Nebo je ispunila tuga jer su svi shvatili da je čovječanstvo izgubljeno i da će svijet koji je Bog stvorio biti ispunjen smrtnicima osuđenima na bijedu, bolest i smrt bez mogućnosti da ih, kao prijestupnici, izbjegnu. Cijelo Adamovo potomstvo mora umrijeti. Vidjela sam ljubljenog Isusa i zapazila na Njegovu licu sućut i tugu. Ubrzo sam Ga vidjela kako se približava iznimno jakoj svjetlosti koja je obavijala Oca. Moj anđeo pratitelj mi je rekao da je Isus u prisnom razgovoru sa svojim Ocem. Zabrinutost anđela se pojačala dok je Isus razgovarao s Ocem. Tri puta je bio zaklonjen veličanstvenom Očevom svjetlošću, a treći put, kad je odlazio od Oca, moglo se vidjeti Njegovo lice. Njegov je izgled bio miran, bez ikakve zbunjenosti i sumnji i zračio je takvom dobrotom i ljupkošću koje se riječima ne mogu izraziti.
Tada je Isus svoj anđeoskoj vojsci objavio da je smišljen plan za izbavljenje izgubljenog čovječanstva. Rekao im je da je molio svoga Oca i ponudio da d. svoj život za otkup. On će preuzeti smrtnu kaznu na sebe da bi ljudi dobili oprost. Zaslugom Njegove krvi i poslušnošću Božjem zakonu ljudi će zadobiti Božju naklonost i bit će vraćeni u prekrasan vrt te jesti plodove s drveta života.
U prvom trenutku anđeli se nisu mogli obradovati jer im njihov Zapovjednik nije ništa skrivao – Isus im je obrazložio plan spasenja. Rekao im je da će stati između gnjeva svoga Oca i krivice čovječanstva, da će podnijeti nepravdu i poniženje i da će samo malobrojni prihvatiti Oca i Božjeg Sina. Gotovo svi će Ga zamrziti i odbaciti. On će napustiti svu svoju nebesku čast, pojaviti se na Zemlji kao čovjek, poniziti samoga sebe, iskustveno spoznati raznolike kušnje koje napadaju čovječanstvo da bi mogao pomoći onima koji budu kušani. I konačno, nakon što Njegova misija Učitelja završi, bit će predan u zločinačke ruke i podnijeti gotovo svu okrutnost i patnju na koju Sotona i njegovi anđeli mogu potaknuti zle ljude da ih nanesu. Umrijet će najokrutnijom smrću, obješen između Neba i Zemlje kao grešnik, i podnosit će užasne sate u umiranju koje čak ni anđeli neće moći promatrati nego će skriti svoja lica od tog prizora. Neće to biti samo umiranje tijela, nego i duševna agonija s kojom se tjelesna patnja ne može usporediti. Teret grijeha cijeloga svijeta počivat će na Njemu. Rekao im je da će umrijeti i trećeg dana uskrsnuti, uzaći svome Ocu i posredovati za samovoljna i grešna ljudska bića.
Jedini mogući put spasenja
Anđeli su se duboko poklonili pred Njim i ponudili svoje živote. Isus im je rekao da će svojom smrću On spasiti mnoge, dok život jednog anđela ne bi platio dug. Jedino bi Njegov život Otac prihvatio kao otkup za čovječanstvo. Isus im je također rekao da će oni imati udio u ovom planu – da budu s Njim i da Ga povremeno krijepe; da će On uzeti ljudsku narav i da Njegova moć neće biti kao njihova; da će oni biti svjedoci Njegovog poniženja i velike muke i budući da će svjedočiti Njegovim patnjama i mržnji ljudi prema Njemu, bit će potreseni najdubljim osjećajima te će iz svoje ljubavi prema Njemu zaželjeti da Ga spase i oslobode od Njegovih ubojica, ali da se oni neće smjeti umiješati da bi spriječili bilo što što budu promatrali. Rekao im je i da će sudjelovati u Njegovom uskrsnuću te da je plan spasenja osmišljen i da ga je Otac prihvatio.
U božanskoj tuzi Isus je utješio i obradovao anđele rekavši im da će odsada oni koje će otkupiti biti s Njim, a da će svojom smrću otkupiti mnoge i uništiti onoga koji je uzročnik smrti. Tada će Mu Njegov Otac dati kraljevstvo, kraljevsko dostojanstvo nad cijelim Nebom i posjedovat će ga zauvijek. Sotona i njegovi anđeli bit će uništeni tako da nikada više ne bi uznemiravali Nebo i očišćenu Novu Zemlju. Isus je zapovjedio nebeskim bićima da prihvate plan koji je prihvatio i Njegov Otac, te da se raduju što će kroz Njegovu smrt pali čovjek ponovno moći biti uzvišen, steći Božju naklonost i uživati na Nebu.
Tada je radost i neizrecivo veselje ispunilo Nebo. Nebeska je vojska pjevala pjesmu hvale i obožavanja. Svirali su na svojim harfama i pjevali pjesme kao nikada ranije zbog velikog Božjeg milosrđa i sućuti zato što dopušta da Njegov dragi i voljeni Sin umre za pobunjeni ljudski rod. Slavljenje i obožavanje je snažno odjekivalo zbog Isusovog samoodricanja i žrtve što pristaje napustiti krilo svoga Oca i odabire patnju i tjeskobu da bi umro sramotnom smrću samo kako bi drugi živjeli.
Anđeo je rekao: „Mislite li vi da je Otac svoga Sina dao bez unutarnje borbe? Ne, i ne! I za nebeskog Boga to je bila borba; ili dopustiti da krivac pogine, ili da Njegov dragi Sin umre za krivca.“ Anđeli su se toliko zanimali za spasenje čovjeka da su se među njima našli neki koji su bili spremni odreći se svoje slave i dati svoj život za onoga koji gine. „Ali“, rekao mi je moj anđeo koji me pratio, „ta žrtva ne bi vrijedila. Prijestup je tako velik da se životom anđela ne bi mogao otplatiti dug. Ništa osim smrti i posredničke uloge Njegovog Sina ne bi moglo otplatiti dug i spasiti čovjeka iz beznadnog jada i bijede.“
Tada je anđelima dodijelio njihov posao; da uzlaze i silaze donoseći Mu s Neba okrepljujuću pomoć da bi ublažili Njegovu patnju i služili Mu. Također, one koji su pod milošću trebat će paziti i čuvati od zlih anđela i tame kojom će ih Sotona stalno obavijati. Vidjela sam da je Bogu nemoguće da preuredi ili promijeni svoj zakon da bi spasio izgubljene i opake grešnike. Stoga je dopustio da Njegov ljubljeni Sin umre za njihove prijestupe.
Sotona se sa svojim anđelima ponovno obradovao što će zbog posrnuća čovječanstva moći oboriti Božjeg Sina s Njegovog uzvišenog položaja. Svojim je anđelima rekao kako će Ga moći nadvladati, kad Isus bude uzeo narav palog čovjeka, i spriječiti plan spasenja.
Pokazano mi je kako je Sotona nekad bio sretan, uzvišen anđeo. Tada mi je pokazano kakav je on sada. I dalje ima kraljevski stas. On još uvijek izgleda plemenito, iako je pali anđeo. No izraz njegova lica je pun strepnje, brige, nesretan i zloban, pun mržnje, prijevare i svakovrsnog zla. Posebno sam zamijetila to čelo koje je nekad bilo tako plemenito. Već od očiju počelo se povlačiti. Vidjela sam da se toliko priklonio k zlu da je svako dobro potamnjelo, a svaka zla crta došla do izražaja. Oči su mu postale lukave, prepredene i odavale su veliku pronicljivost. Bio je široke građe, ali oko ruku i lica meso mu je mlohavo visjelo. Dok sam ga gledala, svoju je bradu podbočio lijevom rukom. Činilo se da je duboko zamišljen. Prestrašio me smiješak na njegovom licu jer je bio toliko ispunjen zlom i sotonskim lukavstvom. On nosi taj osmijeh neposredno prije nego što će upropastiti svoju žrtvu, a kad je uhvati u svoju zamku, njegov osmijeh preraste u jezovit grohot.
Poniženi i s neizrecivom tugom, Adam i Eva su napustili voljeni vrt u kojemu su bili tako sretni, sve dok se nisu oglušili o Božju zapovijed. Ozračje se izmijenilo. Nije više bilo nepromjenjivo kao što je bilo prije grijeha. Bog ih je obukao u odjeću od kože da bi ih zaštitio od osjeta hladnoće, a onda i od vrućine kojoj su bili izloženi.
Božji nepromjenjivi zakon
Cijelo je Nebo plakalo zbog Adamove i Evine neposlušnosti i pada koji su prouzročili Božji gnjev na cijeli ljudski rod. Odsječeni od prijateljstva s Bogom, uronili su u beznadnu bijedu. Božji zakon ne može biti promijenjen da bi se čovjeku izišlo u susret, jer po Božjem planu ni najmanji od njegovih zahtjeva nikada nije izgubio svoju moć.
Božjim anđelima bilo je dodijeljeno da posjete pali par i obavijeste ga da unatoč tome što zbog prijestupa Božjeg zakona više ne mogu zadržati svoje sveto boravište, svoj dom Eden, njihov slučaj ipak nije potpuno beznadan. Tada im je rečeno da je Božji Sin, koji je u Edenu s njima razgovarao, vidjevši njihovo beznadno stanje, dobrovoljno odlučio da na sebe preuzme kaznu koju zaslužuju oni, da umre za njih kako bi oni, vjerom u ponuđenu Kristovu službu pomirenja, ipak mogli živjeti. Vrata nade su kroz Krista otvorena, da čovjek, ma kako velik grijeh bio u pitanju, ne bi morao biti u potpunoj vlasti Sotone. Vjera u zasluge Božjeg Sina toliko će ojačati čovjeka da će se on moći oduprijeti Sotoninim zamkama. Na njega će dolaziti kušnje u kojima će životom pokajanja i vjerom u pomirbenu ulogu Božjeg Sina moći biti iskupljen od svojeg prijestupa Očevog zakona te će tako biti ojačan do te mjere da će njegovi napori da drži Njegov zakon moći biti prihvaćeni.
Anđeli su im objasnili da se u Nebu osjetila tuga kada je objavljeno da su oni prestupili Božji zakon, što je dovelo do toga da Krist prinese veliku žrtvu, svoj dragocjeni život.
Kad su Adam i Eva shvatili koliko je uzvišen i svet Božji zakon i da je njihov prijestup prouzročio tako skupu žrtvu koja je potrebna da bi oni i njihovo potomstvo bili spašeni od potpune propasti, zatražili su da umru ili da oni i njihovo potomstvo pretrpi kaznu za svoj prijestup, radije nego da voljeni Božji Sin mora podnijeti ovu veliku žrtvu. Adamova duševna bol se pojačala. Shvatio je da su njegovi grijesi strahovito veliki kad izazivaju tako užasne posljedice. I mora li baš On, Zapovjednik kojega slavi cijelo Nebo, koji je šetao i razgovarao s njim dok je živio u svetoj nevinosti, kojega su anđeli častili i klanjali Mu se, mora li On doista sići sa svojeg uzvišenog položaja da bi umro zbog njegovog grijeha?
Adamu je rečeno da životom anđela ne može biti plaćen dug. Gospodnji zakon, temelj Njegove vladavine na Nebu i Zemlji, bio je svet kao i sam Bog. Stoga Bog nije mogao prihvatiti život jednog anđela kao žrtvu za njihove prijestupe. Njegov zakon je u Njegovim očima važniji nego sveti anđeli oko Njegovog prijestolja. Otac nije mogao ukinuti ili promijeniti ijedan propis svojega zakona da bi gledao ljudska bića u njihovom palom stanju. Ali Božji Sin, koji ih je s Ocem stvorio, mogao je ispaštati umjesto njih, što je bilo prihvatljivo za Boga, dajući svoj život kao žrtvu i podnoseći srdžbu svojega Oca. Anđeli su prenijeli Adamu da, kao što je njihov grijeh donio smrt i bijedu, tako će im žrtva Isusa Krista donijeti život i besmrtnost.
Pogled u budućnost
Bog je Adamu otkrio buduće događaje, od njegovog izgnanstva iz Edena preko potopa pa sve do prvog Kristovog dolaska na Zemlju. Ljubav Božjeg Sina prema Adamu i njegovu potomstvu navest će Ga da siđe s Neba, uzme ljudsku narav i tako kroz svoje vlastito poniženje uzdigne sve koji Mu budu vjerovali. Takva žrtva je valjana i dovoljna da bi se spasio cijeli svijet. Ali samo će neki prihvatiti spasenje omogućeno takvom predivnom žrtvom. Većina se neće složiti s uvjetima koji se traže da bi Njegovo veliko spasenje i primili. Oni će se radije opredijeliti za grijeh i kršenje Božjeg zakona nego za pokajanje i poslušnost, oslanjajući se vjerom na zasluge prinesene žrtve. Ali svakoga tko tu nemjerljivo vrijednu žrtvu prihvati, ona će učiniti vrjednijim od čistoga zlata, čak i od „zlata ofirskoga“.
Adamu je predočen niz uzastopnih naraštaja i vidio je povećavanje zločina, grijeha i hule zato što se čovjek prepustio prirodno jakim sklonostima da krši sveti Božji zakon. Pokazano mu je da Božje prokletstvo sve više i više pritišće ljude, stoku i zemlju jer čovjek neprestano griješi. Bilo mu je pokazano da će nepravda i nasilje uporno rasti, no usred plime ljudske bijede i jada bit će nekih koji će sačuvati spoznaju o Bogu i ostat će neokaljani usred sveopće moralne pokvarenosti. Adam je shvatio da je grijeh prijestup zakona. Vidio je da će moralna, umna i tjelesna iskvarenost utjecati na čovječanstvo, od jednog prekršaja do trenutka kada će svijet biti prepun svakovrsne ljudske bijede.
Čovjekovi su se dani skraćivali zbog njegovog grijeha prestupanja pravednog Božjeg zakona. Konačno, ljudska je vrsta toliko izgubila na vrijednosti da je ličila na nižu, gotovo bezvrijednu vrstu. Zbog popuštanja tjelesnom umu ljudi su postali nesposobni cijeniti tajnu križa te veliki i uzvišeni čin pomirenja i plan spasenja. No, unatoč nemoći i oslabljenoj umnoj i tjelesnoj snazi ljudske vrste, Krist – vjeran svojem cilju zbog kojega je sišao s nebesa – nastavlja djelovati u korist slabih, obezvrijeđenih i iskvarenih ljudi i poziva ih da sakriju svoje slabosti i velike nedostatke u Njemu. Kada bi Mu prišli, On bi zadovoljio sve njihove potrebe.
Prinošenje žrtve
Kad je Adam po posebnoj Božjoj uputi prinio žrtvu za grijeh, bio je to za njega najbolniji čin. Da bi prinio žrtvu za grijeh, njegove su ruke morale oduzeti život koji jedino Bog može dati. Bilo je to prvi put da je bio svjedokom smrti. Dok je gledao žrtvu koja je krvarila i previjala se u smrtnoj agoniji, gledao je vjerom unaprijed na Božjeg Sina kojega je ta žrtva predstavljala, koji će umrijeti kao žrtva za ljudski rod.
Ovo obredno žrtvovanje koje je Bog ustanovio bilo je Adamu neprestani podsjetnik na njegovu krivnju te ujedno i pokajnički čin zbog njegovog grijeha. Taj čin oduzimanja života omogućio je Adamu dublje i potpunije shvaćanje težine svojega prijestupa koji može isprati ni manje ni više nego smrt Božjeg Sina. Bio je ushićen beskrajnom dobrotom i nenadmašnom ljubavlju koja mu, da bi ga spasila od krivice, pruža takav otkup. Dok je Adam ubijao nevinu žrtvu, činilo mu se da vlastitom rukom prolijeva krv Božjega Sina. Znao je: da je ostao vjeran Bogu i Njegovom svetom zakonu, ne bi bilo smrti, ni životinjske ni ljudske. A ipak se u prinošenju žrtve koja je upućivala na veliku i savršenu žrtvu Božjeg Sina pojavljivala zvijezda nade koja rasvjetljava tamu i strašnu budućnost i uklanja potpuno beznađe i kaos.
U početku je glava obitelji smatrana vladarom i svećenikom u njegovom domu. Kasnije, kako se ljudski rod na Zemlji umnožavao, Bogom odabrani ljudi obavljali su svečani obred prinošenja žrtava za narod. Umovi grešnika povezivali su krv životinja s krvlju Božjeg Sina. Smrt žrtve je svima svjedočila da je kazna za grijeh smrt. Činom prinošenja žrtve grešnici su priznavali svoju krivnju i izražavali svoju vjeru gledajući unaprijed na veliku i savršenu žrtvu Božjeg Sina, kojega je prinesena žrtva predstavljala. Bez patnji Božjeg Sina grešnici ne bi mogli primati blagoslove niti spasenje od Boga. Bog je ljubomorno čuvao čast svojega zakona. Prekršaj tog zakona uzrokovao je zastrašujuće razdvajanje Boga i grešnika. Bog je dopustio da Adam u svojoj nedužnosti ima izravnu, slobodnu i sretnu zajednicu sa svojim Stvoriteljem. Ali nakon što je Adam zgriješio, Bog je nastavio komunicirati s čovječanstvom preko Krista i anđela.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 5)