Nama stalno treba novo otkrivenje Krista, svakodnevno iskustvo koje će biti u skladu s Njegovim naukom. Nama su nadohvat ruke uzvišene stečevine. Po Božjem planu za nas, mi trebamo stalno napredovati u znanju i vrlinama. Božji je Zakon odjek Njegova glasa koji poziva sve ljude: “Popni se na višu stepenicu; budi svet, još svetiji.” Svakoga dana mi imamo priliku napredovati u savršenstvu kršćanskog karaktera.
Onima koji rade u službi za Učitelja treba iskustvo koje će biti daleko uzvišenije, dublje i šire nego što su mnogi od njih ikada poželjeli. Mnogi od onih koji su već članovi velike Božje obitelji malo znaju o tome što znači gledati Njegovu slavu i preobražavati se iz slave u slavu. Mnogi imaju nejasnu predodžbu o Kristovoj slavi, pa ipak njihova srca trepte od radosti. Oni čeznu za punijim i dubljim osjećajem Spasiteljeve ljubavi. Oni trebaju njegovati čežnju duše za Bogom. Sveti Duh radi s onima koji dopuštaju da s njima radi, pretapa one koji dopuštaju da ih pretapa i oblikuje one koji dopuštaju da ih oblikuje. Rastite u ozračju duhovnih misli i u svetom zajedništvu s Kristom. Vi ste vidjeli samo prve zrake rane zore Njegove slave. I dok napredujete stazom upoznavanja Boga, vi ćete saznati da je “pravednička staza kao svjetlost svanuća, koja je sve jasnija do potpunog dana”. (Izreke 4,18)
“Ovo vam rekoh”, rekao je Isus, “da radost moja bude u vama te da radost vaša bude potpuna!” (Ivan 15,11)
Imajući uvijek pred sobom svoje poslanje, Krist je vidio i kraj svoje službe. U Njegov zemaljski život, koji je bio tako pun napornog rada i žrtve, ulazila je vedrina pri pomisli da sve te muke i stradanja neće biti uzalud. Time što daje svoj život za život palih ljudi, On će obnoviti Božju sliku u sinovima ljudskog roda. On će nas podignuti iz prašine, oblikovati iznova naš karakter po ugledu na svoj vlastiti, i učiniti da bude divan kroz Njegovu slavu.
Krist je vidio muku svoje duše i bio zadovoljan. On je vidio razmjere vječnosti i sreću onih koji će kroz Njegovu poniznost primiti oprost grijeha i vječni život. On je bio ranjen za njihove prijestupe, izbijen za njihova bezakonja; kar bješe na Njemu njihova mira radi, i ranom Njegovom oni su se iscijelili. Slušao je kako iskupljeni pjevaju pjesmu Mojsija i Janjeta. Iako je tek trebao primiti krštenje krvlju, iako su grijesi svijeta trebali biti položeni kao breme na Njegovu nevinu dušu, iako je bio u sjenci neizrecivr boli; ipak, gledajući u radost koju je nazirao pred sobom, odlučio je podnijeti križ i prezreti sramotu.
Ovu radost trebaju s Njime dijeliti svi Njegovi sljedbenici. Ma kako budućnost bila veličanstvena i slavna, Božji plan nije da se naša nagrada sačuva u cijelosti samo za dan spasenja. Mi trebamo, čak i ovdje, sudjelovati u Spasiteljevoj radosti. Po ugledu na Mojsija, mi trebamo ustrajati kao da gledamo nevidljivog Boga.
Crkva je sada u borbenom raspoloženju. Mi smo sada sučeljeni sa svijetom tame, koji je gotovo potpuno predan idolopoklonstvu.
Gospodnja radost
Devedeset i devet su sigurno počivale
U sjenci tora,
A jedna je bila izgubljena, daleko u brežuljcima,
Daleko, daleko od zlatnih vrata — od ovčjeg zbora,
Tamo na divljoj, krševitoj guduri i grbi,
Daleko od nježne pastirske skrbi.
“Gospodine, evo tvojih devedeset i devet;
Zar one Ti dovoljne nisu?”
Ali Pastir nježno zbori, ali Pastir odgovori:
“Jedna od mojih ovaca odlutala je od mene,
I gubitak se ne može mjeriti u novcu,
Pa premda je put grub i strm,
Idem u šikaru pretražiti svaki grm,
I naći svoju ovcu.”
Ali nitko od iskupljenika nikada nije saznao
Kako su duboke bile vode što ih je On pregazio
I kako su mračne bile noći što ih je probdio,
Dok nije našao svoju ovcu izgubljenu.
Daleko u pustoši On čuo je njezin plač i grč,
Bespomoćan i klonuo, spreman na grki vrč.
“Gospodine, otkuda ove kaplje krvi duž cijeloga puta
Što obilježavaju planinsku stazu?”
“One su prolivene za onu koja je napustila tor
Prije no što ju je pastir doveo natrag u zbor.”
“Gospodine, zašto na Tvojim rukama rane i krv?”
“U njih su noćas zaboli izdajnički trn.”
I kroz gromovima prolamane planine,
I s kamenih strmi,
Podigao se uzvik k vratima Neba, kao kad zagrmi:
“Radujte se, našao sam svoju ovcu izgubljenu!”
A oko prijestolja — gdje nema ni suza ni plača
Pjevali su anđeli kroz plavu sjenu:
“Radujte se, radujte se, jer Gospodin svoje vraća!”
— Elisabeth C. Clephane
(prepjev Đ. G. Porobija)
Ali blizu je dan u koji će završiti bitka, i pobjeda biti osigurana. Božja se volja treba izvršiti na Zemlji, kao što je na Nebu. Silno mnoštvo spašenih neće znati ni za jedan drugi zakon osim Zakona Neba. Svi će oni činiti sretnu, sjedinjenu obitelj odjevenu u haljine zahvalnosti — haljine Kristove pravde. Sva će priroda u svojoj nenadmašnoj ljupkosti prinositi Bogu glas zahvalnosti i obožavanja. Svijet će se kupati u nebeskoj svjetlosti. Svjetlost Mjeseca bit će kao svjetlost Sunca a svjetlost Sunca će biti sedmerostruko jača nego što je sada na Zemlji. Godine će protjecati u radosnom zadovoljstvu. Zvijezde jutarnje pjevat će zajedno, sinovi će Božji klicati od radosti, a Bog i Krist će se ujediniti u objavljivanju: “Više neće biti grijeha, niti će više biti smrti.”
Ove vizije buduće slave, prizori oslikani Božjom rukom, trebaju biti dragocjeno blago za Njegovu djecu.
Stanite na prag vječnosti i slušajte dragu dobrodošlicu upućenu onima koji su u ovome životu surađivali s Kristom, koji su smatrali prednošću i čašću da stradaju za Njega. Udruženi s anđelima, oni bacaju svoje krune pred noge Iskupitelja i uzvikuju: “Dostojno je Janje koje je zaklano da primi moć, bogatstvo, mudrost, snagu, čast, slavu i hvalu … Onomu koji sjedi na prijestolju, i Janjetu: hvala, čast, slava i vlast u vijeke vjekova!” (Otkrivenje 5,12.13)
Tu su i iskupljeni koji pozdravljaju one koji su ih uputili k podignutom Spasitelju. Oni se ujedinjuju u proslavljanju Onoga koji je umro da bi ljudska bića imala život koji se može usporediti s Božjim životom. Borba je završena. Sve su patnje i nevolje došle svome kraju. Cijelo je Nebo ispunjeno pjesmama pobjede, dok spašeni stoje oko Božjeg prijestolja. Svi se pridružuju u radosnom pripjevu: “Dostojno je Janje zaklano, koje nas je iskupilo Bogu.”
“Poslije toga se, najedanput, pojavi pred mojim očima veliko mnoštvo, koje nitko nije mogao izbrojiti, iz svakog naroda i plemena, puka i jezika. Stajali su pred prijestoljem i pred Janjetom, obučeni u bijele haljine, s palmama u rukama, i vikali jakim glasom: Spasenje je djelo našega Boga, koji sjedi na prijestolju, i Janjeta!” (Otkrivenje 7,9.10)
“Ovo su — nato mi reče — oni što dolaze iz velike nevolje; oni su prali svoje haljine i obijelili ih u krvi Janjetovoj. Zato stoje pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u njegovu hramu. A onaj koji sjedi na prijestolju spustit će se na njih da boravi s njima. I više nigda neće ogladnjeti ni ožednjeti; više ih nigda neće moriti ni sunce ni ikakva žega, On će otrti svaku suzu s njihovih očiju. Smrti više neće biti; neće više biti ni tuge, ni jauka, ni boli, jer stari svijet prođe.” (Otkrivenje 7,14-17; 21,4)
Uvijek imajmo pred sobom ovu viziju o onome što nismo vidjeli. Samo ćemo tako moći shvatiti pravu vrijednost onoga što je vječno i onoga što je prolazno. To će nam pokloniti silu da pokrećemo druge na bolji život.
S Bogom na gori
“Popnite se k meni na goru”, Bog nas poziva. Prije nego što je Mojsije mogao biti Božje oruđe u spašavanju Izraela, njemu je bilo određeno četrdeset godina zajednice s Bogom u osami planine. Prije nego što je nosio poruku Faraonu, Mojsije je govorio s anđelom u grmu koji je gorio. Prije no što je, kao predstavnik Božjeg naroda, primio Božji zakon, on je bio pozvan na brdo gdje je gledao Njegovu slavu. Prije nego što je izvršio presudu nad idolopoklonicima, bio je skriven u rascjepu stijene, i tada je Gospodin rekao: “Pred tobom ću izustiti svoje ime Jahve. Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću … krivca nekažnjena na ostavlja.” (Izlazak 33,19; 34,6.7)
Prije nego što su učenici krenuli na svoju zadaću, bili su pozvani da pođu na Goru s Isusom. Primanju sile i slavi Pedesetnice prethodili su noć zajednice sa Spasiteljem, sastanak na gori u Galileji, trenutak rastanka na Maslinskoj gori i obećanje anđela, zatim dani provedeni u molitvi i zajednici u gornjoj sobi u Jeruzalemu.
Kad se Isus pripremao za kakvu veliku kušnju ili neku važnu zadaću, povlačio se u samoću planina i provodio noć u molitvi sa svojim Ocem. Poslanju apostola, propovijedi na Gori, preobraženju, strahotama sudnice i križa, i slavi uskrsnuća — prethodila je noć molitve.
Prednost molitve
I nama je potrebno određeno vrijeme za razmišljanje i molitvu i za primanje duhovnog osvježenja. Mi dovoljno ne cijenimo silu i djelotvornost molitve. Molitva udružena s vjerom učinit će ono što ne može postići nijedna sila na Zemlji. Rijetko se događa da se dva puta nađemo u situaciji koja je identična u svakom pogledu. Pred nama su uvijek novi događaji i nove kušnje kroz koje trebamo proći, kod kojih prethodna iskustva ne mogu biti dostatno dobar vodič. Mi trebamo imati stalnu svjetlost od Božjeg prijestolja.
Krist stalno šalje poruke onima koji očekuju i koji slušaju Njegov glas. U noći borbe u Getsemaniju, zaspali učenici nisu čuli Isusov glas. Oni su imali nejasan osjećaj prisutnosti nebeskih anđela, ali su izgubili silu i slavu onoga što se odigravalo. Zbog pospanosti i umorne obamrlosti, oni su propustili steći svjedočanstvo koje bi u njihova srca ulilo snagu za strašne događaje pred njima. Tako i danas, upravo oni kojima su božanske upute najviše potrebne propuštaju ih primiti jer ne stupaju u zajednicu s Nebom.
Kušnje kojima smo svakodnevno izloženi zahtijevaju da molitva postane potreba. Opasnosti vrebaju na svakoj stazi. Oni koji se trude spasiti druge od zla i propasti osobito su izloženi kušnjama. U stalnom dodiru sa zlom njima treba čvrst oslonac u Bogu, da ne bi sami propali. Stepenice koje s uzvišice vode dolje k onome što je nisko kratke su i odlučujuće. U jednom trenutku mi možemo donijeti odluke koje će staviti vječni pečat na naše stanje. Kad jednom propustimo pobjedu, naša duša ostaje nezaštićenom. Jedna zla navika, ako joj se čvrsto ne odupremo, ojačat će do čvrstoće čeličnih lanaca, koji će sputati i zarobiti cijelog čovjeka.
Razlog zbog koga je tako mnogo ljudi u kušnjama prepušteno sebi jest to što ne stavljaju Boga uvijek pred sebe. Kada dopustimo da se naša zajednica s Bogom prekine, naša nas obrana napušta. Ni sve vaše dobre želje i namjere neće vas opremiti tako da se možete suprotstaviti zlu. Vi morate biti muškarci i žene molitve. Neka vaše molbe koje upućujete Bogu ne budu blijede, povremene i nestalne, već ozbiljne, ustrajne i neprestane. Nije uvijek nužno saviti svoja koljena da bismo se molili Bogu. Razvijte običaj da razgovarate sa Spasiteljem kad ste sami, kad hodate i onda kad ste zauzeti svojim svakodnevnim poslom. Neka se vaše srce uvijek diže u tihoj molitvi za pomoć, za svjetlost, za snagu, za mudrost. Neka svaki vaš dah bude molitva.
Kao Božji suradnici mi trebamo otići k ljudima tamo gdje jesu, okruženi tamom, utonuli u porok i umrljani pokvarenošću. Ali dokle god naš um prebiva u sjenci Onoga koji je naše sunce i štit, zlo koje nas okružuje neće baciti nijednu mrlju na našu haljinu. Kad ulažemo svoj trud da spasimo duše koje su na rubu propasti, mi nećemo doživjeti sramotu ako Boga uzmemo za svoju uzdanicu. Naša sigurnost glasi: Krist u srcu, Krist u životu. Ozračje Njegove prisutnosti ispunit će dušu gnušanjem prema svemu što je zlo. Naš se duh može tako poistovjetiti s Njim da možemo biti jedno s Njime u mislima i namjerama.
Vjerom i molitvom je Jakov, koji je nekada bio čovjek pun slabosti i grijeha, postao velikim čovjekom u Božjim očima. Na ovaj način vi možete postati muškarci i žene koji imaju visoke i svete ideale, čiji je život plemenit, koje ništa ne može navesti da se pokolebaju na putu istine i svega onoga što je pravo i pošteno. Svi koji služe Bogu nalaze se pod pritiskom neumoljivih problema i dužnosti, ali ukoliko je vaš položaj teži, ukoliko je breme koje nosite teže, više će vam trebati Isus.
Ozbiljna je pogreška zanemarivati javna bogoslužja. Ne shvaćajmo olako prednosti bogoslužja u molitvenom domu. Oni koji se staraju o bolesnicima, često nisu u mogućnosti da iskoriste ove prednosti, ali zato trebaju biti oprezni da nepotrebno ne izostaju iz doma molitve.
Više nego u bilo kojem poslu koji je samo svjetovnog karaktera, uspjeh u njegovanju bolesnika ovisi o duhu posvećenosti i požrtvovnosti kojim se vrši taj posao. Oni koji nose odgovornosti trebaju se postaviti tamo gdje će Božji Duh moći vršiti dubok utjecaj na njih. Vi trebate utoliko više čeznuti za podrškom Svetoga Duha i za božanskom mudrošću koliko je odgovornost s kojom je povezan položaj koji vam je povjeren veći nego što je slučaj s onima koji su oko vas.
U našem radu ništa nije nužnije od praktičnih rezultata zajednice s Bogom. Svojim svakodnevnim životom mi trebamo pokazati da uživamo mir i odmor u Spasitelju. Njegov mir u srcu odražavat će se na našem licu. Taj će mir našem glasu podariti moć uvjerljivosti. Zajednica s Bogom oplemenit će karakter i život. Ljudi će na nama poznati da smo bili s Isusom, kao što su to ljudi poznali na Isusovim učenicima. Ovo će Božjem suradniku pružiti silu kakvu mu ništa drugo ne može pružiti. On sebi ne smije dopustiti da bude lišen te sile.
Mi trebamo živjeti dvostrukim životom — životom misli i akcije, životom tihe molitve i životom ozbiljnog rada. Sila koju smo primili u zajednici s Bogom, ujedinjena s ozbiljnim pokušajima u odgoju uma da razmišlja i bude uvijek budan, priprema nas za svakodnevne dužnosti i održava mir duha u svim uvjetima, ma kako bili teški.
Božanski savjetnik
Mnogi ljudi, kad su u nevolji, misle da se trebaju obratiti nekom zemaljskom prijatelju, kome će reći o svojim problemima i koga će zamoliti da im pomogne. Kad nastupe kušnje, njihova srca ispunjava nepovjerenje i put im izgleda mračan. A sve to vrijeme uz njih stoji moćni Savjetnik vjekova, koji ih poziva da se potpuno pouzdaju u Njega. Isus koji nosi terete svijeta, govori: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.” (Matej 11,28) Zar ćemo se odvratiti od Njega i obratiti se nesigurnim i nepouzdanim ljudskim bićima, koji su isto tako ovisni o Bogu kao i mi sami?
Možda osjećate nedostatke svog karaktera i nedostatnost svoje sposobnosti, u poredbi s veličinom Božjega djela. Ali čak i onda kad bismo imali najsnažniji um što je ikada dan čovjeku, on ne bi bio dovoljan za naš rad. “Jer bez mene ne možete ništa učiniti”, kaže naš Spasitelj. (Ivan 15,5) Rezultat svega što činimo počiva u Božjim rukama. Što god se dogodi, držite se Njega, ispunjeni nepokolebljivim, ustrajnim povjerenjem.
Kad je riječ o vašem zanimanju, o druženju u slobodno vrijeme i o zajednici za cijeli život, sve takve odnose stvarajte uz ozbiljnu i poniznu molitvu. Time ćete pokazati da odajete slavu Bogu, i On će vas proslaviti. Molite se onda kad je srce slabo i klonulo. Kad gubite nadu, čvrsto zatvorite usta prema ljudima, ne bacajte sjenku na stazu drugih; ali zato sve povjerite Isusu. Ispružite svoje ruke za pomoć. Oslonite se u svojoj slabosti na nositelja beskrajne snage. Molite se za poniznost, mudrost, hrabrost, za više vjere, da biste u Božjoj svjetlosti vidjeli svjetlost i radovali se u Njegovoj ljubavi.
Posvećenje i povjerenje
Ako smo ponizni i skrušena duha, mi se nalazimo tamo gdje nam Bog može i hoće pokazati svoj karakter. On se raduje kad mi ističemo Njegova djela milosrđa i blagoslove iz prošlosti i to je razlog da nam sada pokloni još veće blagoslove. On će učiniti više nego što očekuju oni koji imaju potpuno povjerenje u Njega. Gospodin Isus zna točno što treba Njegovoj djeci, koliko božanske snage ćemo upotrijebiti na blagoslov čovječanstva; i On nam daruje sve ono što ćemo upotrijebiti na blagoslov drugima i na oplemenjivanje svojega karaktera.
Mi se moramo manje oslanjati na ono što sami možemo ostvariti, a više na ono što Gospodin može učiniti za nas i kroz nas. Vi ne radite svoj posao; posao što ga obavljate jest Božji posao. Predajte Njemu svoju volju i svoje putove. Ni u čemu se ne ograničavajte, ne stvarajte ni najmanji kompromis sa samim sobom. Poznajte što znači biti slobodan u Kristu.
Samo slušanje propovijedi iz subote u subotu, čitanje Biblije redom, ili tumačenje Biblije redak po redak, neće koristiti ni nama niti onima koji nas slušaju sve dok istine Božje riječi ne postanu sastavnim dijelom našeg osobnog iskustva. Razum, volja i osjećaji moraju se pokoriti vodstvu Božje riječi. Tada će načela Riječi postati pravila za život, pod utjecajem Svetoga Duha.
Kad se molite Bogu da vam pomogne, proslavite svog Spasitelja vjerujući da primate Njegov blagoslov. Nama stoje na raspolaganju sva sila i sva mudrost. Trebamo ih samo zatražiti.
Hodite bez prestanka u Božjoj svjetlosti. Razmišljajte dan i noć o Njegovom karakteru. Tada ćete vidjeti Njegovu ljepotu i radovati se Njegovoj dobroti. Vaše će srce plamtjeti u osjećaju Njegove ljubavi. Vi ćete biti podignuti, kao da se nalazite na vječnim rukama. Kada koristite silu i svjetlost koju Bog pruža, shvatit ćete više i postići više nego što ste ikada smatrali mogućim.
“Ostanite u meni”
Krist nas poziva: “Ostanite u meni i ja ću ostati u vama! Kao što mladica ne može sama od sebe, ako ne ostane na trsu, roditi roda, tako ni vi, ako ne ostanete u meni … tko ostaje u meni i ja u njemu, rodi mnogo roda. Jer bez mene ne možete ništa učiniti. … Ako ostanete u meni i ako moje riječi ostanu u vama, tražite što god hoćete, i bit će vam. Otac moj proslavit će se time što ćete roditi mnogo roda i pokazati se moji učenici.
Kao što je Otac mene ljubio, tako sam i ja vas ljubio. Ostanite u mojoj ljubavi!
Niste vi mene izabrali, nego sam ja vas izabrao i odredio vas da idete i rodite rod i da vaš rod ostane, i da vam dadne Otac što god zamolite u moje ime.” (Ivan 15,4-16)
“Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom.” (Otkrivenje 3,19,20)
“Pobjedniku ću dati sakrivene mane, dat ću mu i bijel kamen i na kamenu napisano ‘novo ime’ koje nitko ne poznaje osim onoga koji ga prima.” (Otkrivenje 2,17)
“Pobjedniku, vršiocu mojih djela do kraja … dat ću mu zvijezdu Danicu, na njemu ću napisati ime moga Boga, ime grada moga Boga … i moje novo ime.” (Otkrivenje 2,26-28; 3,12)
“Ovo jedino činim”
Oni koji svoje povjerenje polažu u Boga, mogu s apostolom Pavlom reći: “Sve mogu u onome koji mi snagu daje.” (Filipljanima 4,13) Ma kakve da su pogreške i propusti iz naše prošlosti, s Božjom pomoći mi se možemo podignuti iznad njih. Tada ćemo s apostolom Pavlom reći:
“Ali kažem samo jedno: zaboravljajući što je nazad, ispružajući se prema onome što je naprijed, trčim prema cilju da postignem nagradu — nebesko stanje u koje nas je Bog pozvao po Kristu Isusu.” (Filipljanima 3,13.14)
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Služba liječenja”, Znaci vremena, 2014., poglavlje 43)