„A svrh svega, čuvaj svoje srce, jer iz njega izvire život.“ (Izreke 4,23)
Čuvanje srca bitno je za zdrav rast u milosti. Srce u svojem nepreporođenom stanju boravište je nesvetih misli i grešnih strasti. Kada se dovede u pokornost Kristu, mora se Duhom očistiti od svake prljavštine. To se ne može ostvariti bez pristanka vlasnika. Kada se duša očisti, dužnost je kršćanina da je održi neokaljanom. Mnogi misle kako Kristova vjera ne poziva na odbacivanje svakidašnjih grijeha, na oslobađanje od običaja koji su dušu držali u okovima. Oni odbacuju neke navike na koje ih opominje savjest, ali ne predstavljaju Krista u svojem svakidašnjem životu. Oni sličnost Kristu ne unose u svoj dom. Ne pokazuju promišljenu brižnost pri izboru svojih riječi. Prečesto izgovaraju osorne, nestrpljive riječi, riječi koje pobuđuju najgore strasti ljudskog srca. Takvima je potrebna stalna Kristova prisutnost u duši. Samo Njegovom snagom oni mogu zauzdati svoje riječi i djela. U čuvanju srca moramo biti uporni u molitvi, neumorni u traženju pomoći s prijestolja milosti. Oni koji se nazivaju kršćanima trebaju dolaziti pred Gospodina ozbiljno i ponizno, tražeći pomoć. Spasitelj nam je rekao da se molimo bez prestanka. Kršćanin ne mora uvijek biti na molitvi, ali njegove misli i želje uvijek mogu biti uzdignute prema Nebu. Tada ćemo se prestati oslanjati na sebe, manje ćemo govoriti, a više se moliti. (The Youth’s Instructor, 5. ožujka 1903.)
Naši osjećaji trebaju biti usmjereni na Boga. Razmišljajmo o Njegovoj veličini, Njegovoj milosti i Njegovim vrlinama. Neka naše srce bude zarobljeno Njegovom dobrotom, ljubavlju i savršenstvom karaktera. (Review and Herald, 29. ožujka 1870.)
Spasitelj svijeta voli kada Mu djeca i mladi predaju svoje srce. (The Youth’s Instructor, 10. kolovoza 1893.)
Preporučujemo:
