“Blago siromasima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko! Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti!” (Matej 5,3.4)
Na samom početku Isusovog nabrajanja kršćanskih osobina nalazi se siromaštvo duhom. U Starom zavjetu siromaštvo je imalo duhovni prizvuk i Pismo ga je poistovjećivalo s poniznim oslanjanjem na Boga. Dok su se bogati i samodovoljni oslanjali na svoju vlastitu snagu, siromašni su mogli jedino od Gospodina očekivati spasenje i pomoć u vrijeme nevolje.
U Novom zavjetu “siromašni duhom” stoje kao carinik u Isusovoj usporedbi plačući u poniznosti: “Bože, smiluj se meni grešniku!” (Luka 18,13) Taj čovjek osjetio je nepodnošljivo siromaštvo onoga što je mogao ponuditi Bogu.
John R. W. Stott piše da su upravo “carinici i bludnice, odbačeni od ljudskog društva, koji su znali da su toliko siromašni da ne mogu dati ništa ni postići ništa”, primili kraljevstvo u evanđeoskom izvještaju. “Sve što su mogli učiniti bilo je da vape Bogu za milost; i On je čuo njihov vapaj.” “Njihovo je”, objavio je Isus, “kraljevstvo nebesko.” Nakon priznanja vlastite bespomoćnosti i duhovnog siromaštva, slijedi pokajnička žalost, opisana u drugom blaženstvu kao tugovanje. Jedno je priznati duhovno siromaštvo, ali potpuno je drugo tugovati zbog toga. “Tugovanje o kojemu je ovdje riječ jest iskreno žaljenje zbog grijeha.” (Ellen G. White, Misli s Gore blaženstava, str. 16)
Prema tome, kršćanski život nije život stalne bezbrižne radosti i smijeha, kao što nas neki pokušavaju navesti da povjerujemo. Kršćani tuguju zbog svojih mana, nedostataka u svojem životu koji su položili Krista na križ.
Radosna vijest prvih dvaju blaženstava nije samo da će Kristovi sljedbenici baštiniti kraljevstvo, već i da će biti utješeni. Ta utjeha ima dva doživljaja — sadašnji i budući.
U određenom smislu kršćani su već utješeni oprostom i sigurnošću spasenja. Međutim, najbolja od svih utjeha tek treba nastupiti kada Isus dođe na nebeskim oblacima i svoj narod povede kući. U to vrijeme oni koji su umrli u Kristu ustat će iz mrtvih, a onda ćemo “mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom.” (1. Solunjanima 4,16.17) U tome leži prava utjeha!
Preporučujemo:
