18. Noć borbe

30. 04. 2022.

Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 32 i 33

Premda je Jakov napustio Padan-Aram iz poslušnosti prema božanskoj uputi, on je sa zlim slutnjama ponovno pošao putem kojim je, kao bjegunac, prošao prije dvadeset godina. Pred njim je uvijek bio njegov grijeh, prijevara njegovog oca. Znao je da je njegovo izgnanstvo bilo izravna posljedica tog grijeha, i o njemu je razmišljao dan i noć, a ukori savjesti koja ga je optuživala činili su putovanje mučnim. Patrijarhovo je srce bilo dirnuto kad su se u daljini ukazala brda njegove domovine. Cijela je povijest uskrsnula pred njim. Zajedno sa sjećanjem na grijeh došla je misao o Božjoj milosti prema njemu i božanskom obećanju o pomoći i vodstvu.

Kako se putovanje bližilo kraju, pomisao na Ezava izazvala je mnoge uznemirujuće predosjećaje. Nakon Jakovljeva bijega Ezav je sebe smatrao jedinim nasljednikom očeve imovine. Vijest o Jakovljevu povratku mogla je pobuditi strah da on dolazi tražiti svoj dio nasljedstva. Ezav je sada mogao svom bratu nanijeti zlo, ako je želio; mogao mu se suprotstaviti nasiljem, ne zbog želje za osvetom, već da sebi osigura nasljedstvo nad bogatstvom što ga je on tako dugo smatrao svojim.

Gospodin je ponovno Jakovu dao znak o božanskoj brizi. Dok je putovao prema jugu od brda Gilead, dvije skupine nebeskih anđela išle su ispred i iza njegove skupine, kao njihova zaštita. Jakov se sjećao viđenja u Betelu u prošlosti, i njegovo je opterećeno srce osjetilo olakšanje zbog dokaza da su božanski vjesnici koji su mu donijeli nadu i hrabrost za bijega iz Kanaana i sada bili njegovi čuvari za njegovog povratka. I on je rekao: “‘Ovo je Božje taborište!’ Zato nazva ono mjesto Mahanajim.”

Ipak, Jakov je smatrao da mora nešto učiniti da bi bio siguran. On je stoga poslao vjesnike s pomirljivim pozdravom svojem bratu. On ih je uputio kojim će se riječima obratiti Ezavu. Prije rođenja dvojice braće prorečeno je da će stariji služiti mlađem, i da sjećanje na to ne bi prouzročilo gorčinu, Jakov je rekao slugama da ih šalje “svome gospodaru”. Kad dođu pred njega, oni su svojega gospodara trebali nazvati “sluga tvoj Jakov”, a kako bi uklonio strah da se on, usamljeni lutalica, vraća tražiti očevo nasljedstvo, Jakov je pozorno uobličio svoju poruku: “Stekao sam goveda, magaradi, ovaca, sluga i sluškinja. Javljam to svome gospodaru, ne bih li našao naklonost u njegovim očima.”

Ali sluge su se vratile s vijestima da se Ezav približava s četiri stotine ljudi i da nije odgovorio na prijateljsku poruku. Činilo se sigurnim kako se on dolazi osvetiti. Strah je zavladao taborom. “Jakov se silno uplaši.” Nije se mogao vratiti, a bojao se poći naprijed. Njegova skupina, nenaoružana i nezaštićena, bila je posve nepripremljena za ovakav neprijateljski susret. On ih je podijelio u dvije skupine tako da, bude li jedna napadnuta, druga ima priliku pobjeći. Iz svojeg golemog stada poslao je velikodušne darove Ezavu s prijateljskom porukom. Učinio je sve što je bilo u njegovoj moći da se iskupi za zlo što ga je učinio svojem bratu i odstrani opasnost koja je prijetila, a onda je s poniznošću i pokajanjem zatražio božansku zaštitu: “O Jahve, koji si mi naredio: ‘Vrati se u svoj rodni kraj, i ja ću ti biti dobrostiv!’ Nisam vrijedan sve dobrote koju si tako postojano iskazivao svome sluzi. Ta samo sam sa svojim štapom nekoć prešao ovaj Jordan, a sad sam narastao u dva tabora. Izbavi me od šaka mog brata, od šaka Ezavovih! Inače se bojim da bi mogao doći i umlatiti i mene, i majke, i djecu.”

Približili su se potoku Jaboku, i dok se noć spuštala, Jakov je svoju obitelj poslao preko riječnog plićaka, dok je on sâm ostao na drugoj strani. Odlučio je provesti noć sâm u molitvi, želio je biti sam s Bogom. Bog je mogao omekšati Ezavovo srce. Patrijarhove su nade počivale u Njemu.

Bilo je to u pustom, planinskom predjelu, lovištu divljih zvijeri i mjestu gdje su vrebali ubojice i pljačkaši. Sam i nezaštićen, Jakov se sagnuo do zemlje duboko potresen. Bila je ponoć. Sve što mu je život činilo dragim bilo je daleko od njega, izloženo opasnosti i smrti. Najteža od svega bila je pomisao da je njegov grijeh navukao ovu opasnost na nevine. On se s usrdnim povicima i suzama molio Bogu. Iznenada ga je dotakla snažna ruka. Pomislio je da mu neprijatelj pokušava oduzeti život, te se pokušao othrvati stezi napadača. Njih su se dvojica borila u tami. Nisu rekli nijednu riječ, ali Jakov je upotrijebio svu snagu ne popuštajući ni trenutak u svojim naporima. Dok se tako borio za život, osjećaj krivice je pritiskao njegovu dušu, a pred njim su se pojavili njegovi grijesi da bi ga odvojili od Boga. Ali on se i u ovom najtežem trenutku sjetio Božjih obećanja i cijelim srcem zatražio Njegovu milost. Borba se nastavila sve do svanuća, kad je stranac dotaknuo njegovo bedro i uganuo ga. Patrijarh je tada razabrao narav svojega protivnika. On je znao da se bori s nebeskim vjesnikom i zato njegovi gotovo nadčovječanski napori nisu donijeli pobjedu. Bio je to sâm Krist, “Anđeo zavjeta”, koji se otkrio Jakovu. Patrijarh je sada bio onesposobljen i patio je od jakih bolova, ali nije posustajao. Slomljen i pokajan, on se držao anđela, “plakao i zaklinjao” (Hošea 12,5), moleći za blagoslov. Morao je biti osvjedočen da je njegov grijeh oprošten. Tjelesna bol nije bila dovoljno snažna da ga odvrati od ovog cilja. Postajao je sve odlučniji, a njegova vjera sve gorljivija i ustrajnija, do posljednjeg trenutka. Anđeo se pokušao osloboditi rekavši: “Pusti me, jer zora sviće!” ali Jakov je odgovorio: “Neću te pustiti dok me ne blagosloviš.” Da je to bila hvalisava, drska uvjerenost, Jakov bi trenutno poginuo, ali on je svojim povjerenjem priznavao vlastitu nedostojnost, dok je istodobno imao povjerenje u Boga koji drži Savez.

Jakov se “s Anđelom borio i nadvladao ga” (Hošea 12,4). Poniznošću, pokajanjem i predanjem samog sebe ovaj grešni, zabludjeli smrtnik nadvladao je Veličanstvo Neba. On se drhtavom rukom čvrsto držao Božjih obećanja i Srce Beskrajne Ljubavi nije se moglo oglušiti na grešnikove molbe.

Pogreška koja je dovela do Jakovljeva grijeha, kojim je prijevarom pridobio pravo prvorodstva, sada je jasno stavljena pred njega. On nije vjerovao Božjim obećanjima, ali je svojim naporima pokušavao ostvariti ono što bi Bog dao na način i u vrijeme koje On izabere. Kao dokaz da mu je oprošteno, njegovo je ime, što je podsjećalo na njegov grijeh, promijenjeno u ime koje podsjeća na njegovu pobjedu. “Više se nećeš zvati Jakov,” rekao je Anđeo, “nego Izrael, jer si se hrabro borio i s Bogom i s ljudima, i nadvladao si.”

Jakov je primio blagoslov za kojim je čeznula njegova duša. Njegov grijeh, prijevara i nepošteno istiskivanje s položaja bili su oprošteni. Kriza njegovog života je prošla. Sumnja, smetenost i grižnja savjesti zagorčavali su njegov život, ali sada se sve promijenilo, i mir je nakon pomirenja s Bogom bio sladak. Jakov se više nije bojao susresti svojega brata. Bog, koji je oprostio njegov grijeh, mogao je pokrenuti i Ezavovo srce da prihvati njegovu poniznost i pokajanje.

Dok se Jakov borio s Anđelom, drugi je nebeski vjesnik poslan Ezavu. Ezav je u snu vidio svojega brata koji je dvadeset godina bio prognan iz kuće njihovog oca, vidio ga je okružena božanskim vjesnicima. Ezav je vojnicima ispričao san zajedno sa zapovijedi da ne povrijedi Jakova, jer je s njim Bog njegovih otaca.

Dvije skupine su se napokon susrele, pustinjski glavar koji je vodio svoje vojnike, i Jakov sa svojim ženama i djecom, kojeg su pratili pastiri i sluge, kao i duga karavana ovaca i goveda. Oslanjajući se na svoj štap patrijarh je izašao u susret skupini vojnika. Bio je blijed i onesposobljen zbog nedavne borbe te je hodao polako i s boli, zastajkujući na svakom koraku, ali je njegovo lice bilo osvijetljeno radošću i mirom.

Kad je ugledao ovog osakaćenog mučenika, “Ezav mu potrča u susret. Zagrli ga padnuvši mu oko vrata, poljubi ga i zaplaka.” Promatrajući ovaj prizor, čak su i srca Ezavovih vojnika bila pokrenuta. Unatoč tome što im je ispričao san, oni nisu mogli objasniti promjenu koja se dogodila njihovom vođi. Premda su vidjeli patrijarhovu nemoć, nisu ni pomišljali da je njegova slabost bila njegova snaga.

U svojoj noći patnje pored Jaboka, kad se uništenje činilo na domaku, Jakov je naučio kako je čovječja pomoć uzaludna i kako je povjerenje u ljudsku moć neutemeljeno. On je uvi- 201 dio da mu pomoć mora doći od Onoga protiv koga je tako teško zgriješio. Bespomoćan i nedostojan, on je molio za Božje obećanje milosti prema pokajničkom grešniku. Obećanje je bilo njegova sigurnost da će mu Bog oprostiti i prihvatiti ga. Prije bi nebo i zemlja prošli nego što bi Njegova riječ ostala neispunjena, i upravo ga je to održavalo tijekom ovog strašnog sukoba.

Jakovljevo iskustvo tijekom noći borbe i boli predstavlja kušnju kroz koju će Božji narod morati proći prije samog Kristovog dolaska. Prorok Jeremija je, gledajući sve do našeg vremena u svetom viđenju, rekao: “Čujem krik užasa: strava je to, a ne mir… Zašto su sva lica izobličena i problijedjela? Jao, jer velik je dan ovaj, slična mu ne bi! Vrijeme je nevolje za Jakova, al’ će se izbaviti iz nje.” (Jeremija 30,5-7)

Kad Krist završi svoju posredničku službu u čovjekovu korist, tada će početi vrijeme nevolje. Tada će se odlučivati o slučaju svake duše, a krv pomirenja više neće čistiti od grijeha. Kad Isus napusti svoj položaj čovjekovog Posrednika pred Bogom, čut će se svečana obavijest: “Neka nepravednik i dalje bude nepravedan; neka se nečisti i dalje onečišćuje; neka pravednik i dalje živi pravedno; neka se sveti i dalje posvećuje!” (Otkrivenje 22,11) Tada će Božji Duh biti povučen sa Zemlje. Kao što je gnjevni brat Jakovu prijetio smrću, tako će i Božji narod biti u opasnosti od bezbožnika koji će ih nastojati uništiti. Kao što se patrijarh cijelu noć borio za izbavljenje iz Ezavovih ruku, tako će i pravednici vikati Bogu noću i danju za izbavljenje od neprijatelja koji ih okružuju.

Sotona je optužio Jakova pred Božjim anđelima, tražeći pravo da ga uništi zbog njegovog grijeha. On je potaknuo Ezava da pođe na njega, a tijekom patrijarhove duge noći borbe Sotona mu je nastojao nametnuti osjećaj krivnje da bi ga obeshrabrio i slomio njegovo pouzdanje u Boga. Kad je izmučeni Jakov uhvatio Anđela i sa suzama zavapio, nebeski ga je Vjesnik, da bi iskušao njegovu vjeru, podsjetio na njegov grijeh i pokušao otići od njega. Međutim, Jakova se nije moglo odvratiti. On je naučio da je Bog milostiv i on se prepustio Njegovoj milosti. 202 On je istaknuo svoje pokajanje za grijeh i molio za izbavljenje. Kritičko preispitivanje njegovog života natjeralo ga je u očaj, ali on se čvrsto držao Anđela, i s gorljivim, molećivim uzvicima ponavljao svoju molbu dok nije nadvladao.

Takvo će biti iskustvo Božjeg naroda u njihovoj posljednjoj bitci sa silama zla. Bog će ispitati njihovu vjeru, njihovu ustrajnost, njihovo povjerenje u Njegovu silu da ih izbavi. Sotona će ih nastojati prestrašiti mislima da su njihovi slučajevi beznadni, da su njihovi grijesi preveliki da bi im bilo oprošteno. Oni će biti duboko svjesni svojih nedostataka i dok budu promatrali svoje živote, njihova će nada tonuti. Međutim, prisjećajući se veličine Božje milosti i vlastitog iskrenog pokajanja, oni će tražiti obećanja što ih je On dao kroz Krista bespomoćnim, pokajničkim grešnicima. Njihova vjera neće popustiti premda neće odmah primiti odgovor na svoje molitve. Oni će se uhvatiti za Božju snagu, kao što se Jakov držao Anđela, i riječi će njihove duše biti: “Neću te pustiti dok me ne blagosloviš.”

Da se Jakov nije ranije pokajao za svoje grijehe kad je prijevarom dobio prvorodstvo, Bog ne bi čuo njegovu molitvu i milostivo sačuvao njegov život. Ako u vrijeme nevolje u Božjem narodu bude nepriznatih grijeha dok ih bude mučio strah i briga, oni će biti svladani, očaj će uništiti njihovu vjeru i oni neće imati vjeru da mole Boga za izbavljenje. Premda će imati dubok osjećaj nedostojnosti, oni neće imati skrivenih grijeha koje treba otkriti. Kristova krv pomirenja obrisat će njihove grijehe i oni ih se neće moći sjetiti.

Sotona mnoge navodi na vjerovanje da će Bog previdjeti njihovu nevjernost u malim stvarima u životu, ali Bog u svojem postupanju s Jakovom pokazuje da On ne može u svojoj mudrosti snositi ili previdjeti zlo. Sve one koji nastoje prikriti ili izgovoriti svoje grijehe i dopustiti da ostanu u nebeskim knjigama nepriznati i neoprošteni, Sotona će pobijediti. Što se više smatraju pobožnima, a njihov je položaj veći, veće je njihovo prokletstvo u Božjim očima, a pobjeda velikog neprijatelja sigurnija.

Ipak, Jakovljeva povijest pruža sigurnost da Bog neće odbaciti one koji su navedeni na grijeh, a koji su Mu se vratili i istinski se pokajali. Jakov je osobnim predanjem i iskrenom 203 vjerom dobio ono što nije dobio svojom snagom u borbi. Bog je svojeg slugu poučio da mu samo božanska milost i sila mogu dati blagoslov za kojim je težio. Tako će biti i s onima koji će živjeti u posljednjim danima. Kad ih okruže opasnosti i kad očaj okruži dušu, oni moraju ovisiti isključivo o zaslugama Otkupitelja. Mi sami ništa ne možemo učiniti. U svojoj bespomoćnoj nedostojnosti mi moramo vjerovati u zasluge raspetog i uskrslog Spasitelja. Tko ovo čini, nikada neće propasti. Dugi, crni spisak naših prijestupa pred očima je Beskonačnog.

Zapisi su potpuni, i nijedan od naših grijeha nije zaboravljen. Ali Onaj koji je čuo molbe svojih drevnih slugu, čut će molitvu vjere i oprostiti i naše prijestupe. On je obećao i On će ispuniti svoju Riječ.

Jakov je nadvladao jer je bio ustrajan i odlučan. Njegovo je iskustvo svjedočanstvo o sili ustrajne molitve. Mi sada moramo naučiti pouku o ustrajnoj molitvi i nepopustljivoj vjeri. Najveće pobjede Kristove Crkve ili pojedinačnih kršćana nisu one koje se postižu obdarenošću ili znanjem, bogatstvom ili uslugama ljudi, već su to pobjede ostvarene u razgovoru s Bogom, kad se gorljiva, usrdna vjera drži moćne ruke.

Oni koji nisu voljni ostaviti svaki grijeh i tražiti Božje blagoslove, neće ih primiti. Ali svi koji se, poput Jakova, drže Božjih obećanja i budu ustrajni i iskreni kao on, uspjet će kao što je i on uspio. “Pa da Bog zbilja ne brani svoje izbranike koji dan i noć vapiju prema njemu? I da zategne s njihovom stvari? Kažem vam, brzo će ih obraniti.” (Luka 18,7.8)

(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Patrijarsi i proroci”, Znaci vremena, 2020.)