biti ono evanđelje kojim je naša duša spašena. Naš će utjecaj na ovaj skeptični svijet biti djelotvoran samo onda ako imamo živu vjeru u Krista kao svog osobnog Spasitelja. Ako želimo izvući grešnika iz bujice nemirne rijeke, onda prvo naše noge trebaju imati čvrst oslonac na Stijeni, Isusu Kristu.
Obilježje kršćanstva nije neka vrsta vanjskog znaka; ono se ne sastoji u nošenju križa ili krunice, već je ono što otkriva zajednicu čovjeka s Bogom. Mi trebamo silom Njegove milosti uvjeriti svijet da je Bog poslao svojega Sina da bude Otkupitelj svijeta. Nijedan utjecaj na svijetu ne može obuzeti ljudsku dušu takvom snagom kao utjecaj nesebičnog života. Kršćanin koji voli i koji je blag i ljubazan najjači je dokaz u prilog evanđelju.
Odgoj kroz kušnje
Živjeti takvim životom, širiti takav utjecaj na svakom koraku zahtijeva napor, samopožrtvnost i disciplinu. Mnogi lako doživljuju razočaranje u kršćanskom životu jer nisu shvatili ovo. Mnogi od onih koji iskreno posvete svoj život Bogu na službu, iznenađeni i razočarani zaključuju da se baš tada, kao nikada dotada, sučeljuju sa zaprekama i opterećuju kušnjama i poteškoćama. Oni se mole da steknu karakter koji će biti sličan Kristovom karakteru, kako bi bili spremni za rad u Božjem djelu, a zaključuju kao da njihovo okružje privlači sve zlo koje postoji u njihovoj naravi. S čuđenjem uviđaju kako mane i nedostaci, o čijem postojanju ranije nisu niti slutili, odjednom izlaze na svjetlost dana. Kao nekada Izraelci, oni se pitaju: “Ako nas Bog vodi, zašto sve To dolazi na nas?”
To dolazi na njih upravo zato što ih Bog vodi. Kušnje i prepreke su Božje iskušane metode odgoja, to su uvjeti što ih je Bog odredio za postizanje uspjeha. Onaj koji čita ljudska srca bolje od njih samih poznaje njihov karakter. On vidi da neki posjeduju potencijalne, još neizražene sposobnosti i vrline, koje se, ako se pravilno usmjere, mogu upotrijebiti za napredak Njegovog djela na Zemlji. Zato svojom providnošću stavlja takve osobe u različite okolnosti u kojima će oni otkriti nedostatke u svom karakteru, koji su im dotad bili nepoznati. On im pruža priliku da te nedostatke isprave i da se pripreme za Njegovo djelo. Da bi ih očistio, On često dopušta da na njih dođe plamen patnji i nevolja.
To što se od nas traži da ponesemo kušnje i nevolje pokazuje nam da Gospodin u nama vidi nešto dragocjeno, nešto što želi u nama razviti. Da u nama nije vidio ništa od onoga čime bi Njegovo ime moglo biti proslavljeno, On ne bi trošio vrijeme da nas načini boljima. U svoju peć On ne baca bezvrijedno kamenje. U svojoj peći on oplemenjuje dragocjenu rudu. Kovač stavlja u vatru željezo i čelik, da bi utvrdio s kakvom vrstom metala radi. Gospodin dopušta da Njegovi izabranici budu stavljeni u peć patnji i nevolja, da bi ispitao njihov karakter, njihovu narav, i da bi utvrdio jesu li prikladni za rad u Njegovom djelu.
Lončar uzima glinu i oblikuje je kako mu je volja. On je mijesi i obrađuje. On je kida u komade, pa je zatim ponovno sjedinjuje. On je vlaži pa je zatim suši. Ostavlja je da stoji neko vrijeme i uopće je ne dira. U trenutku kad ona postane posve elastična, pogodna za obradu, on nastavlja posao, oblikujući od nje posudu. On stvara od nje oblik koji želi i obrađuje ga na lončarskom kolu, gdje glina dobiva svoj konačan oblik. Tada je suši na suncu i peče u peći. Time od gline postaje posuda, spremna za uporabu. Na isti način nas i veliki Umjetnik želi kaliti i oblikovati. Kao što je glina u ruci lončara, tako smo mi u Njegovoj ruci. Naša zadaća nije da pokušavamo raditi lončarov posao. Naš je udio pokoriti se i pustiti velikom Umjetniku da nas oblikuje po svojoj volji.
“Ljubljeni! Ne čudite se požaru što bukti među vama da vas iskuša, kao da vam se događa štogod neobično! Naprotiv, radujte se kao zajedničari Kristovih patnja da i o Objavljenju njegove slave mognete radosno klicati.” (1. Petrova 4,12.13)
Ptica zatočena u krletki neće pjevati pjesmu kojoj je njezin gospodar želi naučiti pri punoj dnevnoj svjetlosti i dok sluša mnogo drugih glasova. U takvim uvjetima ptica će naučiti tu i tamo neki djelić pjesme, ali nikada cijelu melodiju. Ali u mraku, ili u pokrivenoj krletki, ona se neumorno trudi naučiti pjesmu, dok je napokon ne nauči i dok ne odjekne savršena melodija. Tada se ptica odnosi s tog mjesta, i ona kasnije može pjevati naučenu pjesmu i na dnevnoj svjetlosti. Ovako Bog postupa sa svojom djecom. Ima jedna pjesma koju nas On želi naučiti; a kad smo je naučili, usred sjenki patnji i stradanja, možemo je nakon toga stalno pjevati.
Mnogi su nezadovoljni onim što su postigli u svom životnom djelu. Možda im se ono što ih okružuje čini neprikladnim i nesimpatičnim; dok vjeruju da su sposobni za veće odgovornosti, oni troše svoje vrijeme u svom svakodnevnom poslu. Često su obuzeti osjećajem da su njihovi napori besplodni, da nisu cijenjeni, da je njihova budućnost nesigurna i neizvjesna.
Ne zaboravimo da posao što ga moramo izvršiti, koji možda ne odgovara našem izboru, trebamo prihvatiti kao Božji izbor za nas. Bila ona ugodna ili ne, mi smo dužni vršiti dužnost koja nam je najbliža. “I što god nakaniš učiniti, učini dok možeš, jer nema ni djela, ni umovanja, ni spoznaje, ni mudrosti u Podzemlju u koje ideš.” (Propovjednik 9,10)
Ako Gospodin od nas traži da odnesemo vijest Ninivi, Njemu neće biti po volji ako odemo u Jopu ili u Kafarnaum. On ima određeni razlog zašto nas šalje baš na mjesto na koje je upravio naše korake. Možda će upravo na tome mjestu biti netko kome treba pomoć što je mi možemo pružiti. Onaj koji je Filipa poslao etiopskom rizničaru, Petra rimskom kapetanu i malu izraelsku djevojčicu u pomoć Naamanu, vojskovođi aramejskog kralja, šalje danas muškarce, žene i mlade kao svoje predstavnike onima kojima trebaju božansku pomoć i vodstvo.
Božji planovi — najbolji planovi
Naši planovi nisu uvijek Božji planovi. U Njegovim je očima možda najbolje za nas i za Njegovo djelo da spriječi naše najbolje namjere, kao što je učinio s Davidom. Međutim, u jedno možemo biti sigurni: Bog će blagosloviti i za napredak svojega djela upotrijebiti one koji sebe i sve što imaju iskreno posvete Njemu na slavu. Ako Bog vidi da je najbolje da ne izađe u susret nečijim željama, On će mu dati znakove svoje ljubavi i povjeriti mu drugi posao.
U svojoj nježnoj skrbi i briz za nas, On koji nas razumije bolje nego mi sami sebe, često nam ne dopušta da sebično sprovodimo zadovoljenje osobnih nastojanja. On ne pušta da prođemo pored domaćih, svetih dužnosti koje su nam najbliže. Od ovih dužnosti se često sastoji “obuka”, koja je odlučujuća u našoj pripremi za uzvišeniju zadaću. Naši planovi često padaju u vodu, da bi planovi što ih je Bog odredio za nas uspjeli.
Od nas se nikada ne traži da učinimo pravu žrtvu za Boga. Bog traži od nas da se zbog Njega odreknemo mnogih stvari, ali mi se time samo odričemo onoga što za nas čini prepreku na putu za Nebo. Čak i onda kad se od nas traži da se odreknemo onoga što je po sebi dobro, mi možemo biti spokojni da nam Bog na taj način stvara uzvišenije dobro.
U budućem životu koji je pred nama bit će razjašnjene tajne koje su nas uznemiravale i donosile nam razočaranje. Tada ćemo uvidjeti da su naše naoko neuslišane molitve i izjalovljene nade bile naši najveći blagoslovi.
Svaku dužnost, ma kako bila skromna, smatrajmo svetom jer je ona dio službe Bogu. Neka naša svakodnevna molitva bude: “Gospodine, pomozi mi da učinim najbolje sa svoje strane. Nauči me kako da bolje izvršavam svoju dužnost. Podari mi snagu i vedrinu u poslu što ga radim. Pomozi i da u službu koju obavljam unesem služenje iz ljubavi, po primjeru Spasitelja.”
Pouka iz Mojsijevog života
Sjetite se Mojsijevog iskustva. Obrazovanje što ga je kao faraonov unuk i budući prijestolonasljednik stekao u Egiptu, bilo je vrlo temeljito. Kako je Mojsije trebao postati mudar čovjek, nije počinjen nikakav propust, jer su Egipćani posjedovali znanje. On je stekao najviše građansko i vojno obrazovanje. Po završetku obrazovanja osjećao se potpuno spremnim da spasi izraelski narod iz okova ropstva. Ali Bog je ovo promatrao iz drugoga kuta. Njegova je promisao predvidjela da se Mojsije priprema u pustinji kao pastir četrdeset godina.
Obrazovanje stečeno u Egiptu bilo je Mojsiju bez sumnje korisno s mnogih točaka gledišta; ali ono što je stekao kao pastir bila je najdragocjenija priprema za njegovo životno djelo. Po naravi je Mojsije bio nagao. Kao uspješan vojskovođa zemlje čiji je prestolonasljednik bio, i kao miljenik faraona i naroda, on je navikao primati pohvale i laskanja. Privukao je na sebe pozornost ljudi. Tako je on vjerovao da će svojom silom uspjeti izvršiti djelo spasenja izraelskog naroda. Daleko različitije su bile pouke što ih je morao naučiti kao Božji predstavnik. Dok je kao pastir vodio svoja stada kroz divlje planinske predjele i u doline sa zelenim pašnjacima, Mojsije je stekao vjeru i strpljivost, skromnost i nesebičnost. Tamo je naučio kako se treba skrbiti o slabima, kako njegovati bolesne, tražiti zalutale, kako postupati i ponašati se prema onima koji su nepokorni, kako se starati za janjce, kao i za stare i iznemogle.
Dok je vršio ovu zadaću, Mojsije se približio velikom Pastiru. On je bio u tijesnoj zajednici s Onim koji je u Bibliji poznat kao “svetac Izraelov”. Tamo je prestao stvarati planove o svom velikom pothvatu. On se trudio da vjerno obavlja dužnost koja mu je bila povjerena. On je shvatio da se nalazi u prisutnosti Boga. Sva priroda mu je govorila o nevidljivom Bogu. On je poznavao Boga kao osobu, i dok je razmišljao o Njegovom karakteru, sve ga je više obuzimao osjećaj Božje prisutnosti. Našao je utočište u Božjim vječnim rukama.
Nakon ovog iskustva, Mojsije dobiva poziv s Neba da svoj pastirski štap zamijeni palicom vlasti; da napusti svoje ovce i stane na čelo izraelskog naroda. Božji ga je nalog zatekao kao nekoga tko nije imao povjerenja u sebe, sporog na jeziku i bojažljivog. Obuzeo ga je osjećaj nedostojnosti da bude onaj kroz čija će usta govoriti Bog. Ali kako je cijelo svoje povjerenje položio u Boga, on je prihvatio zadaću koja mu je bila povjerena. Veličina poslanja koje je trebao izvršiti zahtijevala je najbolje snage njegovog uma. Bog ga je blagoslovio u njegovoj dragovoljnoj poslušnosti i on je postao rječit, pun pouzdanja, pribran, spreman da izvrši najveću zadaću koja je ikada bila povjerena čovjeku. Za njega stoji napisano: “Ne pojavi se više prorok u Izraelu ravan Mojsiju — njega je Jahve poznavao licem u lice!” (Ponovljeni zakon 34,10)
Neka oni koji misle da njihov rad nije cijenjen, i koji teže za položajem s većom odgovornošću, ne zaborave riječi: “Jer niti sa istoka niti sa zapada, niti iz pustinje niti sa bregova … Bog koji sudi: ovoga snizuje, onog uzvisuje!” (Psalam 75,7.8) Svaki čovjek ima svoje mjesto u vječnom nebeskom planu. Hoćemo li to mjesto zauzeti, ovisi o našoj osobnoj odanosti i vjernosti u suradnji s Bogom.
Čuvajmo se samosažaljenja. Nikada se ne prepuštaj osjećaju da te tvoja okolina ne cijeni kako bi trebalo, da tvoji napori ne nailaze na podršku, da je tvoja zadaća preteška. Neka sjećanje na ono što je Krist zbog nas pretrpio uguši svaku pomisao na gunđanje. S nama se postupa bolje nego s Gospodinom Isusom. “A ti tražiš za se čudesa! Ne traži toga!” (Jeremija 45,5) U svojem djelu Gospodin nema mjesta za one koji njeguju veću želju za krunom nego za križem. On traži ljude koji su uporniji pri dužnosti nego u primanje nagrade — ljude kojima je više stalo do načela nego do uzvisivanja.
Možda oni koji su skromni i koji svoju zadaću obavljaju za Boga neće odavati tako blistavu pojavu kao oni koji su bučni, umišljeni i puni žurbe; ali njihov posao ima veću vrijednost. Često se oni koji podižu veliku paradu, koji privlače pozornost na sebe, postavljaju između ljudi i Boga; ali njihov je posao samo promašaj. “Početak je mudrosti: steci sebi mudrost i svim svojim imanjem steci razboritost. Veličaj je, i uzvisit će te; donijet će ti čast kad je prigrliš.” (Izreke 4,7.8)
Mnogi postaju stereotipni, neprilagodljivi i kruti u pogrešnom smjeru, i zato im nedostaje odlučnosti da nadziru sebe i provedu reformu u svojem životu. Do ovoga, svakako, ne mora doći. Oni trebaju njegovati i razvijati svoje sposobnosti da bi postigli najbolje rezultate u svojoj službi i tako uvijek bili poželjni i korisni. Oni će biti cijenjeni po kvalitetama koje posjeduju.
Ako netko trenutačno nema sposobnosti potrebne za višu dužnost, Gospodin će položiti teret ne samo na njih, već i na one koji su njihove sposobnosti ispitali, koji su upoznali njihove kvalitete i njihovu vrijednost, koji će ih spretnom rukom povesti u prednji plan. To su oni koji svoj posao obavljaju odano iz dana u dan i koji će, u vrijeme kad će to biti Bogu ugodno, čuti Njegov poziv: “Popni se na višu stepenicu.”
Dok su pastiri vjerno čuvali svoja stada na betlehemskim brežuljcima, njih su posjetili nebeski anđeli. I danas, dok ponizni Božji pomagači obavljaju vjerno svoju dužnost, uz njih stoje nebeski anđeli, koji slušaju njihove riječi i promatraju kako rade svoj posao, da bi utvrdili mogu li im se povjeriti veće odgovornosti.
Bog ne cijeni ljude po bogatstvu, obrazovanju ili društvenom položaju. Mjerilo po kojem ih On cijeni jest čistoća pobuda i ljepota njihovog karaktera. On želi vidjeti u kojoj mjeri oni posjeduju silu Njegovog Duha i u kojoj je mjeri njihov život odsjaj Njegovog života. Biti veliki u Božjem kraljevstvu znači biti kao malo dijete, u poniznosti i jednostavnosti svoje vjere, u čistoći kršćanske ljubavi. “Znajte”, rekao je Isus, “da vladari naroda okrutno postupaju s njima, i da se velikaši služe svojom vlašću protiv njih. Neka ne bude tako među vama! Naprotiv, tko želi biti velik među vama, neka bude vaš poslužnik!” (Matej 20,25.26)
Od svih darova što ih Nebo može podariti ljudima, najveća čast je zajednica s Kristom u Njegovim patnjama. Ni Henok koga je uzelo Nebo, ni Ilija koji se uznio na Nebo u vatrenim kolima, nisu primili veću čast od Ivana Krstitelja, koji je završio u tamnici potpuno sâm. “Jer vam je s obzirom na Krista dano kao milost ne samo da vjerujete u njega nego i da trpite za nj.” (Filipljanima 1,29)
Planovi za budućnost
Mnogi ne znaju izgraditi određene planove za budućnost. Njihov je život nesređen. Oni ne mogu ocijeniti kakav će biti kraj njihovih briga i poslova, i to ih često ispunjava strahovanjem i nemirom. Ne zaboravimo da je život Božje djece u ovome svijetu život putnika. Mi nemamo mudrost kojom bismo stvarali plan za vlastiti život. Nije naše da dajemo obrise vlastitoj budućnosti. “Vjerom se Abraham pokori kad primi poziv da ode u zemlju koju je imao primiti u baštinu. Ode, iako nije znao kamo ide.” (Hebrejima 11,8)
U svojem životu na Zemlji Krist nije gradio planove za sebe osobno. On je prihvatio ono što je Bog predvidio za Njega, i Njegov Mu je Otac iz dana u dan otkrivao svoje planove. Mi se trebamo osloniti na Boga, da bi naš život bio isključivo izvršavanje Njegove volje. Kad Njemu povjerimo svoje putove, On će upraviti naše korake.
Preveliki je broj onih koji, planirajući sjajnu budućnost, dožive posvemašnji promašaj. Neka Bog planira za vas. Kao malo dijete, povjerite se ruci Onoga koji će “čuvati korake svojih vjernika”. (1. Samuelova 2,9) Bog svoju djecu nikada ne vodi drukčije nego što bi oni sami izabrali kad bi mogli vidjeti kraj od samoga početka, i shvatiti slavu plana na čijem ispunjenju oni surađuju s Njim.
Plaća
Kad je Krist pozivao one koji su trebali postati Njegovi učenici, On im za ovaj život nije davao nikakva laskava obećanja. Kad je riječ o dobitku ili časti ovoga svijeta, nije im obećavao ništa; a niti oni nisu postavljali nikakve uvjete za ono što bi trebali dobiti. Dok je Matej sjedio i naplaćivao carinske pristojbe, Isus mu je rekao: “‘Hajde za mnom!’ On ostavi sve te ustade i pođe za njim.” (Luka 5,27.28)
Prije nego što je napustio svoju službu, Matej nije čekao da dobije određenu plaću koja bi odgovarala iznosu koju je dobivao u svom dotadašnjem zanimanju. Ništa ne pitajući, bez oklijevanja je pošao za Isusom. Njemu je bilo dostatno to što je znao da će biti sa Spasiteljem, da će moći slušati Njegove riječi i postati jedno s Njim u Njegovom radu.
Isto je bilo i s učenicima koji su prije njega primili poziv. Kad je Isus pozvao Petra i njegove prijatelje da Ga slijede, oni su odmah ostavili svoje čamce i mreže. Neki od ovih učenika imali su prijatelje koji su ovisili o njihovoj potpori u izdržavanju; ali čuvši Spasiteljev poziv oni nisu oklijevali ili pitali: “Kako ću živjeti i prehraniti svoju obitelj?” Oni su bili poslušni pozivu; a kad ih je Isus kasnije pitao: “‘Kad vas poslah bez kese, bez torbe i obuće, je li vam što nedostajalo?’ ‘Ništa’, odgovoriše mu.” (Luka 22,35)
Naš Spasitelj i danas upućuje poziv na svoj posao, kao kad je zvao Mateja, Ivana i Petra. Ako je Njegova ljubav dirnula naše srce, pitanje o plaći neće biti na prvomu mjestu u našim mislima. Mi ćemo biti radosni što surađujemo s Kristom i neće nam biti teško uzdati se u Njegovo brigovodstvo. Ako je Bog naša sila, onda ćemo imati jasne predodžbe o dužnosti koja nam je povjerena, naše ambicije će biti nesebične; plemenita svrha naše zadaće pokrenut će i unijeti novi život u naše srce, ona će nas podignuti visoko iznad sebičnih i nečistih pobuda.
Bog će se postarati
Mnogi od onih koji govore da su Kristovi sljedbenici ispunjeni su strahom i nemirom jer se boje povjeriti Bogu. Oni se Bogu ne predaju u cijelosti, jer se boje okolnosti i posljedica koje bi mogle proisteći iz takvog predanja. Oni će naći mir tek kad se odluče potpuno predati Bogu.
Ima mnogo takvih čija srca jecaju pod teretom briga, jer se trude dostići mjerila ovoga svijeta. Oni su se opredijelili za služenje svijetu, prihvatili su njegovu pometnju i probleme, prisvojili njegove običaje. Njihov karakter tako postaje izopačen, njihov život teče u znaku muke i nevolje. Njihove se životne snage iscrpljuju stalnom zabrinutošću. Naš Gospodin želi da oni odlože ovaj ropski jaram. On ih poziva da prihvate Njegov jaram i kaže: “Jer jaram je moj sladak, a moje breme lako.” Briga je slijepa i ona ne može prosuditi budućnost; ali Isus vidi kraj od samog početka. Za svaki problem On ima način kako će donijeti olakšanje. “Ne uskraćuje Jahve dobara onima koji idu u nedužnosti.” (Matej 11,30; Psalam 84,12)
Naš nebeski Otac ima tisuću načina da se pobrine za nas, o kojima mi ništa ne znamo. Oni koji prihvate načelo da je služenje Bogu od najveće važnosti za njih, vidjet će kako problemi iščezavaju, a pred svojim će nogama ugledati ravnu stazu.
Vjerno izvršavanje današnjih dužnosti najbolja je priprema za sutrašnje kušnje. Ne skupljajte sve odgovornosti i brige sutrašnjeg dana, da biste ih dodali teretu današnjeg dana. “Svakom je danu dosta njegove muke.” (Matej 6,34)
Nadajmo se i budimo hrabri. Nerazumno je i grijeh je očajavati u Božjoj službi. On poznaje svaku našu potrebu. Naš Bog koji čuva zavjet sjedinjuje svemoćnost Kralja nad kraljevima s blagošću i brigom nježnog pastira. Njegova moć nema mjere i ona je jamstvo za sigurno ispunjenje Njegovih obećanja svima onima koji se u Njega uzdaju. On ima sredstvo i način kojim će ukloniti svaki problem, kojim će pružiti podršku onima što rade u Njegovoj službi i koji cijene sredstva što ih On koristi. Njegova je ljubav iznad svake druge ljubavi, kao što je Nebo iznad Zemlje. On se skrbi za svoju djecu brigom i ljubavlju koja je neizmjerna i vječna.
U najcrnjim danima, kad je sve naoko užasno i strašno, imajte vjeru u Boga. On čini kako je Njemu po volji, vodeći sve na dobro svojem narodu. Snaga onih koji Ga ljube i koji Mu služe postajat će iz dana u dan sve jačom.
On može i spreman je pružiti svojim slugama svu potrebnu pomoć. On će im podariti mudrost za njihove različite potrebe.
Apostol Pavao, koji je u životu mnogo pretrpio, kaže: “A on mi je odgovorio: ‘Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti.’ Prema tome, vrlo ću se rado — radije nego da tražim oslobođenje — hvaliti svojim slabostima da se na meni nastani snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, u uvredama, u nevoljama, u progonstvima, u tjeskobama koje podnosim za Krista. Jer kada god sam slab, onda sam jak.” (2. Korinćanima 12,9.10)
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Služba liječenja”, Znaci vremena, 2014., poglavlje 40)