U svakom obliku našeg ponašanja prema bližnjima u životu potrebni su samosvladavanje, obzirnost i sućut. Mi se svi veoma razlikujemo po naravi, navikama i odgoju, tako da i različito gledamo na pojave oko sebe. Mi različito prosuđujemo. Naša poimanja o tome što je istina i nazori o tome kako voditi život nisu u svakoj pojedinosti isti. Ne postoje niti dvije osobe na svijetu čija se životna iskustva podudaraju u svemu, u svakoj pojedinosti. Kušnje kojima je izložen jedan, nisu one kojima je izložen drugi. Dužnosti koje su za jednoga lake, za drugoga su vrlo teške i složene.
Mi smo po svojoj naravi tako slabašni i tako podložni pogrešnim shvaćanjima da bi svatko od nas trebao biti oprezan kad ocjenjuje drugog. Nama je malo poznato kakav utjecaj vrše naši postupci na život drugih ljudi. Ono što sami učinimo ili kažemo beznačajno je u našim očima; ali kad bi naše oči bile otvorene, vidjeli bismo da to može biti presudno za najvažnije posljedice u prilog dobru ili zlu.
Obzirnost prema onima koji nose breme
Mnogo je onih koji su nosili malo tereta, čije je srce znalo za tako malo stvarne strepnje, koji su osjetili tako malo brige za druge da ne mogu razumjeti posao onoga koji ima teret što ga nosi. Oni ne mogu shvatiti i cijeniti njegovo breme ništa više nego što malo dijete može shvatiti brigu i muku oca opterećenog odgovornostima. Možda će se dijete naći u čudu dok promatra očeve brige i strahovanja. U očima djeteta sve je to nepotrebno. Ali kad godine iskustva obogate njegov život, kad samo dođe u prigodu da nosi vlastito breme, osvrnut će se na život svojega oca i shvatit će ono što mu je nekada bilo tako neshvatljivo. S gorkim iskustvom stječe se i znanje. Posao mnogih koji nose breme ne nailazi na razumijevanje, djelo se njegovih ruku ne cijeni, dok ga napokon smrt ne uzme pod svoje okrilje. Kada drugi preuzmu njegovu dužnost, kada trebaju podignuti breme što ga je on odložio, i kad se sami sučele s poteškoćama koje su bile njegova svakodnevica, razumjet će na kakvu su kušnju bili stavljeni njegova vjera i hrabrost. Tada se iz vida često gube pogreške koje su sami bili tako brzi ispraviti. Iskustvo ih uči da trebaju imati razumijevanja i sućuti. Bog dopušta da ljudi budu postavljeni na odgovorna mjesta. Kad počnu činiti pogreške, On ima moć da ih ukori ili ukloni. Budimo oprezni i ne dotičimo se osuđivanja, jer je to isključivo Božji posao.
Način Davidova postupanja sa Šaulom krije u sebi jednu pouku. Šaul je, po Božjoj naredbi, bio pomazan za izraelskog kralja. Bog je kasnije zbog njegove neposlušnosti objavio da će mu se oduzeti kraljevstvo: pa ipak, s kakvom je nježnošću, ljubaznošću i obzirnošću David postupao sa Šaulom! S namjerom da ubije Davida, Šaul se našao u pustinji i bez zaštitne pratnje ušao upravo u špilju u kojoj su se skrili David i njegovi ljudi. “I rekoše Davidu ljudi njegovi: ‘Evo dana za koji ti je rekao Jahve: Ja ću predati tvoga neprijatelja u tvoje ruke, postupaj s njim kako ti se mili.’ … pa reče svojim ljudima: ‘Očuvao me Jahve da takvo što učinim svome gospodaru, da dignem ruku na njega, jer je pomazanik Jahvin.’” Naš nas Spasitelj poziva: “Nemojte suditi, da ne budete suđeni! Jer kako budete sudili, onako će se i vama suditi; kako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti.” Ne zaboravite da će pred Boga naskoro biti predočen izvještaj o vašem životu. “Zato nemaš isprike — tko god ti bio — o čovječe koji sudiš, jer u čem sudiš drugom, ti samog sebe osuđuješ, budući da ti, suče, običavaš činiti isto.” (1. Samuelova 24,4-6; Matej 7,1.2; Rimljanima 2,1)
Uzdržimo se kad nismo u pravu
Mi ne možemo dopustiti sebi da se uzbudimo ili razdražimo zbog nekih stvarnih ili zamišljenih nepravdi koje su nam počinjene. “Ja” je neprijatelj koga se treba najviše bojati. Zlo nigdje nema kobnije djelovanje nego kroz ljudsku strast koja nije pod vlašću Svetoga Duha. Nema te ostvarive pobjede koja bi bila tako dragocjena kao pobjeda nad samim sobom.
Mi ne smijemo dopustiti svojim osjećajima da se lako povrijede. Mi ne trebamo živjeti da štitimo svoje osjećaje i svoj ugled, već da spašavamo duše. Kad se kod nas pobudi zanimanje za spašavanje duša, mi prestajemo razmišljati o malim nesuglasicama do kojih tako često dolazi u našem odnosu s drugima. Ma što drugi o nama mislili ili nam činili, to ne treba ometati naše jedinstvo s Kristom, tu našu duhovnu zajednicu. “Kakva je, naime, slava u tome ako ćete krivi strpljivo podnositi udarce? Ali ako ćete strpljivo podnositi trpeći što dobro činite, to je ugodno kod Boga.” (l. Petrova 2,20)
Ne vraćajte milo za drago. Koliko do vas stoji, uklanjajte svaki uzrok nesporazuma. Izbjegavajte da dođe do zla. Učinite sve što je u vašoj moći, ne žrtvujući načelo, da se pomirite s drugima i da stupite s njima u dobre odnose. “Dakle: ako doneseš dar svoj na žrtvenik i tu se sjetiš da ti brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar tu pred žrtvenikom, hajde i najprije se izmiri s bratom, pa onda dođi i prinesi dar svoj!” (Matej 5,23.24)
Ako su ti upućene nestrpljive riječi, nikad ne odgovaraj u istome duhu. Ne zaboravi da “blag odgovor ublažava jarost”. (Izreke 15,1) A tišina ima u sebi čudesnu moć. Riječi što ih uputimo u znak odgovora nekome tko je ljut mogu katkad samo razdražiti. Ali kad ljutitost dočekamo tišinom, u duhu nježnosti i obzirnosti, ona će brzo odumrijeti.
Kad smo pod naletom oštrih, optužujućih riječi, neka se naš razum oslanja na Božju riječ. Neka naš um i srce ispunjavaju Božja divna obećanja. Ako se prema tebi nepravedno postupa ili ako si lažno optužen, namjesto da uzvratiš odgovorom punim ljutitosti, ponavljaj u sebi ova dragocjena obećanja:
“Ne dopusti da te svlada zlo, već zlo svladaj dobrom!” (Rimljanima 12,21)
“Prepusti Jahvi putove svoje, u njega se uzdaj, i on će sve voditi. Pravda će tvoja zasjati ko svjetlost i tvoje pravo ko sunce podnevno.” (Psalam 31,5.6)
“Nema ništa sakriveno što neće trebati da se otkrije; ništa tajno što neće trebati da se dozna!” (Luka 12,2)
“Pustio si da nam zajašu na vrat: prošli smo kroz oganj i vodu, onda si pustio da odahnemo.” (Psalam 66,12)
Mi smo skloni očekivati sućut i moralnu potporu od svoje okoline, umjesto da gledamo na Isusa. Bog u svojoj milosti i dobroti često dopušta da nas iznevjere oni u koje mi polažemo povjerenje, da bi nas naučio kako je pogrešno uzdati se u čovjeka i stvarati sebi uporište od onoga što je tjelesno. Uzdajmo se u Boga u cijelosti, ponizno i nesebično. Bog poznaje patnje što ih osjećamo u dubini našeg bića, koje ne možemo ni izreći. Onda kad sve izgleda mračno i neobjašnjivo, mislite na Kristove riječi: “Što ja činim, ne možeš razumjeti sada, ali ćeš razumjeti poslije.” (Ivan 13,7)
Proučavajte Josipov i Danielov život. Bog nije sprečavao zavjere ljudi koji su im željeli zlo; ali je učinio da je sve to bilo na dobro njegovih slugu, koji su i usred kušnji i sukoba sačuvali svoju vjernost i odanost Bogu.
Dok živimo u ovome svijetu, mi ćemo se sučeljavati s neprijateljskim utjecajima. Mi ćemo nailaziti na izazove koji će našu narav staviti na kušnju; dobre osobine jednog kršćanina razvijaju se u sučeljavanju s takvim izazovima u pravom duhu. Ako u nama prebiva Krist, mi ćemo biti strpljivi, plemeniti i puni obzira, vedri usred mrzovolje i izazova. Mi ćemo pobjeđivati svoje “ja” iz dana u dan, iz godine u godinu, rastući do plemenitog junaštva. Ovo je zadaća koja nam je povjerena; ali bez Isusove pomoći, bez čvrste odluke, bez nepokolebljivosti u sprovođenju postavljene zadaće, bez stalnog oprezna i stalne molitve, mi je nećemo moći izvršiti. Svatko treba voditi vlastiti rat. Čak ni Bog ne može oplemeniti naš karakter i učiniti korisnim naš život, ako još nismo postali Njegovi suradnici. Oni koji bježe od borbe, lišavaju se snage i radosti što proistječe iz pobjede.
Mi ne trebamo voditi osobni dnevnik o kušnjama i poteškoćama, mukama i brigama. Sve se ovo zapisuje u knjige i o svemu tome Nebo vodi računa. Dok premišljamo o onome što nije bilo dobro, iz našeg će sjećanja nestati mnogo od onoga što je dobro i o čemu je korisno misliti, kao što je milosrdna skrb kojom nas Bog u svakom trenutku okružuje i ljubav kojoj se dive anđeli, jer je Bog dao svog Sina da umre za ljude. Ako kao Kristovi suradnici osjećate da ste imali više problema i kušnji od drugih, ne zaboravite da je za vas pripremljen mir koji je nepoznat onima koji se uklanjaju od takvog bremena. U službi za Krista je utjeha i radost. Svijet treba uvidjeti da život s Njim nije promašaj.
Ako ti je teško i ako u tvojem srcu nema radosti, ne govori o svojim osjećajima. Ne bacaj sjenku na život drugih. Religija koja je hladna i bez sunca, nikada ne privlači duše ka Kristu. Ona ih odbija od Njega i šalje ih u mreže što ih je Sotona raširio za noge onih koji su zalutali. Namjesto da razmišljaš o svojim razočaranjima, razmišljaj o sili koju možeš primiti u Kristovo ime. Neka tvoja mašta bude zaokupljena onim što je nevidljivo. Neka se tvoje misli bave dokazima Božje velike ljubavi prema tebi. Silom vjere ti možeš podnijeti nevolju, oduprijeti se kušnji i održati se pod naletom razočaranja. Krist živi na Nebu kao naš Zastupnik, naš Branitelj. Sve ono što On postiže u svojoj posredničkoj službi je naše.
Zar ti ne misliš da Krist cijeni one koji potpuno žive za Njega? Zar ne vjeruješ da je On uz one koji su, kao ljubljeni učenik Ivan u prognanstvu, na teškim mjestima, okruženi kušnjama? Bog neće pustiti da ijedan od Njegovih iskrenih suradnika ostane sam, da bude izložen nesrazmjerno većem neprijatelju i bude pobijeđen. Kao dragocjeni dragulj, On čuva one čiji je život sakriven s Kristom u njemu. Za svakoga od njih On kaže: “Stavit ću te kao pečatnjak, jer tebe izabrah.” (Hagaj 2,23)
Govori o Božjim obećanjima, govori o Isusovoj spremnosti da nas blagoslovi. On nas ne zaboravlja niti za jedan kratak tren. Ako usprkos neugodnim okolnostima spokojno prebivamo u Njegovoj ljubavi i u svojim mislima se zatvorimo s Njim, svijest o Njegovoj prisutnosti stvorit će u nama duboku, nepomućenu radost. Krist je rekao za sebe: “Tada ćete saznati da Ja Jesam i da ništa od sebe ne činim, već da govorim ono što me Otac nauči. Onaj koji me posla sa mnom je. On me ne ostavlja sama, jer ja uvijek činim što je njemu ugodno.” (Ivan 8,28.29)
Krist je bio okružen Očevom prisutnošću; Njemu se nije događalo ništa osim onoga što je Božja beskrajna ljubav dopuštala radi blagoslova svijetu. Ovdje je bio Njegov izvor utjehe, a taj izvor utjehe je namijenjen i nama. Onaj tko je prožet Kristovim Duhom, prebiva u Njemu. Sve ono što se događa u Njegovom životu dolazi od Spasitelja koji ga okružuje svojom prisutnošću. Njega se ništa ne može dotaknuti osim onoga što dolazi uz Kristovo dopuštenje. Sva naša stradanja i patnje, sve kušnje i nevolje našega života, sve naše tuge i boli, sva naša progonstva i neimaštine — ukratko: sve to djeluje za naše dobro. Sva naša iskustva i okolnosti u kojima živimo Božji su djelatnici preko kojih nam Bog daruje dobro.
Ako mi osjećamo Božju veliku strpljivost s nama, nećemo zateći sebe kako sudimo drugima i optužujemo ih. Kako bi oni koji su se družili s Isusom dok je On živio na Zemlji bili iznenađeni da su, kad su Ga već upoznali, čuli kako izgovara riječi optužbe, riječi u kojima se zrcali nalaženje tuđih pogrešaka i nestrpljenje. Nikada ne zaboravimo da oni koji ljube Krista, trebaju Ga i predočavati svojim karakterom.
“Ljubite srdačno jedan drugoga bratskom ljubavi! U davanju časti prednjačite jedan drugome!” “Ne vraćajte zlo za zlo, ni uvredu za uvredu, već naprotiv blagoslivljajte, jer ste na to pozvani da baštinite blagoslov!” (Rimljanima 12,10; 1. Petrova 3,9)
Gospodin Isus očekuje od nas da poštujemo prava svakog čovjeka. Imajmo obzira prema svačijim ljudskim pravima i prema pravima koja ima kao kršćanin. Sa svima postupajmo pažljivo i s puno obzira, kao s Božjim sinovima i kćerima.
Kršćanstvo želi stvoriti od čovjeka biće s dopadljivim ponašanjem. Krist je uvijek bio ljubazan, čak i prema onima koji su Ga progonili. Njegovi pravi sljedbenici će pokazati isti duh. Sjetite se Pavla koji je bio doveden pred vladare. Njegov je govor pred kraljem Agripom istup prave ljubaznosti kao i uvjerljivo govorničko umijeće. Evanđelje ne daje potporu formalnoj uglađenosti, kako je to u svijetu uobičajeno, već nas uči ljubaznosti koja izvire iz stvarne plemenitosti srca.
Da ne bi došlo do uzrujavanja, grube osude i nedoličnih riječi, neće biti dostatna niti najveća brižljivost i vanjski znakovi pristojnosti. Pravo uljudno ponašanje neće doći do izražaja sve dok je nečija osobnost središte svih zbivanja. U srcu mora prebivati ljubav. Pobude temeljitog kršćanina nastaju iz duboke ljubavi srca prema velikom Učitelju. Budi se nesebično zanimanje za braću, dolazeći kroz korijene ljubavi prema Kristu. Plemenitost, pristojnost i ljupkost u ponašanju plod su ljubavi u srcu. Ona osvjetljuje lik i čini glas krotkim; ona oplemenjuje i uzdiže cijelo biće.
Život se uglavnom ne sastoji od velikih žrtava i zadivljujućih dostignuća, već iz malih pojedinosti. Najčešći je slučaj da upravo veliko dobro ili veliko zlo stupa na pozornicu našega života preko tih sitnica koje su naoko tako nedostojne opažanja. Propuštajući da ustrajemo kad smo stavljeni na kušnju u sitnicama, stvaraju se naši nepoželjni običaji i naš karakter se izopačuje; a kada dođu veće kušnje, mi zaključujemo da smo nespremni. Jedino ako postupamo po načelu u svakodnevnim kušnjama kojima smo izloženi, mi možemo zadobiti snagu da budemo postojani i čvrsti u pogubnim i teškim okolnostima.
Mi nikada nismo sami. Uvijek imamo jednog Suputnika, bio On nama poželjan ili ne. Držite na umu da je Bog uvijek prisutan, ma gdje se našli i ma čime se bavili. Njegovim osjetilima ne može izbjeći ništa od onoga što je izgovoreno, učinjeno i što se nalazi u našim mislima. Bog koji je svet i koji mrzi grijeh svjedok je svake vaše riječi i postupka. Prije nego što nešto kažete ili učinite, uvijek najprije mislite na ovo. Kao kršćanin, ti si član kraljevske obitelji, sin nebeskog Kralja. Ne izgovori nijednu riječ, ne učini nijedan postupak koji bi nanio sramotu tom “lijepom imenu koje nosiš”. (Jakov 2,7)
Temeljito proučavajte Kristov božansko-ljudski karakter i u svakoj se prilici pitajte: “Kako bi postupio Isus kad bi sad bio na mojem mjestu?” To bi trebalo biti mjerilo naše dužnosti. Ne uključujte se nepotrebno u društvo onih koji bi svojim ponašanjem utjecali na slabljenje vaše namjere da činite dobro, ili koji bi pokušavali baciti ljagu na vašu savjest. Ne činite ništa među stranim ljudima, na ulici, u autobusu, u domu, što bi bilo makar i nagovještaj nekakvog zlog karaktera. Svaki dan činite nešto čime ćete unaprijediti, uljepšati i oplemeniti život što ga je Krist otkupio svojom krvlju.
Uvijek postupajte po načelu, nikada na temelju trenutnog osjećaja. Krotošću i nježnošću ublažite prirodnu naglost svog ponašanja. Ne upuštajte se u lake i nerazumne igrarije. Neka se s vaših usana ne omakne nijedna niska šala. Čak ni svojim mislima ne trebamo dopustiti da se raspojasaju. Postavimo im granice i podvrgnimo ih poslušnosti Kristu. One se trebaju baviti onim što je sveto. Kristovom milošću one će tada biti čiste i prave.
Mi trebamo u sebi stalno osjećati silu čistih misli. Za svaku dušu, bez razlike, jedina sigurnost je pravilan rad misli. “Jer on je onakav kako u sebi misli.” (Izreke 23,7) Moć obuzdavanja svoga “ja” jačat će stalnom primjenom. Ono što je u početku teško, stalnim ponavljanjem postaje sve lakše, sve dok pravilne misli i postupci ne prerastu u običaj. Ako hoćemo, mi se možemo odvratiti od svega onoga što je jeftino i ponižavajuće, i popeti se na visoku uzvišicu; mi tako možemo zadobiti poštovanje ljudi i Božju naklonost.
Naučite se dobro govoriti o drugima. Ističite dobre osobine onih s kojima dolazite u dodir i s kojima se družite, a njihove pogreške i propuste primjećujte što je moguće rjeđe. Kad padnete u kušnju da se žalite na nešto što je netko rekao ili učinio, izrazite se pohvalno u pogledu neke pojedinosti iz života ili karaktera te osobe. Njegujte spremnost da se zahvaljujete. Slavite Boga za divnu ljubav koju je pokazao dopustivši da Krist umre za nas. Nikada se ne isplati razmišljati o onome što nas muči. Bog nas poziva da razmišljamo o Njegovoj milosti i ljubavi, s kojom se nijedna druga ljubav ne može usporediti, kako bismo bili nadahnuti duhom zahvalnosti.
Ozbiljni se Kristovi suradnici nemaju vremena baviti pogreškama drugih ljudi. Mi sebi ne možemo dopustiti da živimo na račun tuđih pogrešaka ili propusta. Zle riječi su dvostruko prokletstvo; one većom težinom padaju na onoga tko ih je izgovorio nego na onoga kome su upućene. Onaj tko razbacuje sjeme razdora i sukoba, u svojoj duši žanje plodove smrti. Sam postupak iznalaženja onoga što je zlo kod drugih, razvija zlo kod onoga koji se time bavi. Baveći se nedostacima drugih ljudi, mi se preobražavamo upravo u taj lik. Ali kad promatramo Isusa, dok govorimo o Njegovoj ljubavi i savršenstvu Njegovog karaktera, mi se preobražavamo u Njegovo obličje. Kad razmišljamo o ponosnom idealu što ga je On pred nas postavio, mi ćemo biti podignuti u ozračje čistoće i svetosti, u Božju prisutnost. I dok živimo na ovoj Zemlji, iz nas će izlaziti svjetlost koja će obasjavati sve koji s nama dolaze u dodir.
Namjesto da kritiziram i osuđujem druge oko sebe, trebam reći: “Moram graditi svoje spasenje. Ako sam suradnik onoga koji želi spasiti moju dušu, ja moram marljivo promatrati svoj život. Moram izdvojiti svako zlo iz svojega života. Moram svladati svaki nedostatak. Moram postati novi stvor u Kristu. Umjesto da budem uzrokom slabosti onih koji vode borbu protiv zla, ja ću ih tada moći jačati riječima ohrabrenja.” Mi smo pretjerano ravnodušni prema drugima. Mi prečesto zaboravljamo da naš suradnik pati od nedostatka snage i vedrine. Pokušajmo ih uvjeriti da se za njih zanimamo i s njima suosjećamo. Pomozimo im svojim molitvama i recimo im da se molimo za njih.
Nisu svi oni koji tvrde da su Kristovi suradnici Njegovi pravi učenici. Među onima koji nose Njegovo ime i koji čak pripadaju krugu Njegovih suradnika, ima onih koji Ga ne predstavljaju svojim karakterom. Oni se ne rukovode načelom. Takve su osobe često uzrok zbunjenosti i razočaranja za one koji s njima surađuju, koji su mladi u kršćanskom iskustvu; ali nitko od njih ne mora biti zaveden na pogrešan put. Krist nam je ostavio savršen Primjer. On nas poziva da pođemo za Njim.
Kukolja će biti u pšenici sve do kraja vremena. Kad su one sluge, u očekivanju da će ih njihov gospodar pohvaliti, zatražile odobrenje da počupaju ljulj, gospodar im je rekao: “Ne — odgovori im — da ne biste, čupajući ljulj, počupali s njim i pšenicu. Ostavite oboje neka raste do žetve!” (Matej 13,29.30)
U svojoj milosti i velikom strpljenju, Bog se strpljivo odnosi prema onima koji su izopačena karaktera, podmukli ili dvolični. Među Kristovim izabranim učenicima bio je i izdajnik Juda. Zar bismo onda trebali biti iznenađeni i razočarani kad utvrdimo da među onima koji danas rade za Krista ima takvih koji su licemjerni i podli? Ako je Onaj koji čita srca mogao trpjeti onoga za koga je znao da je Njegov izdajnik, kakvo treba biti strpljenje koje ćemo mi pokazivati prema onima koji griješe.
Nisu svi kao Juda, čak ni oni koji su naoko puni nedostataka. Petar, koji je bio nagao, brz i samouvjeren, često je odavao negativniji dojam od Jude. Spasitelj ga je češće ukoravao. Ali mi znamo kako je Petrov život bio ispunjen služenjem i žrtvom. Kako je to snažno svjedočanstvo o sili Božje milosti! Mi trebamo, koliko nam naše sposobnosti dopuštaju, postupati s drugima kao što je Isus činio u odnosu na svoje učenike dok je hodio i razgovarao s njima na Zemlji.
Promatrajte, u prvom redu, sebe kao misionare među onima koji rade zajedno s vama u Božjem djelu. Često je potrebno uložiti golemu količinu vremena i truda da bismo zadobili jednu dušu za Krista. A kad se jedna duša obrati iz grijeha u pravdu, nastaje radost među nebeskim anđelima. Mislite li da su službeni duhovi koji se brinu za ove duše zadovoljni kad vide kako se neki koji tvrde da su kršćani ravnodušno ponašaju prema dušama za koje je Krist umro? Kad bi Isus postupao s nama onako kako mi prečesto postupamo jedan s drugome, tko bi od nas mogao biti spašen?
Ne zaboravite da vi ne možete čitati srca. Vi ne poznajete pobude koje su uzrok postupcima što ih vi osuđujete. Ima mnogo onih koji nisu stekli pravi odgoj; njihov karakter je izopačen, oni su grubi i “neotesani” i naoko u svakom pogledu na pogrešnom putu. Ali Kristova milost ih može preoblikovati. Nikada ih ne gurajte u stranu, nikada ih ne tjerajte u razočaranje i očaj riječima: “Razočarao si me i neću ti niti pokušati pomoći.” Nekoliko riječi koje smo izgovorili na brzinu, pod utjecajem izazova — upravo ono što smatramo da su zaslužili — može prekinuti nit utjecaja koji je trebao činiti sponu što veže njihovo srce s našim.
Dosljedan život, strpljivost i uzdržljivost, duh koji nije podložan izazovu, uvijek je najuvjerljiviji dokaz, i najsvečanija vrsta poziva. Ako ste imali prilike i prednosti koje drugi nisu imali, razmislite o tome i budite uvijek mudri, obazrivi i nježni učitelji.
Da bi u vosku ostao jasan i siguran otisak pečata, vi nećete brzopleto i grubo udariti pečatom po vosku; naprotiv, pažljivo ćete stavljati pečat na meki vosak i mirno, ravnomjerno ga pritiskati dok otisak ne očvrsne. Na sličan način treba postupati s ljudskim dušama. Trajno djelovanje kršćanskog utjecaja odaje tajnu njegove sile; ono ovisi o vašoj postojanosti u prikazivanju pravog Kristovog karaktera. Pomozite onima koji su pogriješili, govorite im i o vlastitim iskustvima. Ispričajte im kako su vam strpljivost, plemenitost i spremnost na pomoć, što su ih vaši suradnici u Božjem djelu pokazali prema vama, pružili hrabrost i nadu u trenucima kad ste činili teške pogreške.
Sve do konačnog Suda vi nećete moći znati kakav je bio utjecaj blagog i obzirnog ponašanja prema onima koji su bili nedosljedni, nerazumni i nedostojni. Kad se suočimo s nezahvalnošću i grubim nepoštovanjem onoga što je sveto, mi smo brzi pokazati svoj prijezir i ogorčenost. Oni koji su skrivili to i očekuju, oni su pripremljeni na to. Ali ako naiđu na blago razumijevanje i obzir, oni doživljavaju iznenađenje i često se u njima bude plemenite želje i težnja za plemenitijim životom.
“Braćo, ako i upadne tko u kakav prekršaj, takvog vi duhovni ispravljajte u duhu blagosti! I pazi na samoga sebe da i ti ne budeš iskušan! Nosite bremena jedan drugoga, te ćete tako ispuniti zakon Kristov!” (Galaćanima 6,1.2)
Svi koji govore da su Božja djeca trebaju imati na umu da će kao misionari biti dovedeni u dodir sa svim vrstama osobnosti. Postoje profinjeni i “sirovi”, neotesani umovi; ponizni i ponosni, religiozni i skeptični, obrazovani i neuki, bogati i siromašni. S ovako različitim ljudima ne može se postupati na jedan te isti način; a ipak su svima potrebni blagost i razumijevanje. Neka naši umovi u međusobnom dodiru postanu savršeniji i bolji. Mi smo ovisni jedan o drugome, tijesno povezani jedan s drugim sponama ljudskog bratstva.
“Nebo što čini da svatko ovisi o drugomu,
Bio gospodar il sluga, ili pak prijatelj,
Poziva svakoga da drugog pozove u pomoć,
Dok slabost jednoga ne uveća snagu svih nas.”
Kršćanstvo dolazi u dodir sa svijetom kroz društvene odnose. Svaki muškarac ili žena koji su primili božansku svjetlost trebaju osvjetljavati mračnu stazu onih koji ne znaju za bolji put. Posvećena Kristovim duhom, moć utjecaja u društvu mora dobiti uzvišeniju veličinu u privođenju duša k Spasitelju. Krista ne bismo smjeli skrivati u srcu kao što se sebično čuva dragocjeno blago, kako bi se njemu radovao samo njegov vlasnik. Krist u nama treba biti izvor vode koja teče u život vječni i donosi osvježenje svima koji stupaju s nama u dodir.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Služba liječenja”, Znaci vremena, 2014., poglavlje 41)