„Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!“ (Izlazak 20,16)
Deveta zapovijed zahtijeva od nas da se nepokolebljivo držimo čiste istine kad god izjavljujemo nešto što bi moglo imati utjecaja na ugled naših bližnjih. Jezik kojim tako malo ljudi vlada, mora biti obuzdan strogim načelima savjesnosti, zakonom ljubavi prema Bogu i čovjeku. (Letter 15, 1895.)
Ovim je obuhvaćen svaki oblik lažnog svjedočenja, svaki pokušaj ili namjera da se bližnji prevari. Namjera da se prevari jest ono što svjedočanstvo čini lažnim. Pogledom očiju, pokretom ruke, izrazom lica može se svjedočiti lažno jednako učinkovito kao i riječima. Svako svjesno pretjerivanje, svaki nagovještaj ili ulagivanje s namjerom da se ostavi pogrešan ili pretjeran dojam, čak i činjenična izjava izrečena na takav način da ostavlja pogrešan dojam, lažno je svjedočenje. Ova naredba zabranjuje sve napore da se naudi dobrom glasu bližnjeg pogrešnim prikazivanjem ili zlim sumnjama, klevetanjem ili pričama. Čak i namjerno prikrivanje istine, čime se može nanijeti šteta drugima, kršenje je devete zapovijedi. (Patrijarsi i proroci, str. 250,251)
On (Isus) uči da prava istina mora biti pravilo govora. „Vaš govor neka bude: da, da – ne, ne! Što je više od toga, od Zloga dolazi.“ (Matej 5,37) Te riječi osuđuju sve one besmislene izreke i uzrečice koje su na granici prostaštva, zavodničke komplimente, izbjegavanje istine, laskave fraze, pretjerivanja, trgovačke obmane, sve što je tako uobičajeno u društvu i poslovnom svijetu. Tko se nastoji prikazati drukčijim nego što jest, ili čije riječi ne izražavaju stvarne osjećaje njegova srca, ne može se nazvati istinoljubivim. …
Sve što kršćani čine mora biti jasno kao sunčana svjetlost. Istina je od Boga; a laž, u svakom od svojih bezbrojnih oblika, potječe od Sotone. … Nećemo moći govoriti istinu ako našim razumom stalno ne upravlja Onaj koji je sam Istina. (Misli s Gore blaženstava, 61,62)
Preporučujemo:
