„Sa strahom i drhtanjem nastojte da postignete svoje spasenje. Bog je, naime, onaj koji proizvodi u vama i htjenje i djelovanje da mu se možete svidjeti.“ (Filipljanima 2,12.13)
Naš odnos prema Bogu isti je kao i odnos male djece prema njihovim roditeljima. Bog bdije nad svojim narodom, nad svojom Crkvom, isto onako kao što i dragi roditelj bdije nad svojim djetetom. A i mi smo isto tako nerazumni kao mala djeca jer mislimo da sve znamo, iako stvarno još nismo ni počeli spoznavati ono što nas Bog želi naučiti ako pokažemo spremnost da idemo Njegovim stopama.
Hoćemo li se spustiti sa svojeg položaja vlastite pravednosti i kao mala djeca prihvatiti se Božjeg djela? Jesmo li spremni dopustiti da nas On poučava i vodi? Klecavim koracima tek počinjemo hodati. Za neko vrijeme naučit ćemo koračati čvršćim koracima, ali zasad smo svakog trenutka u opasnosti da se spotaknemo i padnemo. Od najvišeg do najnižeg, svi imamo duhovne slabosti i nevolje koje su slične slabostima i nevoljama bespomoćne djece. I kao što se ta neiskusna djeca ne mogu osloniti jedna na drugu, već ovise o svojim roditeljima, ni mi ne možemo svoju bespomoćnu dušu oslanjati na bilo koje ljudsko biće, već prionuti uz Onoga koji nas može spasiti. …
Bog nas poziva da hodimo u Gospodnjem strahu, da drhtimo pred Njim. On kaže: „Sa strahom i drhtanjem nastojte da postignete svoje spasenje.“ …
Dok god budemo radili onako kao što Krist radi, dok se budemo oslanjali na ruku Svemogućega, bit ćemo sigurni; ali čim popustimo stisak kojim držimo Njegovu ruku, čim se počnemo oslanjati na ljudska bića, bit ćemo u velikoj opasnosti. Bog danas želi da dostignemo viši stupanj nego ikada prije u prošlosti. Iz dana u dan mi trebamo ići naprijed, stalno prema Nebu, dok se za nas kao Crkvu ne bude moglo reći: „Pa ste i vi ispunjeni u njemu!“ (Kološanima 2,10 – Varaždinska Biblija) (Manuscript 96, 1902.)