“Svi se carinici i grešnici približavali k Isusu da ga čuju. A farizeji i književnici mrmljali: ‘Ovaj prima grešnike i jede s njima.’” (Luka 15,1.2)
Sada smo stigli do mojeg omiljenog biblijskog poglavlja, Evanđelja po Luki 15, koje na nekoliko načina slikovito govori o izgubljenom i nađenom. Izgubljena ovca, izgubljeni novčić i izgubljeni sin sliče u velikoj mjeri. Ali propustit ćemo bît poglavlja ako ne zapazimo njegov središnji lik: velikog “Nalazača”, kojega Timothy Keller naziva “rasipnim Bogom”, Boga koji riskira i rasipa milost na nerazumnu ovcu, nesvjestan novčić i buntovne sinove; Boga koji ljubi i daruje sebe preko svake mjere.
Središnja osoba u 15. poglavlju Evanđelja po Luki je Bog, a ključna riječ u razotkrivanju njegovog značenja je “mrmljali su”. Isus u tom poglavlju iznosi tri usporedbe dok književnici i farizeji mrmljaju jer prima grešnike i jede s njima (redak 2), a u posljednjem prizoru stariji brat mrmlja i žali se zbog milosrđa koje je otac pokazao svojem mlađem, zalutalom sinu.
Usput rečeno, mrmljanje je važna riječ u evanđeoskom izvještaju. U Luki 5,30, na primjer, zatječemo židovske vođe kako mrmljaju na učenike i Isusa, prigovaraju im, jer su u društvu ljudi kojima je potrebno spasenje. A u Evanđelju po Luki 19,7 mrmljali su i negodovali zato što Isus ide u Zakejev dom. Zatim, naravno, tu je i poznati redak iz Otkrivenja 12,10 u kojem se đavao naziva tužiteljem braće, ocem svih onih koji mrmljaju.
Iako misao o mrmljanju priprema poprište događaja u Luki 15, u središtu poglavlja nalaze se tri usporedbe od kojih svaka posebnu pozornost posvećuje veselju.
Na kraju zaključujemo da se u poglavlju govori o tri vrste izgubljenosti, dvije vrste potrage i dva načina odgovaranja na Božju milost. Vidjet ćemo kako se u usporedbama otkrivaju različite vrste izgubljenosti i traženja. Međutim, ovdje se trebamo osvrnuti na dvije vrste ljudi koji daju odgovor. Prema Isusovim riječima, vjernici pripadaju dvjema osnovnim skupinama: onima koji se raduju i onima koji mrmljaju. U drugu skupinu spadaju oni koji se uvijek žale na druge vjernike, propovijed, pastora i jedni na druge. Oni ne vide Boga jer su usredotočeni na ono što je pogrešno. Zatim su tu oni koji se raduju, koji oduševljeno pjevaju i mnogo se mole. Zašto? Zato što prepoznaju da rasipni milosrdni Bog djeluje u njihovoj sredini. Kut gledanja određuje što vidimo.
Preporučujemo:
