“Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim Ocem nebeskim. Tko se mene odriče pred ljudima, i ja ću se njega odreći pred svojim Ocem nebeskim.” (Matej 10,32.33)
Još nismo završili s temom straha. Znam da se u današnjem ulomku ne koristi riječ “strah”, ali strah zapažamo u kontekstu i u osnovi je jedini razlog zašto vjernik ne bi “priznao” Isusa.
Iako je Isus triput ponovio da se Njegovi sljedbenici ne moraju bojati, mi i dalje bivamo iskušavani na taj način. Ja bivam iskušavan. Naravno, nitko mi ne namjerava upravo sada oduzeti život ili mi fizički nauditi. Ali ako kažem što mislim, mogu me ismijati ili me smatrati nerazumnim, nekom vrstom klipana koji se rodio prije dvjesto godina. Teško je nama ljudima ne bojati se — čini se da nam je to u krvi.
Ali ako dopustimo da se Krist pobrine za naše strahove, nagrada je velika. Oni koji priznaju Krista, imaju Zagovornika na Nebu. To je dobra vijest u danima kada smo snažni, ali zastrašujuća u danima kada padamo.
I tu dobra vijest postaje još bolja. Isus će se zauzeti za nas čak i kada Ga se odrečemo ako priznamo svoje grijehe i ponovno poslušamo Njegov nalog da se ne bojimo. Petar je otkrio tu milost kada je učinio sramnu pogrešku večer uoči raspeća. On ne samo da se odrekao Isusa suočen sa strahom, već se zaklinjao da Ga ne poznaje. To snažno svjedočanstvo uvjerilo je njegove slušatelje.
Dobra je vijest da je Petar na kraju pao na koljena i bio obnovljen. Do kraja života priznavao je Gospodina (iako ne savršeno) dok konačno i sâm nije bio razapet.
Još je jedna dobra vijest da nas Krist spremno priznaje pred Ocem kada Ga priznamo svojim riječima i životom. Međutim, ako Ga se uporno odričemo u svojem svakidašnjem hodu, loša je vijest da mi samo sebe dugoročno povređujemo.
Stoga jedino pitanje koje sebi trebam postaviti glasi: “Koga se trebam više bojati — ljudi ili Boga?”
Preporučujemo:
