Ovo poglavlje temelji se na Postanku 32,24-33; 11
Jakovljeva pogreška što je na prijevaru dobio blagoslov koji je trebao pripasti njegovu bratu ponovno mu se s užasom pojavila pred očima. Bojao se da će Bog dopustiti da mu Ezav oduzme život. U toj agoniji molio se Bogu cijelu noć. Pokazan mi je anđeo koji je stajao pred Jakovom kako mu iznosi njegovu krivnju u pravom svjetlu. Kako se anđeo okrenuo da ode, Jakov ga je uhvatio i nije ga želio pustiti. U suzama ga je preklinjao. Priznavao je da se duboko kaje za svoje grijehe i nepravdu koju je počinio protiv svojega brata, koja je bila uzrok da je dvadeset godina bio odvojen od kuće svojega oca. Osmjelio se da moli za Božja obećanja i nabrajao dokaze Njegove naklonosti prema njemu kojima je, dok je bio odsutan iz kuće svojega oca, s vremena na vrijeme svjedočio.
Cijele noći Jakov se borio s anđelom moleći ga za blagoslov. Izgledalo je da se anđeo odupire da mu usliši molitvu neprekidno ga podsjećajući na njegove grijehe i nastojeći se istodobno udaljiti od njega. Jakov je odlučio držati anđela ne snagom mišića, nego snagom svoje žive vjere. U svojoj nevolji pozivao se na pokajanje svoje duše i duboku poniznost koju je osjećao zbog svojih pogrešaka. Anđeo je njegovu molitvu prihvaćao s prividnom ravnodušnošću neprekidno ulažući napore da se oslobodi iz Jakovljevog stiska. Mogao je upotrijebiti svoju nadnaravnu moć i osloboditi se, ali on to nije želio.
Ali kad je vidio da ne nadjačava Jakova, kako bi ga uvjerio u svoju nadnaravnu moć, taknuo ga je u njegovo bedro i odmah ga uganuo. Ali Jakov unatoč tjelesnoj boli nije odustajao. Njegov je cilj bio da bude blagoslovljen, a tjelesna bol nije bila dovoljna da odvrati njegov um od njegovog cilja. Njegova odlučnost je u posljednjim trenucima ovog sukoba bila jača nego u početku. Njegova vjera je rasla iskrenije i ustrajnije sve do posljednjeg trenutka, čak do svitanja dana. Nije želio pustiti anđela kojega je držao sve dok ga ne blagoslovi. „Potom reče: ‘Pusti me jer zora sviće!’ Ali on odgovori: ‘Neću te pustiti dok me ne blagosloviš.’ Nato ga onaj zapita: ‘Kako ti je ime?’ Odgovori: ‘Jakov.’ Onaj reče: ‘Više se nećeš zvati Jakov nego Izrael, jer si se hrabro borio i s Bogom i s ljudima i nadvladao si.’“ (Postanak 32,27-29)
Vjera koja nadvladava
Jakovljeva ustrajna vjera je nadvladala. Čvrsto je držao anđela sve dok nije dobio blagoslov koji je želio i sigurnost oprosta za svoje grijehe. Tada mu je promijenjeno ime Jakov, „uzurpator „, i dobio je ime Izrael, što znači „Božji knez“. „Onda zapita Jakov: ‘Reci mi svoje ime!’ Odgovori onaj: ‘Za moje me ime ne smiješ pitati!’ I tu ga blagoslovi. Onom mjestu Jakov nadjene ime Penuel jer – reče – ‘Vidjeh Boga licem u lice, i na životu ostadoh.’“ (Postanak 32,30.31) Te noći Jakov je bio s Kristom, s Njim se hrvao i Njega je ustrajno držao dok ga nije blagoslovio.
Gospodin je čuo Jakovljeve vapaje i promijenio namjere Ezavova srca. Nije kaznio nijedan pogrešan korak kojim je Jakov išao. Njegov je život bio pun sumnje, zbunjenosti i kajanja zbog njegovog grijeha sve do trenutka ustrajnog hrvanja s anđelom i potvrde da mu je Bog oprostio grijehe.
„S Anđelom se borio i nadvladao ga, plakao je i zaklinjao ga. Našao ga je u Betelu i ondje mu je govorio. Da, Jahve, Bog nad Vojskama, Jahve je ime njegovo.“ (Hošea 12,5.6)
Ezav je išao Jakovu u susret s vojskom u namjeri da ga ubije. Ali dok se Jakov hrvao s anđelom te noći, drugi je anđeo poslan da u snu djeluje na Ezavovo srce. U svojem snu vidio je Jakova u izgnanstvu, odsutnog iz očeve kuće dvadeset godina zbog straha za vlastiti život. Vidio je njegovu tugu kad je čuo da mu je majka umrla. Vidio je u snu Jakovljevu poniznost i Božje anđele koji ga okružuju. Sanjao je kako neće, kad se sretne s njim, imati na umu da mu naudi. Kad se probudio, Ezav je ispričao svoj san svojim ljudima, kojih je bilo četiri stotine, i rekao im da ne smiju nauditi Jakovu jer je Bog njegovog oca s njim. Kada sretnu Jakova, nitko mu ne smije učiniti nikakvo zlo.
„Jakov podiže oči i opazi gdje dolazi Ezav i s njime četiri stotine ljudi. … Sam prođe naprijed, nakloni se do zemlje sedam puta dok se ne primače svome bratu. Ezav mu potrča u susret. Zagrli ga padnuvši mu oko vrata, poljubi ga i zaplaka.“ (Postanak 33,1.3.4) Tada je Jakov nagovarao Ezava da prihvati poklon; Ezav je odbijao, ali Jakov je navaljivao: „‘Zato prihvati moj dar što sam ti ga donio; Bog mi je bio sklon te imam svega.’ Kako ga je uporno nagovarao, Ezav prihvati.“ (Postanak 33,11)
Životna pouka
Jakov i Ezav predstavljaju dvije skupine ljudi: Jakov pravednike, a Ezav grešnike. Jakovljev strah kada je shvatio da Ezav ide prema njemu s četiri stotine ljudi predstavlja muku pravednih, neposredno pred Kristovim dolaskom, kada bude izdana naredba da ih se ubije. Kada ih grešnici budu okružili, oni će biti užasnuti kao Jakov, jer neće vidjeti načina kako da sačuvaju svoje živote. Jedan je anđeo stao ispred Jakova, a Jakov ga je uhvatio i hrvao se s njim cijelu noć. Tako će se i pravednici, u svoje vrijeme nevolje i muke, hrvati s Bogom, kao što se Jakov hrvao s anđelom. Jakov se u svojoj muci cijelu noć molio za oslobođenje iz Ezavove ruke. Pravednici će u svojoj duhovnoj muci vikati k Bogu dan i noć za oslobođenje iz ruku zlih koji su ih okružili.
Jakov je priznao svoju nedostojnost: „Nisam vrijedan sve dobrote koju si tako postojano iskazivao svome sluzi.“ (Postanak 32,11) Pravednici će u svojoj nevolji imati duboki osjećaj svoje nedostojnosti i priznat će je s mnogo suza te će se, kao i Jakov, pozivati na Božja obećanja kroz Krista određena za one koji su bespomoćni grešnici koji se kaju.
Jakov se u svojoj muci čvrsto uhvatio za anđela i nije mu dopustio da ode. Molio se u suzama, a anđeo ga je podsjećao na njegove prošle grijehe i nastojao pobjeći da bi ga iskušao. Tako će pravednici u danu svoje muke biti iskušani, provjereni i oprobani da bi pokazali snagu svoje vjere, ustrajnosti i nepokolebljivog povjerenja u Božju silu koja će ih osloboditi.
Jakov se nije dao odbiti. Znao je da je Bog milosrdan i pozivao se na Njegovu milost. Osvrnuo se na svoju prošlost za kojom je žalio, na svoje pokajanje i propuste, i iznosio je svoju molbu za oslobođenjem iz Ezavove ruke. Tako je njegovo iskanje potrajalo cijelu noć. Osvrtanje na njegovu lošu prošlost dovelo ga je do očaja. Ipak, znao je da pomoć mora tražiti od Boga ili će biti izgubljen. Čvrsto se držao anđela, očajnički molio, iskreno vapio, sve dok nije nadvladao.
Tako će biti s pravednicima. Kada budu sagledavali događaje iz svoje prošlosti, njihova će nada gotovo potonuti. Ali kada budu shvatili da je to pitanje života ili smrti, iskreno će zavapiti Bogu, pozvat će se na svoju tužnu prošlost i ponizno se pokajati za mnoge grijehe te će se tada pozvati na Njegovo obećanje: „Ili neka se drži moje snage, nek sa mnom sklopi mir, mir nek sa mnom sklopi.“ (Izaija 27,5 – Varaždinska Biblija) Takve će biti iskrene molitve koje će se iznositi pred Boga dan i noć. Bog ne bi čuo Jakovljevu molitvu i milostivo mu spasio život da se on prethodno nije pokajao zbog svojega grijeha što je do blagoslova došao prijevarom.
Pravednici će, poput Jakova, iskazati beskompromisnu vjeru i iskrenu odlučnost bez imalo sustezanja. Osjećat će svoju nedostojnost, ali neće imati skrivenih grijeha koje bi trebalo priznati. Kada bi imali nepriznatih i neokajanih grijeha kojih bi se tada sjetili, dok prolaze kroz strašnu muku i tjeskobu, jasno osvjedočeni u svoju nedostojnost, posustali bi. Očaj bi oslabio njihovu iskrenu vjeru i više ne bi imali pouzdanja da se iskreno bore pred Bogom za oslobođenje, a njihovi dragocjeni trenuci prošli bi u priznavanju skrivenih grijeha i oplakivanju njihovog beznadnog stanja.
Razdoblje kušnje je vrijeme darovano svima da se pripreme za Dan Gospodnji. Tko god zanemari pripremu i vjerne opomene koje je dobio, neće imati izgovora. Jakovljevo iskreno, ustrajno hrvanje s anđelom treba nama kršćanima poslužiti kao uzor: Jakov je nadvladao jer je ustrajao i ostao odlučan.
Svi koji žele Božje blagoslove, kao što ih je želio Jakov, koji se drže Božjih obećanja kao Jakov, koji su iskreni i ustrajni kao što je bio on, uspjet će kao što je uspio on. Nažalost, među onima koji se smatraju vjernicima ima tako malo prave vjere, i tako se malo cijeni istina, zato što se nemarno odnose prema duhovnim stvarima. Oni ne žele uložiti napor u samoodricanju, očajnički vapiti k Bogu i dugo se i ozbiljno moliti za blagoslov; stoga ih neće ni primiti. Vjera koja će preživjeti vrijeme nevolje mora se svakodnevno njegovati i sada. Oni koji sada ne ulažu čvrste napore da bi ojačali ustrajnost u vjeri bit će potpuno nespremni koristiti se takvom vjerom koja bi ih održala u dan nevolje.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 13)