„Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, mislio kao dijete, sudio kao dijete. Kad sam postao zreo čovjek, odbacio sam što je djetinje.“ (1. Korinćanima 13,11)
Mi ne trebamo zauvijek ostati djeca po svojem znanju i duhovnom iskustvu. Ne trebamo se stalno izražavati jezikom onoga koji je tek prihvatio Krista; naše molitve i naše opomene trebaju sazrijevati u skladu s našim sve većim iskustvom u istini. Jezik šestogodišnjeg djeteta u ustima desetogodišnjaka sigurno nam ne bi bio ugodan, a kako bi nam tek bilo teško slušati da kao nerazumno dijete govori onaj tko je već stigao do zrelih godina. Kad netko odraste, od njega očekujemo odgovarajući razum u skladu s njegovim godinama i okolnostima. … Pa ako od djeteta očekujemo da pokazuje znakove sazrijevanja razuma tijekom odrastanja, zar ne bismo i od kršćanina trebali očekivati da raste u milosti i iskustvu? …
Bog nam je dao mnogo prednosti i prilika i kad osvane veliki posljednji dan i kad vidimo što smo sve mogli postići da smo prihvatili pomoć koju nam je Nebo obilno nudilo; kad vidimo koliko smo mogli uzrasti u milosti gledajući na događaje onako kao što ih Bog gleda; kad vidimo koliko smo izgubili zato što nismo napredovali do mjere uzrasta punine Kristove, poželjet ćemo da smo bili ozbiljniji! (The Youth’s Instructor, 28. lipnja 1894.)
Bog ne želi da ostanemo početnici. Njemu je u Njegovom djelu potrebno sve što možete postići na području duševne kulture i jasnog razumijevanja. On želi da dostignete najvišu prečku na ljestvama i da zatim stupite u Božje kraljevstvo.
Gospodin želi da shvatite položaj koji zauzimate kao sinovi i kćeri Najvišega, djeca nebeskog Kralja. (The Youth’s Instructor, 10. svibnja 1900.)