Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 12
Nakon raseljenja iz Babilona, idolopoklonstvo je ponovno postalo gotovo sveopća pojava, i Gospodin je naposljetku dopustio okorjelim prijestupnicima da slijede svoje zle putove, a On je izabrao Abrahama, Šemova potomka, da za buduće naraštaje sačuva Njegov Zakon. Abraham je odrastao usred praznovjerja i poganstva. Čak su i ukućani u domu njegovog oca, koji su sačuvali znanje o Bogu, popuštali varljivim utjecajima koji su ih okruživali i “služili drugim bogovima” osim Jahve. Ali istinska se vjera nije smjela ugasiti. Bog je uvijek sačuvao Ostatak koji je služio Njemu. Adam, Šet, Henok, Metušalah, Noa, Šem — u neprekinutom nizu — čuvali su tijekom vjekova dragocjena otkrivenja Njegove volje. Terahov je sin postao baštinik ove svete ostavštine. Idolopoklonstvo ga je mamilo sa svih strana, ali je sve bilo uzalud. Vjeran među nevjernima, nepokvaren sveopćim otpadom, on se ustrajno držao obožavanja jednog, istinitog Boga. “Blizu je Jahve svima koji ga prizivlju, svima koji ga zazivaju iskreno.” (Psalam 145,18) On je Abrahamu priopćio svoju volju i jasno mu obznanio zahtjeve Božjeg zakona i spasenja koje će se ostvariti kroz Krista.
Abrahamu je dano obećanje, posebno dragocjeno ljudima onoga doba, o brojnom potomstvu i nacionalnoj veličini: “Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat, i sam ćeš biti blagoslov.” Ovome je još dodano i obećanje, koje je ovom baštiniku vjere bilo dragocjenije od svih ostalih, da će iz njegovog potomstva doći Otkupitelj svijeta: “Sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.” Ipak, zahtijevala se žrtva, ispit vjere kao uvjet za njihovo ispunjenje.
Bog je Abrahamu uputio poruku: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati.” Da bi Bog mogao osposobiti Abrahama za djelo čuvanja svetih proročanstava, on se morao rastati s prijašnjim načinom življenja. Utjecaj rođaka i prijatelja ometao bi obuku koju je Gospodin namjeravao dati svojem sluzi. Sada kad je Abraham u posebnom smislu bio povezan s Nebom, on je morao živjeti među strancima. Njegov je karakter morao biti poseban, različit od cijeloga svijeta. On čak nije mogao ni svojim prijateljima objasniti svoje postupke tako da ga oni razumiju. Duhovne se stvari mogu samo duhovno razumjeti, a njegov idolopoklonički rod nije razumio njegove namjere i postupke.
“Vjerom se Abraham pokori kad primi poziv da ode u zemlju koju je imao primiti u baštinu.” (Hebrejima 11,8) Abrahamova neupitna poslušnost jedan je od najočitijih dokaza vjere u cijeloj Bibliji. Vjera je za njega bila “jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo” (Hebrejima 11,1). Oslanjajući se na božansko obećanje, bez vanjskog dokaza o njegovom ispunjenju, on je ostavio dom, rođake i domovinu i pošao naprijed, ne znajući kamo, tamo kamo ga je Bog vodio. “Vjerom se preseli u obećanu zemlju kao u tuđu i nastani se u šatorima skupa s Izakom i Jakovom, subaštinicima istog obećanja.” (Hebrejima 11,9)
Ispit koji je Abraham prošao nije bio lagan; od njega se nije zahtijevala mala žrtva. Snažne veze vezivale su ga uz zemlju, rođake i dom. Ali on nije oklijevao odazvati se pozivu. On nije postavljao pitanja o obećanoj zemlji — je li zemlja plodna a podneblje zdravo; ima li zemlja ugodan okoliš i pruža li mogućnost za bogaćenje. Bog ga je pozvao, i Njegov je sluga morao poslušati; za njega je najsretnije mjesto na svijetu bilo ono mjesto gdje je Bog želio da on bude.
Mnogi, kao i Abraham, prolaze kroz iste kušnje. Oni ne čuju izravan glas koji govori s Neba, ali On ih poziva učenjem svoje Riječi i djelima svoje promisli. Od njih će se možda očekivati da napuste posao koji obećava bogatstvo i čast, da ostave korisne i prikladne veze i rastanu se od svojih rođaka, te da pođu putem samoodricanja, poteškoća i žrtve. Bog za njih ima posao koji trebaju obaviti, a lagan život i utjecaj prijatelja i rođaka spriječio bi razvitak osobina nužnih za njegovo ostvarenje. On ih poziva da ostave ljudski utjecaj i pomoć, i navodi ih da osjete potrebu za Njegovom pomoći i da ovise samo o Njemu, kako bi im se otkrio. Tko je spreman na poziv Providnosti odreći se omiljenih planova i prisnih veza? Tko će prihvatiti nove dužnosti i poći u nova polja obavljajući Božje djelo odlučna i voljna srca, smatrajući dobitkom gubitke zbog Krista? Onaj tko to učini ima Abrahamovu vjeru i dijelit će s njim “izvanredno veliku i vječnu slavu” zbog koje “patnje sadašnjeg vremena nisu dostojne usporedbe” (2. Korinćanima 4,17; Rimljanima 8,18).
Abraham je najprije primio poziv s Neba dok je živio u Uru Kaldejskom, i poslušao je i preselio se u Haran. Do Harana ga je pratila očeva obitelj, jer su oni pored svojeg idolopoklonstva obožavali i istinitog Boga. Abraham je ovdje ostao do Terahove smrti. Ali nakon očeve smrti Božji glas mu je zapovjedio da pođe dalje. Njegov se brat Nahor s članovima svoje obitelji nije želio rastati od svojeg doma i kipova. Osim Sare, Abrahamove žene, samo je Lot, sin Harana koji je odavno umro, odlučio sudjelovati u patrijarhovom putničkom životu. Ipak, u Mezopotamiju se uputila velika skupina. Abraham je već posjedovao velika stada, bogatstva Istoka, a okruživao ga je veći broj sluga i pratitelja. On je napuštao zemlju svojih otaca da se nikada ne vrati, i sa sobom je ponio sve što je imao, i “svu imovinu što su je namakli i svu čeljad koju su stekli u Haranu”. Među njima je bilo onih koji su se rukovodili višim obzirima od službe i osobnog interesa. Tijekom svojeg boravka u Haranu Abraham i Sara su druge poticali na služenje i obožavanje istinitog Boga. Ovi su se pridružili patrijarhovom domu i slijedili ga u obećanu zemlju. “Te svi pođu u zemlju kanaansku. Kad su stigli u Kanaan…”
Šekem je bio prvo mjesto na kojem su se zaustavili. Tu u sjeni hrastova u Mori, u prostranoj travnatoj dolini, s maslinicima i živim izvorima, između planine Ebal i Gerizim, Abraham je podigao svoj tabor. Patrijarh je došao u dobru i bogatu zemlju — “zemlju potoka i vrela, dubinskih voda što izviru u dolinama, i bregova; zemlju pšenice i ječma, loze, smokava i šipaka, zemlju meda i maslina” (Ponovljeni zakon 8,7.8). Međutim, obožavateljima Jahve sjena je prekrivala šumovite bregove i plodnu dolinu. “Kanaanci su onda bili u zemlji.” Abraham je stigao do cilja svojih nada da bi našao zemlju idolopoklonstva u kojoj su živjeli stranci. U lugovima su bili sagrađeni žrtvenici lažnim bogovima, a na okolnim su se uzvisinama prinosile ljudske žrtve. Premda se oslanjao na božansko obećanje, on je podizao šatore s mučnim predosjećajem. “Jahve se javi Abramu pa mu reče: ‘Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju’”. Obećanje o božanskoj prisutnosti, da nije prepušten nemilosti bezbožnika, ojačalo je njegovu vjeru. “Abram tu podigne žrtvenik Jahvi, koji mu se objavio.” Nastavljajući svoj put on je uskoro došao do mjesta u blizini Betela, ponovno podigao žrtvenik i prizvao ime Božje.
Abraham, “prijatelj Božji”, nama je ostavio vrijedan primjer. Njegov je život bio život vjere. Kad god je podizao svoje šatore, u blizini je podizao žrtvenik i pozivao sve u taboru na jutarnje i večernje žrtve. Žrtvenici su ostajali i nakon što su šatori uklonjeni. U godinama koje su slijedile među Kanaancima je bilo onih koje je Abraham poučio u vjeri, i kad su oni došli do žrtvenika, znali su tko je tu bio prije njih, a kad je on podizao svoj šator, popravljao bi žrtvenik i služio živome Bogu.
Abraham je nastavio putovati prema jugu, i njegova je vjera ponovno bila iskušana. Nebo je uskratilo kišu, dolinama su prestali teći potoci, a na brdima se trava osušila. Stada nisu mogla naći pašnjake te je glad zaprijetila cijelom taboru. Je li patrijarh dovodio u pitanje vodstvo providnosti? Je li s čežnjom promatrao bogatstva kaldejskih ravnica? Dok su se poteškoće nizale, svi su znatiželjno gledali da vide što će Abraham učiniti. Sve dok se njegovo povjerenje činilo čvrsto, oni su se nadali i bili su sigurni da je Bog njegov Prijatelj te da ga On još uvijek vodi.
Abraham nije mogao objasniti vodstvo Providnosti, njegova se očekivanja nisu ostvarila, ali on se čvrsto držao obećanja: “Blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat, i sâm ćeš biti blagoslov.” On se revno molio i razmišljao kako da sačuva život svojih ljudi i stada, ali nije dopustio da okolnosti uzdrmaju njegovu vjeru u Božju riječ. Da bi izbjegao glad, on je otišao u Egipat. On nije odbacio Kanaan ili se okrenuo prema Kaldejskoj zemlji iz koje je došao, gdje nije nedostajalo kruha, već je tražio privremeni zaklon što bliže obećanoj zemlji, namjeravajući se uskoro vratiti tamo gdje ga je Bog postavio.
Gospodin je u svojoj providnosti pustio ovu kušnju na Abrahama da bi ga poučio pokornosti, strpljenju i vjeri — poukama koje će biti zapisane za one koji će kasnije biti pozvani da iskuse mučenje. Bog svoju djecu vodi putem koji ona ne poznaju, ali On ne zaboravlja i ne odbacuje one koji u Njega vjeruju. On je dopustio da nesreće zadese Joba, ali ga nije napustio. On je dopustio da ljubljeni Ivan bude protjeran na Patmos, ali Božji Sin ga je tamo našao, i njegova su viđenja bila ispunjena prizorima besmrtne slave. Bog dopušta da kušnje pogode njegov narod, da se obogati postojanošću i poslušnošću te da njegov primjer bude primjer drugima. “Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam — riječ je Jahvina — naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu.” (Jeremija 29,11) One iste kušnje koje najviše ispotuju našu vjeru približavaju nas Kristu kako bismo svoj teret položili pred Njegove noge i iskusili mir koji nam On daje u zamjenu.
Bog je uvijek iskušavao svoj narod u peći nevolja. Troska se odvaja od pravog zlata kršćanskog karaktera u užarenoj peći. Isus promatra kušnje; On zna što je potrebno da se pročisti dragocjena kovina kako bi mogla odražavati sjaj Njegove ljubavi. Bog odgaja svoje sluge određenim kušnjama. On vidi da neki imaju sposobnosti koje se mogu upotrijebiti za napredak Njegovog djela i kuša te osobe, On ih u svojoj providnosti dovodi u položaj koji iskušava njihov karakter i otkriva nedostatke i slabosti koji su skriveni od našeg znanja. On im pruža mogućnost da isprave svoje nedostatke i pripreme se za službu Njemu. On im pokazuje njihove vlastite slabosti i uči ih da se oslone na Njega jer je On jedina njihova pomoć i čuvar. Tako On postiže svoj cilj. Oni su obrazovani, obučeni, disciplinirani i pripremljeni za ispunjenje velikog cilja zbog kojeg su i dobili te sposobnosti. Kad ih Bog poziva na rad oni su spremni, a nebeski im se anđeli mogu pridružiti u djelu koji treba ostvariti na Zemlji.
Tijekom svojeg boravka u Egiptu Abraham je pružio dokaz da on nije slobodan od ljudskih slabosti i nesavršenstva. Prikrivajući činjenicu da je Sara njegova žena, on je iznevjerio božansko povjerenje i pokazao nedostatak uzvišene vjere i hrabrosti što ih je svojim životnim primjerom tako često i plemenito pokazivao. Sara je bila svijetle boje kože te je on posumnjao da će tamnoputi Egipćani poželjeti lijepu strankinju te da se u naporima da je dobiju neće ustručavati ubiti njezinog supruga. On je smatrao da nije kriv za laž ako Saru predstavi kao svoju sestru, jer je ona bila kći njegovog oca, ali ne i njegove majke. Ali prikrivanje stvarnog stanja bila je prijevara. Bog ne može odobriti odstupanje od strogog poštenja. Sara se našla u velikoj opasnosti zbog Abrahamovog nedostatka vjere. Kad je saznao za njezinu ljepotu, egipatski kralj ju je doveo u svoju palaču namjeravajući je uzeti za ženu. Ali je Gospodin, u svojoj velikoj milosti, zaštitio Saru poslavši kaznu na kraljevske ukućane. Kralj je na ovaj način saznao istinu i ljutit zbog prijevare ukorio Abrahama i vratio mu njegovu ženu riječima: “Što si nam učinio? … Zašto si rekao: ‘Ona mi je sestra’, pa je ja uzeh sebi za ženu? A sad, evo ti žene; uzmi je i hajde!”
Abraham je bio posebno omiljen kralju, i faraon čak ni tada nije dopustio da se njemu ili njegovoj skupini učini nešto nažao, već je naredio vojnicima da ga otprate na sigurno izvan njegovog kraljevstva. U to vrijeme doneseni su zakoni kojim se Egipćanima zabranjivao odnos s pastirima strancima i bilo kakva prisnost kao što je jedenje ili pijenje. Faraonovo otpuštanje Abrahama bilo je ljubazno i velikodušno, ali on mu je naredio da napusti Egipat jer se nije usudio dopustiti mu boravak. On mu je umalo iz neznanja nanio ozbiljnu uvredu, ali Bog je posredovao i spasio vladara da ne učini tako veliki grijeh. Faraon je u ovom strancu vidio čovjeka koga je nebeski Bog poštivao te se uplašio imati u kraljevstvu nekoga tko je tako očito bio pod zaštitom božanske milosti. Da je Abraham ostao u Egiptu, njegovo bogatstvo i čast vjerojatno bi izazvali zavist i požudu Egipćana, te su mu mogli nanijeti neko zlo za koje bi kralj bio odgovoran i koje bi ponovno na kraljevsku kuću navuklo kaznu.
Upozorenje koje je dobio faraon pokazalo se kao zaštita u njegovim kasnijim odnosima s neznabošcima, jer se takvo nešto nije moglo održati kao tajna. Tako se vidjelo da će Bog, koga je Abraham štovao, zaštititi svojeg slugu te da će zlo koje mu se nanese biti osvećeno. Opasno je nanijeti zlo nekome od djece nebeskog Kralja. Psalmist spominje ovo poglavlje u Abrahamovom iskustvu kad kaže, govoreći o izabranom narodu, da Bog “kažnjavaše zbog njih kraljeve: ‘Ne dirajte u moje pomazanike, ne nanosite zla mojim prorocima.’” (Psalam 105,14.15)
Postoji zanimljiva sličnost između Abrahamovog iskustva u Egiptu i njegovog potomstva stoljećima kasnije. Oboje su otišli u Egipat zbog gladi i oboje su putovali. Izlijevanje božanskih sudova u njihovu korist unijelo je strah u Egipćane, i obogaćeni neznabožačkim darovima, oni su otišli s velikim blagom.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Patrijarsi i proroci”, Znaci vremena, 2020.)