„Šimune, Šimune, pazi, sotona je dobio dopuštenje da vas može rešetati kao pšenicu, ali ja sam molio za te da tvoja vjera ne malakše. Tako i ti, kad se jedanput vratiš k meni, učvrsti svoju braću!“ (Luka 22,31.32)
Mnogi od onih koji sebe smatraju Kristovim učenicima, padaju u teške kušnje zato što dovoljno ne poznaju sebe. Upravo je na tom području Sotona temeljito izrešetao Petra. Kad bismo shvatili svoje slabosti, vidjeli bismo da moramo učiniti toliko toga, ponizili bismo svoje srce i predali se moćnoj Božjoj ruci. Povezujući svoju bespomoćnu dušu s Kristom, svoje neznanje nadoknadili bismo Njegovom mudrošću, svoju slabost Njegovom snagom, svoju krhkost Njegovom trajnom silom. Petar je pao zato što nije bio svjestan svoje krhkosti. Mislio je da je jak. …
Da je Petar hodio ponizno pred Bogom, da je svoje „ja“ sakrio u Kristu; da je iskreno tražio božansku pomoć; da je bio manje samosvjestan; da je prihvatio Gospodnji savjet i proveo ga u život, bio bi budan u molitvi. … Da je pomno ispitivao sebe, Gospodin bi mu dao božansku pomoć i ne bi bilo nikakve potrebe da ga Sotona rešeta. … Nema takve sile u svim sotonskim vojskama koja bi mogla onesposobiti dušu koja se s iskrenim povjerenjem oslanja na mudrost koja dolazi od Boga. (The Youth’s Instructor, 15. prosinca 1898.)
Kristovo bdjenje nad Petrom i briga o njemu dovele su do njegovog povratka. Sotona ne može učiniti ništa protiv svemoćnog Kristovog posredovanja. Molitvu koju je Krist uputio za Petra, On upućuje i za sve one koji su ponizni i skrušeni u srcu. … Petar je sagriješio protiv svjetla i znanja, protiv velikih i uzvišenih prednosti. Samopouzdanje ga je dovelo do pada, a isto to zlo radi i sada u ljudskim srcima. Možda je naša namjera da budemo pravedni i da činimo pravicu, ali ćemo sasvim sigurno skrenuti s puta ako ne budemo stalno učili u Kristovoj školi. Naša je jedina sigurnost da ponizno hodimo pred Bogom. (The Youth’s Instructor, 15. prosinca 1898.)
Preporučujemo:
