„Ne spuštaj ruku na dječaka – reče – niti mu što čini! Sad, evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga.“ (Postanak 22,12)
Abraham je … poslušan božanskoj zapovijedi … putovao s Izakom. Pred sobom vidi goru za koju mu je Bog rekao da na njoj treba prinijeti žrtvu. On skida drva s pleća svojega sluge i polaže ih na Izaka kojega treba žrtvovati. Opasuje svoju dušu čvrstinom i bolnom ozbiljnošću, spreman da izvrši ono što Bog zahtijeva od njega. Srcem koje se kida i oslabljenom rukom uzima kremen, dok Izak pita: „Oče, evo kremena i drva, ali gdje je žrtva?“ O, ne, Abraham mu to sada ne može reći. Otac i sin grade žrtvenik i nastupa strašan trenutak kad Abraham mora Izaku reći ono što mu je izjedalo dušu sve vrijeme putovanja – da je žrtva sam Izak. Izak nije dječak, on je odrastao mladić. Da je htio, mogao je odbiti pokoriti se očevom planu. On ne optužuje oca za ludilo niti pokušava promijeniti njegovu namjeru. On se pokorava. Vjeruje u ljubav svojeg oca koji ne bi prinio sina jedinca na ovu groznu žrtvu kad to Bog ne bi tražio od njega.
Pun sažaljenja otac drhtavim rukama vezuje Izaka zato što je to Bog rekao. Sin se pokorava i pristaje biti žrtva jer vjeruje u iskrenost svojeg oca. Ali kad je sve spremno, kad je iskušana očeva vjera i sinova pokornost, Božji anđeo zaustavlja podignutu Abrahamovu ruku, koja samo što nije zaklala sina, i kaže mu da je dosta. (Svjedočanstva za Crkvu, sv. 3, str. 322,323)
Da bismo mogli dragovoljno poslušati Boga u svim okolnostima, potrebna je velika hrabrost. (Manuscript 146, 1902.)
Mi možemo upoznati Krista jedino ako Ga ljubimo i ako smo Mu poslušni. Bog traži hrabre ljude koji neće popustiti niti se obeshrabriti. (Manuscript 19, 1892.)
Preporučujemo:
