Kršćanski je život više nego što se misli. On se ne sastoji samo od nježnosti, strpljivosti, krotkosti i dobrote. To su bitne osobine; ali ono što je također potrebno jest hrabrost, snaga, energija i ustrajnost. Staza na koju Krist ukazuje je uska, to je staza samoodricanja. Stupiti na ovu stazu i napredovati kroz poteškoće i razočaranje znači da treba biti nešto više od slabića.
Sila karaktera
Traže se ljudi koje odlikuje čvrstoća, koji neće čekati da se prethodno poravna put pred njihovim nogama i ukloni svaka prepreka, ljudi koji će svježinom svoje revnosti podignuti klonule ruke obeshrabrenih djelatnika, ljudi čija srca gore plamenom kršćanske ljubavi i čije su ruke jake i pouzdane za rad u službi za Učitelja.
Neki od onih koji se uključuju u misionarsko djelo su slabi, njima nedostaje snaga živaca, obeshrabreni su, lako se razočaraju. Njima nedostaje nešto što će ih poticati naprijed. Nedostaju im pozitivne osobine karaktera koje daju silu da se nešto učini — duh i energija koji raspaljuju duhovno oduševljenje. Oni koji žele postići uspjeh moraju biti hrabri i ispunjeni nadom. Oni ne trebaju razvijati samo pasivne osobine, kao što je strpljivost, već i one aktivne. Kad se od njih očekuje da daju odgovor blag koji utišava srdžbu, oni moraju imati i hrabrost jednog junaka kojom će se suprotstaviti zlu. Uz ljubav koja sve trpi, njima treba sila karaktera koja će od njihova utjecaja stvoriti silu na dobro.
Neki nemaju čvrstoću karaktera. Njihovi planovi i namjere nemaju određene obrise i postojanost. Oni su od vrlo male praktične koristi u svijetu. Oni moraju savladati tu svoju slabost, neodlučnost i nedjelotvornost u radu. Karakter pravog kršćanina sadrži onu nesalomljivost koja se ne može pretopiti i postati žrtvom nepovoljnih okolnosti. Nama je nužna moralna kralježnica, poštenje kojemu se ne može laskati, koje nitko ne može podmititi ili zastrašiti.
Bog želi da iskoristimo svaku pruženu priliku, da bismo se sigurno pripremili za rad u Njegovom djelu. On očekuje da mi tome djelu poklonimo sve svoje snage, da bi naša srca bila uvijek budna i spremna da prime svetost i ozbiljne odgovornosti u Božjem djelu.
Mnogi od onih koji imaju sposobnosti za iznimno djelo, ostvaruju malo jer su sebi postavili mali cilj. Tisuće ljudi prelaze preko pozornice života kao da ne postoji nešto veliko za što bi živjeli, nikakav visok ideal koji bi mogli dosegnuti. Jedan razlog tomu je to što oni sami sebe premalo vrednuju, što sebi daju nisku ocjenu. Krist je platio za nas nepojmljivu cijenu, i mi bismo stoga trebali cijeniti sebe prema cijeni koju je On za nas platio.
Ne budite zadovoljni ostvarenjem razmjerno niskog ideala. Mi nismo ono što bismo trebali biti, odnosno što je Božja volja za nas. Bog nas je obdario darom razuma, snagom da razmišljamo i donosimo sud. Taj nam dar nije dan da bismo ostali neaktivni, ili da bismo se izopačili baveći se onim što je tjelesno i nečisto, već da ga razvijemo do idealnog stupnja, da ga oplemenimo, posvetimo i upotrijebimo za dobrobit Njegovog kraljevstva.
Nitko se ne treba pomiriti s tim da bude samo mehanizam kojim će upravljati razum neke druge osobe. Bog nam je dao sposobnost razmišljanja i djelovanja; samo onda ako postupate pažljivo, ako očekujete mudrost od Njega, vi ćete moći nositi terete. Ostanite u osobnosti koja vam je dana od Boga. Ne budite sjenka ničije osobnosti. Očekujte da Bog djeluje u vama, s vama i kroz vas.
Nikada ne pomišljajte da ste dostatno naučili i da je sada trenutak da smanjite jačinu svojih napora. Obrazovanje uma je mjerilo čovjekove osobnosti. Neka vaše obrazovanje ne prestaje cijelog života; svakog dana učite i praktično koristite stečeno znanje.
Ne zaboravite da vi, ma koji bio položaj na kojem vršite svoju dužnost, otkrivate pobude i karakter koji se razvija. Bilo što radili, radite točno i marljivo; svladajte sklonost da težite nekom lakom poslu.
Isti duh i načela što ih unosite u svoj svakodnevni posao unijet ćete i u cjelokupan život. Oni koji traže određenu količinu posla, određenu visinu plaće, koji očekuju da im sve besprijekorno odgovara, ne želeći se pritom bilo čemu prilagoditi niti ičemu poučiti, nisu oni koje Bog poziva da rade za Njegovu stvar. Oni koji ispituju mogućnosti da utroše što je moguće manje svojih tjelesnih, umnih i moralnih snaga nisu suradnici na koje će Bog izliti svoje obilne blagoslove. Njihov primjer ima zarazno djelovanje. Njihova glavna pobuda je osobni probitak. Oni na koje se mora paziti i koji rade samo u granicama onoga što im je o danoj dužnosti objašnjeno, nisu oni za koje će se reći da su bili dobri i odani na poslu. Božjem su djelu potrebni oni suradnici u čijem će se radu vidjeti energija, poštenje, marljivost i koji su spremni činiti sve ono što je potrebno.
Mnogi postaju beskorisni i neuspješni u radu, izbjegavajući odgovornosti iz straha ili bojazni od neuspjeha. Time oni propuštaju priliku da se nauče iz iskustva koje ne mogu dobiti čitanjem, učenjem i svim ostalim prednostima.
Čovjek može oblikovati okolnosti, ali okolnostima ne treba dopustiti da oblikuju čovjeka. Uzmimo okolnosti kao oruđa s kojima ćemo raditi. Ovladajmo njima, ali im ne dopustimo da one ovladaju nama.
Ljudi koji imaju moć jesu ljudi koji su nailazili na otpor, čije su namjere bile osujećivane, kojima se stajalo na put. Prepreke na koje nailaze pokazuju im se kao blagoslov na dobro, jer potiču njihove snage na aktivnost. Oni stječu povjerenje u sebe. Sukobi i problemi traže da se izrazi i praktično pokaže povjerenje u Boga, kao i čvrstoća koja razvija snagu.
Kristova služba nije bila “škrta”. Svoj rad On nije mjerio satima. On se predao djelu za dobrobit čovječanstva, zajedno sa svojim vremenom, srcem, dušom i snagom. Kad su došli teški dani, On je naporno radio, tijekom dugih noći je bio prignut u molitvi, tražeći od Boga milost i ustrajnost da bi još više mogao postići u svome djelu. S jakim uzvicima i suzama On je slao Nebu svoje molbe, tražeći od svog nebeskog Oca da ojača Njegovu ljudsku narav, kako bi se bio spreman usprotiviti zlom neprijatelju koji je radio na svom djelu prijevare; molio se za silu kojom će moći ispuniti svrhu svojega poslanja i pomoći čovječanstvu da se podigne iz ponora u koji je palo. Njegova poruka suradnicima glasi: “Dadoh vam ugled da i vi tako činite kao što ja vama učinih.” (Ivan 13,15)
“Ljubav Kristova potpuno nama ovladava”, kaže apostol Pavao (2. Korinćanima 5,14). Ovo je bila pokretačka sila u njegovom životu; ta ga je sila rukovodila u svemu što je činio. Ako bi ikada za trenutak pokleknuo u svojoj revnosti u radu za Božje djelo, jedan pogled na križ činio je da on ponovno zapregne bedra svojega uma i da se dalje probija na putu samoodricanja. Aktivno radeći za svoju braću, on se u velikoj mjeri oslanjao na izražaj velike Božje ljubavi u Kristovoj žrtvi, koja je imala silu da ukroti srca.
Kako su ozbiljne i dirljive njegove riječi: “Ta, poznato vam je milosrđe Gospodina našega Isusa Krista, kako je radi vas od bogataša postao siromah da vi postanete bogataši njegovim siromaštvom.” (2. Korinćanima 8,9) Vi znate s koje visine je On sišao, poznata vam je i dubina poniznosti u koju se spustio. Njegove su noge pošle stazom žrtve i nisu skrenule s nje sve dok nije položio svoj život. Za Njega nije bilo odmora između nebeskog prijestolja i križa. Njegova je ljubav prema čovjeku učinila da je radosno primao svako poniženje i svaku uvredu.
Pavao nas opominje da “ne gledamo samo na svoju vlastitu korist nego i na korist drugih”. On nas poziva da imamo um koji je bio “u Kristu Isusu! On, božanske naravi, nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego se nje lišio uzevši narav sluge i postavši sličan ljudima. Kad postade kao čovjek, ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu.” (Filipljanima 2,4-8)
Pavao je od srca duboko želio da ljudi uvide kolika je bila Kristova poniznost. Kad bi ljudi mogli shvatiti i predočiti zadivljujuću žrtvu koju je prinijelo Veličanstvo Neba, Pavao je živio u uvjerenju da bi iz njihova srca iščezla sebičnost. Apostol se zadržava u svome izlaganju na svakoj točki, želeći nam na određeni način omogućiti da shvatimo Spasiteljev zadivljujući postupak u korist grešnika. On nas prvo upućuje na položaj što ga je Krist imao na Nebu, kad je bio u krilu svojega Oca; zatim ga otkriva kao Onoga koji odlaže svoju slavu, dobrovoljno se mireći s ponižavajućim uvjetima ljudskog života, prihvaćajući odgovornosti sluge i postajući poslušan do smrti, i to do najsramnije i najbolnije smrti — smrti na križu. Možemo li predočiti ovaj prekrasan izražaj Božje ljubavi a ne biti zahvalni i sretni, obuzeti dubokom spoznajom činjenice da nismo svoji? Takvom Gospodaru ne treba služiti nerado i iz sebičnih pobuda.
“Znajte”, kaže apostol Petar, “da niste otkupljeni nečim raspadljivim — srebrom ili zlatom.” (1. Petrova 1,18) O, kad bi to bilo dostatno da se plati cijena ljudskog spasenja, kako bi to lako učinio Onaj koji kaže: “Moje je zlato, moje je srebro” (Hagaj 2,8). Ali je samo dragocjenom krvlju Božjega Sina grešnik mogao biti iskupljen. Oni koji odustaju od Kristove službe, propuštajući priliku da prihvate ovu divnu žrtvu, propast će u svojoj sebičnosti.
Jednostavnost cilja
U Kristovu je životu sve bilo podređeno velikom djelu otkupljenja čovjeka zbog kojeg je došao na Zemlju. Njegovi učenici trebaju u svojem životu i djelovanju pokazati isto posvećenje, isto samoodricanje i žrtvu, isto pokoravanje zahtjevima Božje riječi.
Tko god primi Krista kao svog osobnog Spasitelja, težit će za prednošću da služi Bogu. Kad razmišlja o onome što je Nebo za njega učinilo, njegovo se srce pokreće bezgraničnom ljubavlju i zahvalnošću punom divljenja. On nestrpljivo čeka da oda izražaj svoje zahvalnosti, stavljajući svoje sposobnosti na oltar službe Bogu. On čezne pokazati svoju ljubav prema Kristu i prema onome koga je On otkupio. On osjeća potrebu za radom, naporom i žrtvom.
Pravi Božji suradnik će dati najbolje od sebe, jer će čineći tako odavati slavu svojem Učitelju. On će činiti ono što je dobro, da bi time izrazio svoje štovanje prema Božjim zahtjevima. On će se revno truditi da poboljša i usavrši sve svoje sposobnosti. Svaku dužnost on će obavljati kao Bogu. Jedino što će on željeti bit će da Kristu uzdigne izraz svoje odanosti i savršene službe.
Ima jedna slika koja prikazuje vola koji stoji između pluga i oltara, sa sljedećim natpisom: “Spreman za oboje” — spreman da naporno ore, ili da bude prinesen na oltar kao žrtva. Ovako izgleda slika pravog Božjeg djeteta — spreman da ide tamo gdje ga poziva dužnost, spreman da se odrekne sebe i žrtvuje za svojega Spasitelja.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Služba liječenja”, Znaci vremena, 2014., poglavlje 42)