„Ode on i na povratku naiđe na Elizeja, sina Šafatova, gdje ore: pred njim dvanaest jarmova, sam bijaše kod dvanaestoga. Ilija prođe kraj njega i baci na nj svoj plašt.“ (1. o kraljevima 19,19)
Prorok Ilija dovršavao je svoje zemaljsko djelo. Zato je morao biti pozvan netko drugi koji će nastaviti posao za ono vrijeme. Dok je bio na putu, Ilija je dobio nalog da krene na sjever. … Kamo god je gledao, Ilija je vidio da zemlja pripada jednom čovjeku – čovjeku koji nije savio svoja koljena pred Baalom, čije je srce ostalo cijelo u službi Bogu. … Vlasnik zemlje zvao se Šafat. …
Ilijinu pozornost privukao je Elizej, Šafatov sin, koji je sa slugama orao s dvanaest jarmova volova. On je bio učitelj, usmjerivač i radnik. Elizej nije živio u gusto naseljenim gradovima. Njegov je otac obrađivao zemlju, bio je ratar. Elizej je stekao naobrazbu daleko od grada i pokvarenosti dvora. Stekao je jednostavne navike, bio je poslušan svojim roditeljima i Bogu. … Ali iako je bio krotkoga i mirnoga duha, Elizej nije imao kolebljiv karakter. Poštenje, vjernost, ljubav i Božji strah bile su njegove osobine. Imao je karakteristike vladara, ali je s njima bila pomiješana krotkost onoga koji je spreman služiti. Njegov um vježbao se na malim dužnostima kako bi mogao biti vjeran u svemu što mu se povjeri; kako bi, ako ga Bog pozove da neposrednije radi za Njega, bio spreman poslušati Njegov glas.
Elizejev dom bio je okružen bogatstvom; ali on je shvatio da mu je za zaokruženo obrazovanje potrebno da stalno radi svaki posao koji se mora obaviti. Nije dopuštao da na bilo kojem području stekne manje znanja od slugu svojega oca. Prvo je naučio služiti kako bi mogao voditi, poučavati i zapovijedati. (The Youth’s Instructor, 14. travnja 1898.)
Otad je Elizej zauzeo Ilijino mjesto. Onaj tko se pokazao vjernim u najmanjem, pokazao se vjernim i u velikom. (Odgoj, str. 52)
Preporučujemo:
