„Bijaše treći sat kad ga razapeše.“ (Marko 15,25)
Bezgrešni Božji Sin visio je na križu. Njegovo je tijelo bilo izmrcvareno bičevanjem; te ruke koje su tako često bile ispružene da blagoslove, prikovane su za drvenu gredu; te noge tako neumorne u službi ljubavi, pribijene su za drvo; kraljevska glava ranjena je krunom od trnja; s drhtavih usana otimao se uzvik boli. Sve što je pretrpio – kapi krvi koje su tekle s Njegove glave, Njegovih ruku, Njegovih nogu, samrtne muke koje su lomile Njegovo tijelo i neiskazana bol koja je ispunjavala Njegovu dušu zato što je Otac skrio svoje lice – jasno govori objavljuju ći svakom djetetu ljudske obitelji: Za tebe je Božji Sin pristao nositi taj teret krivnje; zbog tebe je raskopao carstvo smrti i otvorio vrata raja. On je … prinio… sebe kao žrtvu na križu, a sve to iz ljubavi prema tebi. On, koji je ponio grijehe, izdržao gnjev božanske pravde, tebe radi učinjen je grijehom.
Utihnuli promatrači iščekivali su kraj ovog užasnog prizora. Sunce je ponovno zasjalo, ali križ je još uvijek bio obavijen tamom. Svećenici i poglavari pogledali su put Jeruzalema, i gle, gust oblak spustio se na grad i ravnice Judeje. Sunce Pravednosti, Svjetlo svijeta, uskratilo je svoje zrake nekad omiljenom gradu Jeruzalemu. Žestoke munje Božjega gnjeva bile su upravljene na osuđeni grad.
Iznenada, tama se podigla s križa i jasnim glasom, nalik na trube, koji kao da je odjeknuo kroz sve što je stvoreno, Isus je povikao: „Svršeno je!“ „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.“ (Ivan 19,30; Luka 23,46) Svjetlost je okružila križ, a Spasiteljevo je lice kao Sunce zasjalo slavom. Priklonio je glavu na grudi i umro. (Isusov život, str. 627)
Preporučujemo:
