„Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom.“ (1. Solunjanima 4,17)
Isus dolazi, ali ne kao prigodom svojega prvog dolaska, kao novorođenče u Betlehemu, ne kao prigodom ulaska u Jeruzalem kad su učenici hvalili Boga velikim glasom i klicali „hosana“, već u Očevoj slavi i u pratnji svih svetih anđela koji Ga okružuju dok silazi na Zemlju. Na cijelom Nebu neće ostati anđela, sve će biti prazno. Nestrpljivi sveti očekivat će Ga i gledati u nebo, poput Galilejaca kad se uznosio s Maslinske gore. I tada će oni, samo oni koji su sveti, koji su se potpuno ugledali na Njega kao na svoj krotki Uzor, klicati puni beskrajne radosti kad Ga ugledaju: „Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio.“ (Izaija 25,9) Oni će se preobraziti „u jedan hip, u tren oka, na glas posljednje trube“ (1. Korinćanima 15,52) koja budi zaspale svete, poziva ih iz njihovih prašnjavih postelja, odjevene u slavnu besmrtnost, i uskliknuti: „Pobjeda! Pobjeda nad smrću i grobom!“ Preobraženi sveti bit će uzeti zajedno s njima u susret Gospodinu na oblacima da više nikad ne budu odvojeni od Onoga koga vole. (Review and Herald, 10. lipnja 1852.)
Svojim vjernim sljedbenicima Krist je bio svakodnevni drug i bliski prijatelj. Oni su živjeli u uskoj vezi, u stalnom zajedništvu s Bogom. Na njima se doista pokazala Gospodnja slava. Na njima se odražavalo svjetlo spoznaje Božje slave u licu Isusa Krista. A sada se raduju nepomućenim zrakama sjaja i slave Vladara u Njegovom veličanstvu. Oni su spremni za nebesko zajedništvo jer Nebo već živi u njihovim srcima. …
Radosni što se približava njihovo izbavljenje, oni izlaze u susret Zaručniku govoreći: „Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio.“ (Izaija 25,9) (Isusove usporedbe, str. 289,290)
Preporučujemo:
