„Isus odgovori: ‘Moje kraljevstvo ne pripada ovomu svijetu. Kad bi moje kraljevstvo pripadalo ovomu svijetu, moji bi se dvorani borili da ne budem predan Židovima. Ali moje kraljevstvo nije odavde.’“ (Ivan 18,36)
Međutim, danas u vjerskom svijetu postoji mnoštvo onih koji po svom vjerovanju rade na uspostavi Kristova kraljevstva kao zemaljske, svjetovne vladavine. Oni žele našega Gospodina učiniti vladarem kraljevstva ovoga svijeta, vladarem u njegovim sudovima, nad njegovim vojskama, njegovim zakonodavnim dvoranama, njegovim palačama i trgovima. Oni od Njega očekuju da vlada uz pomoć zakona nametnutih ljudskom vlašću. Budući da se Krist osobno ne nalazi ovdje, oni će sami poduzeti da djeluju umjesto Njega. … Uspostava takvog kraljevstva je ono što su željeli Hebreji Kristovog doba. … Međutim, On je rekao: „Moje kraljevstvo ne pripada ovomu svijetu.“ On nije želio prihvatiti zemaljsko prijestolje.
Vlast pod kojom je Isus živio bila je izopačena i surova; na svakom koraku čulo se o zlouporabama – otimačini, netrpeljivosti i tlačiteljskoj okrutnosti. Ipak, Spasitelj nije pokušao izvršiti nikakve društvene reforme. On nije napadao nikakve nacionalne zlouporabe, niti osuđivao neprijateljske narode. Nije se miješao u vlast ili administraciju onih koji su bili na vlasti. Onaj koji je bio naš primjer držao se daleko od zemaljskih vlasti. Ne zato što je bio ravnodušan prema ljudskim nevoljama, nego zato što se lijek nije nalazio samo u ljudskim i vanjskim mjerama. Da bi bilo djelotvorno, liječenje mora obuhvatiti svakog pojedinca i mora obnoviti srce.
Kristovo kraljevstvo nije uspostavljeno odlukama sudova, vijeća, zakonodavnih skupština ni pokroviteljstvom velikih ljudi ovoga svijeta, već usađivanjem Kristove naravi u ljudsku djelovanjem Duha Svetoga. „A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime.“ (Ivan 1,12) (Isusov život, str. 417)
Preporučujemo:
