„Prije nego bjeh ponižen, lutao sam, ali sada tvoju čuvam riječ.“ (Psalam 119,67)
Gospodin pridaje najvišu važnost svetosti svojega naroda i zato dopušta da nevolje dođu na pojedince, na obitelji i na crkve kako bi Njegov narod uvidio u kakvoj se opasnosti nalazi i pred Njim u pokajanju ponizio svoje srce. On će prema onima koji su pokleknuli postupati nježno. Dat će im pomilovanje i odjenuti ih u odjeću Kristove pravednosti. Počastit će ih svojom prisutnošću.
U ovaj veliki dan pomirenja naša je dužnost da priznamo svoje grijehe i da odamo priznanje Gospodnjoj ljubavi i milosti koja se pokazala u oprostu naših grijeha. Zahvalimo Gospodinu za opomene koje nam je slao da bi nas spasio od naših iskvarenih putova. Posvjedočimo o Njegovoj dobroti tako što ćemo izvršiti promjenu u svojem životu. Kada bi se oni, kojima je Gospodin slao ukore opominjući ih da su skrenuli s Njegovog puta, pokajali i ponizna i skrušena srca priznali svoj grijeh, Gospodin bi im sigurno ponovno udijelio svoju naklonost. …
Pred nama je vrijeme velike nevolje. Zato sada trebamo upotrijebiti sve svoje sposobnosti i darove da bismo unaprijedili Božje djelo. Sposobnosti koje nam je Bog dao trebaju se upotrijebiti za građenje, a ne za obeshrabrivanje i rušenje. … U svekolikoj povijesti Crkve Božji izabrani vjesnici izlagali su se ukorima i progonstvima radi istine. Ali kamo god pripadnici Božjeg naroda budu morali ići, čak i kada bi, kao omiljeni učenik, bili protjerani na usamljeni otok, Krist će znati gdje su, ojačat će ih i blagosloviti, ispuniti mirom i radošću. …
On će očistiti svoju Crkvu kao što je očistio Hram na početku i na završetku svoje službe na Zemlji. Sve što On pušta na svoju Crkvu u obliku kušnji i nevolja dolazi zato da bi Njegov narod stekao dublju pobožnost i više snage da pobjedu križa odnese u sve krajeve svijeta. On ima posla za svakoga. (General Conference Bulletin, 3. tromjesečje 1900.)
Preporučujemo:
