„Jonatan reče svome štitonoši: ‘Hajde da prijeđemo do straže onih neobrezanika. Možda će Jahve učiniti nešto za nas, jer ništa ne priječi Jahvu da udijeli pobjedu, bilo mnogo ljudi ili malo.’“ (1. Samuelova 14,6)
U Jonatanu, Šaulovom sinu, Gospodin je vidio čovjeka neokaljanog poštenja kojem se može približiti, na čije srce može djelovati. …
Ova dva čovjeka pokazala su da djeluju pod utjecajem i po naredbi Onoga koji je mnogo viši od ljudskih zapovjednika. Po ljudskom prosuđivanju njihov je pothvat bio brzoplet, suprotan svim vojnim pravilima. Ali Jonatanovo djelo nije bilo učinjeno u ljudskoj brzopletosti. On se nije oslanjao na ono što on i njegov štitonoša mogu učiniti; on je bio oruđe kojim se Bog poslužio u korist svojeg naroda Izraela. Oni su načinili svoje planove i stavili svoj slučaj u Božje ruke. Ako ih filistejska vojska bude izazivala, krenut će naprijed. Ako budu rekli: „Dođite“, ići će. … Jonatan i njegov štitonoša zatražili su znak od Gospodina; izazov je bio upućen, znak je bio dan. Ova dva čovjeka stavila su svoju nadu u Boga i krenula su naprijed. Nije to bio lak put za ove hrabre pustolove. Trebali su se naporno penjati da bi stigli do vrha. …
Filistejci su lako mogli ubiti ova dva hrabra, odvažna čovjeka; ali nisu mogli prodrijeti u njihov um da su ova dva usamljena čovjeka došla s bilo kakvim neprijateljskim namjerama. Začuđeni ljudi iznad njih samo su ih gledali, toliko iznenađeni da nisu mogli raspoznati njihovu pravu namjeru. Smatrali su ove ljude bjeguncima i dopustili im da priđu. … „Filistejci su padali pred Jonatanom, a njegov ih je štitonoša ubijao za njim.“ … Ovo je hrabro djelo unijelo paniku u cijeli tabor. Tu su ležala mrtva tijela dvadesetorice ljudi, i očima neprijatelja izgledalo je da se stotine ljudi pripremaju za napad. Neprijateljskim četama Filistejaca pokazale su se nebeske vojske. (The Youth’s Instructor, 24. studenoga 1898.)
Preporučujemo:
